Fra Leonard Bajić

 

V. ŽRTVA KOMUNISTIČKE IDEOLOGIJE

 

1. Poratno stanje Crkve pod komunizmom u Hrvatskoj

 

Poslijeratno razdoblje odnosa između države i Katoličke crkve u Hrvatskoj bilo je razdoblje žestoke borbe protiv Katoličke crkve. Crkva je imala veliki utjecaj na vjernički hrvatski narod i toga je bila svjesna nova komunistička vlast. Ona je u Crkvi gledala najveću zapreku širenju svojih političkih i ideoloških zasada. Političke protivnike pokušavalo se privezati uz stup srama, ne priznajući im ni elementarna ljudska prava. Procesom protiv metropolita i nadbiskupa dr. Alojzija Stepinca, napeti odnosi između Crkve i države doživjeli su 1946. svoj vrhunac. Time je udarena u srce Katolička crkva i hrvatski narod, a potom je 1947. došao proces franjevcima u samostanu Majke Božje Lurdske u Zagrebu. Tim je novim procesom trebalo udariti u druge stupove, pojedince i zajednice koje vode vjernički puk u teškim poratnim vremenima. Tu je franjevačku zajednicu trebalo uzdrmati, onemogućiti je u radu, a u konačnici i ukinuti, jer je ona, kao i sam provincijal te zajednice o. Petar Grabić, stajao na liniji nadbiskupa Stepinca, smatrali su komunisti. U njegovoj se Optužnici navodi da je nad njim stajao "pomagač ustaša i poznati narodni neprijatelj Stepinac, koji mu je pružao podlogu, i davao pravac."[1] Cijeli se slučaj s franjevcima dovodi u vezu s Kaptolom, odakle su optuženici dobivali uputstva za rad i propovijedanje. U sklopu takve uzajamne povezanosti i djelovanja treba postupiti i s franjevcima kao što je učinjeno s nadbiskupom Stepincem, koji je kažnjen, Kaptol je osumnjičen, pa franjevci kao vjerni izvršitelji kažnjenih naredbodavaca ne zaslužuju drukčiji tretman.

 

2. Sjećanja dr. fra Karla Jurišića na uhićenje fratara u Zagrebu

 

Upad udbinih agenata u samostan Majke Božje Lurdske u Zagrebu i uhićenje fratara detaljno su pripremljeni uz veliko policijsko osiguranje koje se zbilo 19. travnja 1947. u ranim jutarnjim satima. Taj tužni i žalosni čin opisao je dr. fra Karlo Jurišić koji je u predvečerje pretresa i uhićenje fratara stigao prvi put u Zagreb. Doživljaji su mu živi, duboko zasječeni u dušu da ih i poslije 54 godine detaljno opisuje kao da su danas pred njim odigrali.

Fra Karlo se, tada tridesetogodišnji franjevac i aktivni župnik Basta-Baške Vode, s rodbinom se 17. travnja 1947. uputio po prvi put u Zagreb, gdje je stigao 18. travnja u 11.30 sati. To je za nj bio izuzetno intenzivan doživljaj jer se radilo o sudbinskim trenucima braće i zajednice. On ga ovako opisuje:

 "U samostanu sam našao mnoštvo braće naše Provincije, među kojima i dva moja mlađa zemljaka-studenta: fra Stanka Radića iz Baške Vode i fra Aleksandara Ribičića iz Brela. Gvardijan fra Leonard me je lijepo primio i dao mi posebnu sobu odsudnoga o. fra Ćire Markoča na gornjem katu.Vidjeti toliki broj braće iz Provincije i toga samostana prvi put poslije rata, bio je to posebni doživljaj. U samostanu sve vrije kao u košnici. Navečer sam bio nazočan službi Božjoj...Uživao sam u mnoštvu svijeta, u neobičnom sakralnom zdanju, prebivati službi Božjoj i slušati vatrenu propovijed župskog pomoćnika fra Josipa Viskovića. Na večeri u dupkom punoj blagavaonici za stolovima živ razgovor. Svatko priča svoje većim dijelom tužne doživljaje s terena u Dalmaciji u ono jednoumno, olovno i krvavo doba. Ali, te prve večeri u Zagrebu u samostanu Majke Božje Lurdske ja sam se osjećao, da se nalazim na sasvim slobodnom teritoriju. I poslije razgovora ugodnog nakon napornoga putovanja pođoh na počinak.I te prve noći u dodijeljenoj mi sobi tvrdo sam zaspao. Kada oko 3 sata ujutro (a to je bilo u subotu 19. travnja 1947.) iz dubokog sna probudi me električno zvonce, koje je s vrata samostana odjekivalo svim hodnicima. Zvonce je dugo i jako zvonilo. Ja se razbudio i u sebi ljut na sinoćnjega propovjednika fra Josipa Viskovića sam u sebi govorim: 'Što taj kapelan Visković više ne ide na bolesnika, a ne dopusti da se sva braća u samostanu moraju probuditi zbog one suvišne zvonjave'.Ali, zvonce i dalje zvoni. Skočio sam s kreveta, da upitam nekoga, čemu tolika zvonjava. Otvorio sam vrata sobe i mjesto fratara na hodniku vidim čovjeka u uniformi jugoslavenskog oficira. Ja odmah u sobu da ću zatvoriti vrata, ali čujem oštar glas: - Ustajanje, i to otvorenih vrata! Kad sam se obukao, oficir izdaje naredbu: - Svi u 'trpezariju'! I došli smo svi u blagavaonicu pokunjeni i zabrinuti: cijela uprava samostana, župe i klerikata, mlada braća bogoslovi i fratri-gosti. Kada smo se svi skupili, jedan od predstavnika tadašnje vlasti u Zagrebu čita spisak svih prijavljenih članova samostana. Kada je pročitao sva imena, pita: 'Tko nije pročitan, neka digne ruku'. Nas pet-šest diglo ruku. - Kako vi niste prijavljeni? - Tek smo došli iz Dalmacije u naš samostan! - Idite svaki u svoju sobu, glasi nova naredba. Ja sam išao na gornji kat u sobu fra Ćire Markoča po sredini s pogledom na Vrbanićevu ulicu. Za mnom nepoznati 'isljednik' uđe u sobu, zatvori vrata i nova zapovijed: - Ruke u vis! Digoh ruke uvis, dok me nije svega pretresao. Zatim je slijedio detaljni pregled prtljage, cijeloga namještaja sobe odsutnoga fra Ćire. Kada ništa 'opasno' nije našao, onda mi je rekao: - Izvolite sjesti! A ja njemu: - Izvolite Vi sjesti, jer Vi ste gost, iako neočekivan. Tim više što je ovo moj prvi dolazak u Zagreb.On je sjeo za stol, a ja prema njemu. I počelo je dugo, dosadno i opasno ispitivanje. I to sve sustavno: ime i prezime, otac, majka, godine rođenja, školovanje, služba. Zatim se 'gospodin drug' za svu braću i sestre, što me je naročito čudilo: po imenu, zanimanju, gdje su, što rade, čime se bave. A onda ponovno moja osoba: gdje sam se nalazio za vrijeme rata, što sam radio, zašto sam došao u Zagreb itd.Što sam god odgovarao, sve je pisao. Ispitivanje je trajalo preko sat vremena. Kada je završila ta gnjusna 'ispovijed', jer su se komunisti, svjesni svojih zločina, svega i svačega bojali, te svagdje vidjeli neprijatelja, upitao sam ga: - Jesam li sada slobodan? - Sada s ovoga kata morate svi u jednu zajedničku istočnu sobu i tako ostati do daljnjega!Ušao sam u veliku 'Šimrakovu sobu', gdje sam našao svu braću s gornjega kata. Isljednik je otišao, a pred vratima ostao jedan nepoznati stražar s oružjem. Nismo smjeli nigdje sve do 16 sati poslije podne. U taj sat bili smo slobodni u samostanu, ali nismo smjeli izići izvan samostana.Kako sam čuo i nešto vidio, cijeli je dan i noć samostan bio blokiran od oko 150 udbaša. Blokada je prestala tek sutradan u nedjelju 20. travnja 1947. u podne.Kada su nas pustili iz pritvora na hodnicima u subotu u 16 sati, tada smo saznali da su iz samostana toga jutra odvedeni: župnik fra Mate Vodanović, župski pomoćnici fra Serafin Rajić i fra Josip Visković, student fra Mijo Anušić, starac fra Alberto Bukić, dok je sluga Božji fra Ante Antić, po nekima, odveden sutradan, 20. travnja 1947. Također su odveli i dva samostanska momka, te starješicu časnih sestara, kuharicu s. Janju Nazor.Ostao je gvardijan fra Leonard Bajić, koji je u subotu u 16 sati naredio čč. sestrama da na brzu ruku pripreme nešto jela za braću koja su ostala u samostanu. U 17 sati došli smo u blagavaonicu, jer od sinoć nismo ništa okusili.Onda je za stolom fra Leonard rekao: 'Braćo, iz našega su samostana odvedeni svi naši fratri, koji su ovdje imali neku važniju službu. Samo sam ja, gvardijan, ostao još s vama. Bojim se da će i mene odvesti, iako ništa ne znam zašto sve ovo'. Pa se okrene jednome od mlađe samostanske braće i reče: - Hajde, pođi dolje k časnima i donesi vina, pa ćemo jedan drugome nazdraviti kao braća i tako se pozdraviti možda zadnji put u životu.Tako je i bilo. Još iste večeri, u subotu 19. travnja, došli su i po gvardijana samostana Majke Božje Lurdske u Zagrebu, fra Leonarda Bajića. I više ga, zaista , nismo vidjeli....

Ona zadnja 24 sata boravka s njime u zagrebačkom samostanu ostala su duboko urezana u mojoj duši. I ona su morala biti priopćena čitateljima radi one sintagme, koju sam tako često susretao na tolikim spisima po našim franjevačkim arhivima, koju su (sintagmu) naši stari pisali bilo latiničkim, bilo bosaničkim slovima: NEKA SE ZNA!"[2]

Čudno je da fra Leonard nije uhićen kao i drugi fratri i odveden u zatvor na završetku pretresa samostana oko 16, 00 sati. On je uhićen 19. travnja iza večere, oko 9, 00 (21, 00) sati. Je li to bio prividni Udbin propust ili njezini agenti nisu znali da je on gvardijan, misleći da je još gvardijan u samostanu o. Matej Vodanović, pa su ispitivanjem uhićenika doznali da im je gvardijan ostao na slobodi. Tako su i njega navečer uhitili i pribrojili među osumnjičene.

 

3. Pritvor i ispitivanje

 

Fra Leonard je odmah sutradan 20. travnja 1947. prvi put saslušan. Zadnje je saslušanje imao 7. srpnja 1947. Ukupno je saslušavan 22 puta. Zapisnik saslušavanja sadrži 45 gusto pisanih stranica pisaćim strojem.[3] Tri je zapisnika potpisao Branko Vilović, dok su ostali potpisi istražitelja nečitljivi ili zapisnici uopće nisu potpisani.

Uz optužene franjevce zatvorene su i tri civilne osobe: Ivica Matošić, Ivan Salamon i gospođa Jolanda Bauer.[4]

Uhićeni franjevci smješteni su u zatvor u Petrinjskoj ulici br. 12 i stavljeni u samice. Odmah je počelo njihovo dugo istražno saslušavanje. Udbini istražitelji nisu bili nimalo nježni, niti su poštivali ljudska prava i dostojanstvo optuženika. Iz njih su cijedili informacije, priznanja i kojekakve iznuđene "istine" kako bi ih mogli više opteretiti i donijeti što drastičnije presude. Iznuđene izjave u istražnom zatvoru mogle su se dobiti na različite načine: fizičkim ili psihičkim metodama kao i kemijskim sredstvima, što se može zaključiti iz pojedinih odgovora optuženikâ, koje sigurno nikada ne bi dali u drugim okolnostima. Njihovi odgovori nisu objektivni jer ispitivanja i zapisnici govore o nenormalnim uvjetima u kojima su ispitivani i načinima kako su ih ispitivali. Nema doba dana u kojem fra Leonard nije saslušavan, a često je saslušavanje prelazilo iz jednog dana u drugi, u kasne noćne sate. U tijeku procesa optuženici su izgledali izgubljeni, iscrpljeni, ošamućeni. "Udba je koristila u istragama metode i iskustva sovjetske policije", tvrdi Ivan Antunac.[5] Priznanja su plod mučenja, slamanja optuženika, pa su tako slomljeni bili spremni priznati sve, pa i više nego što se od njih tražilo. Fra Leonardo je saslušavan bez svoga branitelja, a isto tako i drugi. Iz toga možemo suditi koliko te izjave bez odvjetničke nazočnosti mogu vrijediti. Poslije nego su istražni organi saslušali optužene, javni tužitelj grada Zagreba, Vladimir Ranogajec,[6] s pomoćnim osobljem ispitao je sadržaj saslušanja i formulirao optužnicu.

 

4. Optužba

 

Fra Leonard je optužen zajedno s o. fra Serafinom Rajićem, o. fra Matejom Vodanovićem, o. fra Albertom Bukićem, o. fra Jozom Viskovićem i o. Petrom Grabićem i troje civila. Optužnica je sastavljena 17. srpnja 1947., a na Optužnici je fra Leonard 7. optuženi. Optužuju se da su po dolasku partizanske vlasti pristupili neprijateljsko-špijunskom radu i stvorili špijunsko-terorističku organizaciju čiji je cilj bio smišljanje i sprovođenje diverzija i ubojstava; da su sudjelovali u izmišljanju i širenju laži o stanju u zemlji za nasilno obaranje postojećeg režima, da je govorio da nema slobode u FNRJ, a posebno da nema slobode vjere, da se katolička Crkva progoni, svećenici ubijaju, imovina oduzima, da se "stanje u zemlji mora promijeniti, da se narodna vlast mora srušiti";

da su širili lažne letke, da su u samostanu stvorili centar ustaško-terorističko-špijunske djelatnosti, da su u propovijedima lažno prikazivali jugoslavenske prilike s ciljem da unesu nemir i zabunu u narod, klevećući Jugoslaviju i zauzimajući se otvoreno neprijateljski prema narodnoj vlasti. Prema toj optužnici, fra Leonard je imao zadatak da se poveže s raznim ustaškim i terorističkim elementima i da s njima djeluje. Optužen je, kao i drugi fratri iz samostana da je održavao sastanke s fra Jozom Mikulićem i da mu je davao važna obavještenja o prilikama u Jugoslaviji, a od njega primao upute za protunarodnu djelatnost; da Mikulić njihove izvještaje predaje inozemnim špijunskim centrima koje koristi reakcionarna štampa kao vjerodostojne, čime se šire lažni i krivi podaci o FNRJ, za njegov rad i rad njegovih istomišljenika ovaj mu daje određenu svotu novca da nagradi osobe koje sudjeluju u ilegalnom radu. O razgovorima s fra Jozom Mikulićem posebno se ističe fra Matej Vodanović koji upoznaje ostale optužene fratre, među kojima se nalazio i fra Leonard Bajić;

da je znao da Vodanović i Bukić "učestvuju u pripremanju i izvršenju krivičnih djela", ali o tome nije izvijestio državne organe; da je znao da je dezertirao iz vojske Šipić Jakov i Modrić Luka, a Budumir Ambroz i Topić Petar da su se odmetnuli od narodne vlasti i da ilegalno pripremaju prebacivanje u inozemstvo, a da o tom nije izvijestio državne organe.

Osim toga, fra Leonard je optužen i da je u jesen 1946. sudjelovao na sastanku s drugim optuženima na kojem je donesena odluka da se prema prvotnim namjerama i prema uputama iz inozemstva i s eksplozivom, koji je donio fra Jozo Mikulić, izvrši diverzija u jednom poduzeću i što o tom nisu izvijestili državne organe. U protunarodnoj djelatnosti posebno se naglašavaju Rajić i Vodanović a s njom se slažu i drugi, pa i Bajić. "Zaključili smo kao prvo da ćemo poraditi na pitanju propagande i da bi trebalo da uklopimo i neke bolje i povjerljivije vjernike župe". Rajić uspostavlja kontakte sa civilnim osobama i daje im zadatke, a s tim upoznaje ostale, pa i Bajića. Poslije sastanka s Mikulićem razgovori su postali konkretniji i za diverziju je izabrana tvornica "Gaon"; na tom sastanku je bio i Bajić. "Oni su stvar odobrili i složili se". Rajić priznaje da drugi nisu imali nekih dužnosti kao on, "ali su za sve to što ja radim sa njima znali, sa mnom razgovarali i davali svoje prijedloge i mišljenja".

Tako je bila sročena izmišljena optužnica, koja kasnije ničim nije dokazana ni u kojoj točki optužbe. Cilj te optužbe bio je jasan. Trebalo je odstraniti i onemogućiti skupinu aktivnih svećenika u njihovu radu, a kako nema pravih dokaza, treba ih izmisliti! U izmišljanju treba izmisliti najgore, što nitko normalan neće odobriti, da se dobije najveća kazna, a to je diverzija u kojoj stradavaju nevine žrtve. Tko je mogao sročiti i izmisliti takvu optužnicu? Normalan čovjek ne, ali je to mogla bolesna mašta i ljudi puni zloće prema Crkvi, svećenicima i franjevcima, koji su uništavali sve pred sobom ako im je netko mrsio "petogodišnje" ili druge komunističke planove. Temelj na kojem je počivala Optužnica jest laž da je fra Jozo Mikulić dolazio u Zagreb i da je donio eksploziv za diverziju. Tako postavljena lažna premisa zahtijevala je silnu maštovitost mnogostrukih radnja, a koliko te radnje budu teže i gore, bolje će odgovarati tužiteljima jer okrivljenici neće moći dokazati da ih nisu učinili, jer im se neće dati prigoda da se slobodno brane.

 

5. Fra Leonardov odgovor na Optužnicu

 

Fra Leonard je bio svjestan da je nevin i da je krivo optužen, a kasnije suđen i osuđen. Zato je veoma važno navesti njegovu Izjavu koju je uputio braći u samostanu Majke Božje Lurdske 20. srpnja 1947. preko dr. Vladimira Brajše, svoga branitelja. Izjavu je napisao rukom na 4 stranice, običnom olovkom. Ta je Izjava trebala služiti njegovu branitelju da ima jasni uvid u cijeli proces i da ga na temelju te Izjave može bolje braniti, a tako imati i bolji uvid u cijelu montažu optužbi za druge okrivljenike. U Izjavi opovrgava Optužnicu protiv sebe i analizira točku po točku te optužnice.

Izjava je podijeljena na dva dijela. U prvom dijelu u 7 točaka iznosi ishitrenost optužbe koja nema nikakvih temelja. Možemo te točke jednostavno sažeti: 1. sve je jednostavna izmišljotina što se odnosi na fra Leonarda; 2. prvi put čuje za civilne osobe koje se navode u Optužnici; 3. fra Jozu Mikulića nije vidio poslije 5. svibnja 1945. Sve je izmišljeno i o njegovu znanju ili sastancima s njim; 4. sve je doslovno izmišljeno o sastancima u samostanu; 5. ništa ne zna [7]za političke sastanke braće i svjetovnih lica; 6. Ništa ne zna o braći koja su mislila pobjeći potajno u inozemstvo, nije bio upućen u namjere nijednog od četvorice koji su izbjegli u inozemstvo 1945.; 7. ne zna ni za kakve sastanke koje često pretpostavlja Optužnica.

U drugom dijelu Izjave fra Leonard analizira neosnovanost Optužnice u 12 točaka. 1. Zagonetno mu je da je kao starješina samostana tek navečer odveden u zatvor, a ne s drugima ujutro; 2. ništa ne zna o sastancima u samostanu, kao što to ne zna ni fra Jozo Visković; 3. sve je uistinu fantazija što se na nj odnosi u pitanju sastanaka; 4. on je Bajić, a ne Rajič kojega često spominje Optužnica; 5. njega Optužnica nigdje posebno ne spominje, nego u zajednici s drugom braćom; 6. ne zna ništa o sastancima u samostanu, iako je samostanski starješina, jer se mali broj osoba može lako "kriti", ako su navodno zalazile u samostan; 7. sve je ordinarna izmišljotina i fantazija što Rajić govori o sastancima. On je bolestan i uživao je povlastice u samostanu; 8. ne priznaje nikakav sastanak s Jozom Mikulićem jer o tome kaže: "ne znam ništa" ni o Mikuliću ni o sastancima, niti o ičemu drugom jer je sve izmišljeno; 9. njega nisu ni pitali o "današnjem stanju u našoj državi", iako Optužnica spominje da to svi optuženi priznaju; 10. on ne zna ništa o letcima, iako ih Optužnica spominje; 11. njega nitko ne spominje kad se govori o dolasku Mikulića u Zagreb iz inozemstva; 12. čitav govor fra Serafina Rajića s obzirom na njega je apsolutno izmišljen-neistinit; 13. ne priznaje sudjelovanje u radu terorističke grupe i kaže da je to možda greška tipkačice koja je napisala Bajić mjesto Rajič, jer on to nije nigdje i nikad priznao, napose ne na istrazi jer ga istražitelji to nisu ni pitali.

Za ispravnost svojih tvrdnja fra Leonard priseže na Kristovu istinu, naglašavajući da je svaka napisana misao živa istina i da će na pitanje suca odgovoriti: ja se ne osjećam krivim!

Posebno se ističe njegov odnos prema ostalim optuženicima, koje nije ni u kojem slučaju opterećivao. Fra Leonard nije nipošto želio da itko zbog njega ispašta ili strada. Izjavu je završio značajnim riječima: "Ovo doktore dragi, kažite i predajte mojoj dragoj Braći u našem samostanu Majke Božje Lurdske, koja nas dovela u nebo!!! Nigdje ni sjene što nepovoljna nisam za sve vrijeme istrage, izjavio bilo protiv kojega Brata, a to zato, jer nisam imao što takvoga kazati. Pohvalno sam govorio i o dragom fr. Serafinu."[8] Međutim, fra Leonardova istina i obrana nisu mogle biti iznesene pred tužitelje, jer je franjevce trebalo osuditi, kao što smo to već kazali na drugome mjestu.

Radi važnosti same Izjave donosimo njezin cjelovit tekst sa svim njegovim stilskim i drugim pogreškama: Vidi Prilog II.

Ono što je u Izjavi i na suđenju fra Leonard tvrdio, to je uvijek ponavljao, naime, da je nevin i da ne priznaje ni jednu točku optužbe. Posebno su značajne njegove riječi koje je uputio fra Jozi Viskoviću kada je primio optužbu: "Što se tiče optužbe: 'Calumnia, calumnia, calumnia'" (kleveta, kleveta, kleveta, S. Č.).[9] Što je to drugo nego njegova životna ispovijest, priznanje da nije odgovoran po optužbi koja mu se pripisuje, nego istinska ispovijest nevinosti pred ljudima i pred licem Božjim. To nije verbalni izričaj optuženika da sa sebe skine krivnju optužbe, nego istinsko priznanje nevina čovjeka o vlastitoj nevinosti koja se ne mora ničim negativnim opterećivati, a koji je sada upao u ralje krivih optužbi i ljudskih opačina. Nedužan čovjek, kao što su to bili bio fra Leonard i njegova subraća, koji se brane od takvih krivih optužbi i napadača, više svjedoči za istinu nego što ga nepravedni tužitelji mogu optužiti.

 

6. Na optuženičkoj klupi

 

Suđenje franjevcima započelo je 23. a završeno 25. srpnja 1947. Zapravo to je bila samo optužnica, a nikakav proces i konfrontacija argumenata i dokazane krivnje. Svjedoka protiv okrivljenika uopće nije bilo. Sredstva javnog priopćavanja, novine i radio, unaprijed su osudili optuženike i stvorili psihozu kod dijela javnosti protiv optuženih i prije suđenja o njihovoj krivnji. Iz njihova pisanja zločini su optuženih već unaprijed "dokazani", a iz svakog napisa u novinama tražilo se izvršenje kazne. Takvo je suđenje bilo potpuna negacija prava i sudbenog postupka. Takav je postupak nečuven u zapadnim demokracijama gdje funkcionira nezavisno sudstvo koje izriče presudu ili oslobađa od optužbe prema utvrđenim argumentima.[10] Novine su već tijekom suđenja pisale kao da je proces završen a inkriminacija dokazana.

Teška inkriminacija o zločinima stvorena novinskim pisanjem stvarala je u javnosti psihozu i strah, ali nije nalazila uporište u dokaznom materijalu tužitelja. Zaista, riječ tužitelja bila je neistinita i nemilosrdna. U tijeku procesa optuženi su pokušali osporiti točku po točku optužnice, ali im tužitelj nije davao vremena da se do kraja brane. Tužitelji nisu imali dokaznog materijala, nego vlast, silu, samovolju s kojom se nije moglo pravdati. Tu je ležala tragika mnogih života, jer politička sila i sila mržnje nije imala ništa s pravdom i etičkim pravilima. Tu se može primijeniti ona latinska poslovica: "Gdje je sila, tu razum odlazi, a odlazi i mudrost!"

 

7. Onemogućena obrana

 

Dok su optuženici javno napadani, njima nije bio dopušten  pristup u medije da se brane i kažu istinu. Još gore od toga, nije im omogućeno ni da se brane u toku procesa i da opovrgnu sve laži koje su im imputirali tužitelji, jer je čitava optužnica temeljena na nedokazanim optužbama, fiktivnim krivicama. Optužba kao i samo suđenje bilo je očiti dokaz pomanjkanja pravnog osjećaja. U takvom ozračju nitko nije mogao imati povjerenje u sudsku objektivnost. Kad je npr. fra Jozo Visković reagirao povišenim glasom na sučevo pitanje upravljeno fra Serafinu Rajiću, da on nije bio na sastanku s fra Jozom Mikulićem, prigodom njegova navodnog dolaska u Zagreb, odmah su ga prekinuli i nisu mu dalje dali govoriti. Državni tužitelj grada Zagreba Vladimir Ranogajec nije trpio suprotstavljanje i odmah je posredovao u svakom slučaju.[11] Nije bilo mogućnosti da se netko brani. Suđenje bez obrane i prava na obranu omogućavalo je prikazivanje krivnje prema volji policije, jer je izvođenje dokaza u korist obrane bilo zabranjeno.

Fra Leonarda je branio dr. Ćiril Brajša. On se zauzeo da savjesno i odvažno brani svoga klijenta. Naglašavao je kako je sva optužba podmetnuta, lažna i neistinita i argumentirano dokazivao svoju tvrdnju o nevinosti optuženog. Šteta što njegov govor obrane nije sačuvan! Tada je nastupio Vladimir Ranogajec žestokim tonom: "Sjedi dolje! Daj ovamo spise! I Tebe ću staviti na optuženičku klupu!". Zaista mu je uzeo spise iz ruku, a odvjetnik Brajša sjeo je na svoje mjesto.[12] Bio je to tipičan primjer funkcioniranja komunističkog suda u Jugoslaviji. Presude su dolazile s najvišeg političkog mjesta, a sudnica je bila samo mjesto izrijeka presude. U takvim procesima obrana je bila nepotrebna, a osuda, pa i najgora, nikoga nije iznenadila. U toj poslijeratnoj rebarbarizaciji stanja kod nas, uistinu nije čudno da su se pojavili takvi procesi i da su se ljudi olako okrivljivali, osuđivali, a često i smicali, kao što je slučaj u ovom procesu s o. Matejom Vodanovićem i s o. Serafinom Rajićem.

Ovdje se može primijeniti ona iz Knjige Mudrosti kako su bezbožnici imali lude misli protiv pravednika: "Bezbožnici dozivaju smrt i rukama i riječju.[...] Jer oni krivo misle i ovako mudruju: 'Potlačimo ubogoga pravednika.[...] Nek naša snaga bude zakon pravde, jer ono što je slabo, nije ni za što. Postavimo zasjedu pravedniku, jer nam smeta, i protivi se našemu ponašanju, predbacuje nam prijestupe protiv Zakona i spočitava kako izdadosmo odgoj svoj. [...] On je ukor utjelovljeni našim mislima, sama njegova pojava tišti našu dušu.[...] Smatra nas patvorinom i uklanja se od putova naših kao od nečisti.[...] Zato ga iskušajmo porugom i mukom, da istražimo blagost njegovu, i da prosudimo strpljivost njegovu. Osudimo ga na smrt sramotnu" (Mud 1, 16. 2, 1.10-20). Takav bezbožnički plan istrebljenja stvoren je prije suđenja fratrima u Zagrebu, a na suđenju ga je trebalo predstaviti javnosti i zaodjenuti u nekakav sudski proces koji je bio sve a ne dokaz istine i pravde vođen pravednim postupkom, nego da se nad okrivljenicima nametne Damaklov mač krivnje iz koje slijedi osuda. Optužba radi tih i takvih zločinstava samo je izlika i sredstvo likvidacije ljudi, bilo da dobiju smrtnu kaznu, bilo da budu osuđeni na vremenske duge kazne jer su ti ljudi zapreka da dođe do ostvarenja komunističkih ciljeva. Njima je suđeno jer su drukčije mislili, jer su pripadali jednoj zajednici koja se nije mogla pomiriti s ateističkim nazorom na svijet, a ni s političkim ciljevima komunističke vlasti. Možda bismo taj i takav postupak mogli nazvati i genocidom-fratricidom nad franjevcima ako uz njihovu likvidaciju stavimo i prijetnje koje su s vrha ondašnje komunističke vlasti dolazile upravi provincije da će cijelu zajednicu, provinciju ukinuti. Sam samostan Majke Božje Lurdske trebao je biti ukinut, okupiran i u nj smješten novi komunistički proleterijat.

Osim što je javni tužitelj Vladimir Ranogajec, predsjednik suda, oduzimao braniteljima ili odvjetnicima svaku riječ obrane, još je gore i neprimjerenije odvjetničkoj službi što su neki branitelji često bili ljudi koji su pomagali tužitelju da se optuženici što više kazne. U tomu se isticao branitelj fra Serafina Rajića gospodin Mate Tafra. On je, umjesto da brani svoga optuženika, za njega tražio najveću kaznu "za primjer drugim fratrima, kvislinzima i izdajicama."[13]

Tužitelji su zaključili da se krivična djelatnost i odgovornost dokazuje vlastitim priznanjima optuženih, pa tako i to da je Bajić priznao sudjelovanje u radu terorističke ustaško-gestapovske grupe, dok optuženi Visković to poriče. "Pošto je izvršenje djela kao i krivična odgovornost u potpunosti dokazana u pogledu svih inkriminiranih radnja za sve optuženike, molim sud da pravilno ocijeni zločinačku djelatnost, društvenu opasnost i krivičnu odgovornost optuženika svakome od njih odmjeri zasluženu kaznu, koja treba da bude opomena svima koji bi bili skloni da izvrše izdaju domovine i zločin prema našem narodu, te koja treba da ujedno bude i garancija našem radnom svijetu, da se - odstranjenjem zločinaca i neprijatelja napretka iz našeg radnog društva - može mirno i nesmetano posvetiti izgradnji zemlje i svoje ljepše budućnosti putem ostvarenja petogodišnjeg plana".

 

8. Izricanje presude

 

Presuda je sastavljena 26. srpnja 1947., a potpisao ju je Livije Anger, sudac i Ivka Gostl, zapisničarka,[14] a pročitana je 28. srpnja 1947. (u ponedjeljak)[15] u 15 sati. U dvorani je bilo prisutno Predsjedničko vijeće, Vladimir Ranogajec, državni tužitelj grada Zagreba i optuženi. U dvoranu se moglo ući samo s propusnicom.

Presuda je glasila:

 

"PRESUDA U IME NARODA! Okružni sud za grad Zagreb u Zagrebu u vijeću sastavljenom od predsjednika vijeća Livije Angera, te sudaca-porotnika Gerjević Josipa i Pavleković Franje, uz sudjelovanje zapisničara Gostl Ivke, u krivičnom predmetu protiv (nabraja imena drugih osuđenika)...te nakon predloga Jav. tužitelja [Ranogajec Vladimir] da optuženi budu suđeni prema optužnici što strožije i prijedloga obrane, da se blaže kazne, dana 28. 7. 1947. donio je slijedeću PRESUDU:

OPTUŽENI BAJIĆ LEONARD, po čl. 4. Zak. o kriv. djelima protiv naroda i države na kaznu lišenja slobode sa prisilnim radom u trajanju od 12 godina, te na gubitak političkih i građanskih prava na penziju i socijalno osiguranje u trajanju od 5 godina".

 

Sudsko obrazloženje presude glasi ovako:

 

"OPTUŽENI BAJIĆ LEONARDO, izjavio je da je razumio optužnicu ali da se ne osjeća krivim.

Priznao je, da su optuženi redovnici razgovarali odmah poslije oslobođenja o stavu države prema Crkvi, ali ono vrijeme nijesu imali posebnih sastanaka, niti se je govorilo protiv narodne vlasti. Priznao je da je pročitao kasnije u svemu 1 letak, ali niti njegov sadržaj nije upamtio. Priznaje da je list 'La croix' čitalo par redovnika, a dobivali su ga od vratara Poljaka, koji ga je po svoj prilici donio iz engleske čitaonice. Nije mu poznato da su se u samostanu pisali letci, te ne zna ništa za propagandu preko propovijedi. Priznaje da je držao predavanja o čudima, prem sa čudima nije bio ni sam na čisto, ali u tom pogledu nije dobivao upute ni od koga. Ne zna za bilo kakovu organizaciju, niti mu je poznato da je Jolanda Bauer dobivala mjesečnu pomoć od samostana. Tvrdi da ništa ne zna o tome, da se Mikulić nakon svoga povlačenja u inostranstvo ponovno povratio u Zagreb, niti što znade o bilo kakovom izvještaju Vodanovića, kojega je predao Mikuliću prigodom prvog njegovog dolaska u Zagreb. Tvrdi, da nije prisustvovao ni prvom ni drugom sastanku. Na suočenju Rajić, Vodanović i Bukić tvrde Bajiću, da je bio prisutan kod prvog sastanka sa Mikulićem. Bajić, nakon što mu je predočeno i njegovo djelomično priznanje u istrazi izjavljuje da je nešto priznao u istrazi ali to iz poštovanja prema Bukiću, te predpostavlja da je ono što je Bukić iskazao istina, ali je nadalje i na raspravi ostao kod tvrdnje, da o Mikuliću ništa ne zna. Isto tako poriče za Budimira, Topića, Modrića i Šipića, da bi znao da su se krili u samostanu, i da su dobili odijelo i hranu, te isto tako ne zna da bi u vrijeme njihovog bijega provincijal Grabić bio u samostanu. Ne sjeća se također da li je Grabić u listopadu 1946. bio u Zagrebu. Na suočenju Bukić tvrdi, da je Bajić znao sve one koji su imenovani u optužnici, a koji su preko samostana pobjegli preko granice, te da je i Bajić raspravljao po stranim radio-vijestima, koje su bile uperene protiv naše države, te da je Bajić bio prisutan sastanku kad se je govorilo o diverziji, ali se je protivio diverziji. Bajić je to porekao".[16]

Možemo kazati da je fra Leonard osuđen ne snagom argumenata, nego snagom sile bez dokaza, bez svjedoka i branitelja koji nisu mogli okrivljenike braniti. Zapisnici samog procesa, kao ni drugi spisi koji su u korist obrane dr. Brajše kao ni drugih branitelja nisu sačuvani, jer su komunisti sve papire iz kancelarije dr. Brajše odnijeli 1950. godine. Optužnica nije imala ni jednog svjedoka koji bi potvrđivao njezine tvrdnje.

Kad je fra Leonard čuo svoju presudu, izjavio je da se ne osjeća krivim, a ono što je priznao u istražnom zatvoru, da je učinio iz poštovanja prema fra Albertu Bukiću. Ostao je pri tvrdnji da o fra Jozi Mikuliću ništa ne zna niti je išta znao o dijelu optužnice o bijegu i provincijalovu boravku u samostanu.[17]  Fra Leonard se dobro i čvrsto držao na suđenju, nije podlegao pritiscima, iako je istražitelj prisiljavao da optuženici priznaju optužbu. On je više puta izjavio da Mikulića nije vidio u samostanu, a opet dopušta mogućnost "ako to više braće kaže".[18]

P. Bezina, glede držanja optuženih na suđenju, piše: "Optuženi fra Jozo Visković, fra Leonard Bajić pa donekle i fra Petar Grabić duševno ni tjelesno nisu podlegli. Odgovarali su trijezno. Na trenutak ih je smelo veliko povjerenje u izjave fra Mateja Vodanovića, fra Alberta Bukića i fra Serafina Rajića, koji su povjerovali obećanjima službenika Udbe."[19]

"Kada su kasnije fra Leonarda suočili s fra Serafinom Rajićem i fra Albertom Bukićem, tvrdi Bezina, uslijedilo je njegovo mutno priznanje da se slaže s njihovim izjavama, ako su one, eto takve kakve jesu doista dane. I u tome priznanju upadljivo je da Bajić ništa ne priznaje svojim riječima, nego govori da je spreman priznati ono što su njegova braća već rekla. On nije ni u istražnom postupku ni na sudu priznao ni jednu točku inkriminirane lažne optužnice.

Ni u jednom trenutku on ne govori što je to u stvari spreman priznati i ne spominje konkretne riječi, djela ili mjesta gdje su se tobože događale neke stvari na neki način. I dan kasnije on govori da je priznao pribivanje razgovorima s fra Jozom Mikulićem, ali zato što su tako tvrdili ostali fratri, te da sada ne tvrdi da su oni govorili neistinu, ali ne može reći ni da su govorili istinu."[20]

I fra Petar Sikavica, koji je tada bio student teologije u Zagrebu i prisustvovao suđenju, tvrdi: "Fra Leonardo Bajić ništa nije priznavao, bio je dosta svjež i dobro je izgledao. Glasovita je njegova izjava pred javnim tužiteljem: 'Sve je ovo meni enigma!'".[21] U tom se procesu na djelu pokazao mysterium iniquitatis - otajstvo zloće, kao i sredstva koja su komunisti upotrebljavali da unište svakoga tko bi im mogao omesti provođenje u djelo njihovih zlokobnih ideja.

Glede držanja fra Leonarda na sudu Željko Olujić piše: "Fra Leonardo Bajić odlično se držao do samog kraja ispitivanja. I kod njega je bilo čudno kratkih zapisnika sa saslušavnaja. Bajić je odbijao priznati bilo što mu je istražitelj nudio kao priznanje ostale braće koje već dato. Još se bolje držao kod raznih provokacija. On, naime, nije htio priznati ni ono što bi svaki normalan domoljub u drugim prilikama s ponosom potvrdio da je čitao strane novine, naše letke i širio istinu o njihovim napisima. Jednako tako, Bajić je vrlo pametno odbijao i bilo koju od takvih podmetačina koje bi mogle uključiti nekoga od njegove braće. Tako je to, uza sva uobičajena pitanja na kakva smo već ukazali, trajalo do samoga kraja istrage. Kada su kasnije suočili Bajića s Rajićem i Bukićem, uslijedilo je njegovo mutno priznanje da se slaže s njihovim izjavama, ako su one, eto takve kakve jesu doista dane. I u tome priznanju upadljivo je da Bajić ništa ne priznaje svojim riječima, nego govori da je spreman priznati ono što su njegova braća već rekla. Ni u jednom trenutku on ne govori što je to u stvari spreman priznati i ne spominje konkretne riječi, djela ili mjesta gdje su se tobože događale neke stvari na neki način. I dan kasnije on govori da je priznao pribivanje razgovorima s fra Jozom Mikulićem, ali zato što su tako tvrdili ostali fratri, te da sada ne tvrdi da su oni govorili neistinu, Ali ne može reći ni da su govorili istinu".[22]

 

9. Nevini osuđeni

 

Da su franjevci iz Vrbanićeve nevino osuđeni ima više dokaza. Najprije im se konkretno nije ništa dokazalo radi čega su okrivljeni. Njihovu nevinost potvrđuje i sam proces suđenja, kao i poznati i priznati ljudi ondašnjeg komunističkog sustava kao što je npr. gosp. Oskar Piškulić, partizanski prvoborac iz 1941., koji je radi sukoba s ondašnjim vlastima dospio u zatvor u Staru Gradišku i susreo se s fra Julijanom Ramljakom i njemu u povjerenju rekao: "Kad se digla buka izvana da su ti fratri nedužni ubijeni, onda sam ja bio šef UDBE za jedan dio Zagreba. Tada mi je general iz Beograda (Ranković) naredio da saslušam one koji su njih saslušavali. Pozvao sam ih, ali nisu htjeli govoriti. Tada sam otišao generalu u Zagreb (Ivanu Krajačiću),[23] koji mi svjetova da im kažem da govore, ali da spise ne šaljem u Beograd, nego njemu. Tako sam i učinio. Saslušao sam ih, a na kraju sam ih upitao (Iliju Grubića i druge): 'Gdje ste stajali za vrijeme suđenja Mateju Vodanoviću i fra Serafinu Rajiću?' Grubić mi je odgovorio da su stajali tako da ih fratri mogu za vrijeme suđenja vidjeti kako bi znali da ih opet čekaju muke ne budu li govorili kako su im naredili. Tada sam ih ja prekinuo. Znaš - reče Oskar - tako su ih strašno mučili da su radije išli u smrt, nego opet pod njihovu torturu. Ja ti kažem, Julijane, da su oni fratri iz Vrbanićeve potpuno nevini i da nisu imali pojma o tvornici Gaon i o ekrazitu".[24]

Kada se Ilija Grubić pojavljivao na sudu ili uoči suđenja, optuženi su sve priznavali. Piškulić tvrdi: "Tada sam shvatio da je i sama pojava istražitelja bila dovoljna da okrivljeni priznaju učinjeno".[25]

Za suđenje fra Josip Visković kaže: "Naši mučitelji su nam govorili da njima i ne trebaju priznanja, jer oni imaju načina i sredstava da nas osude i bez dokaza. Istragama su pred svijetom lažno prikazivali da vlast prema narodnim neprijateljima postupa 'zakonito'. Kasnije na suđenju, na pitanje osjećam li se krivim, izjavio sam da se ne osjećam krivim".[26] Isti Visković na drugom mjestu priznaje, kad nije htio priznati što su od njega tražili, što mu je rekao jedan major: "Nije važno hoćeš li priznati ili nećeš. Mi smo našli čir na narodnom tijelu i mi ćemo ga izrezati".[27]

Ima li ikakav pravedan sud koji bi potpisao osudu koju su komunisti odmjerili ovim okrivljenicima? Sigurno da nema, osim komunističkih sudova proizišlih iz radionice zla i mržnje na vjeru koja se vjerno presadila iz Sovjetskog Saveza u komunistički sustav jugoslavenskih republika.

Iako su mnogi Udbini ljudi priznali da je proces franjevcima bio montiran, u javnosti se i dalje širila neistina i naglašavala njihova krivnja, iako ona nije ničim dokazana. Viktor Novak imao je snage da okvalificira optuženike i za njih napiše: "strahovite su fizionomije zločinaca u franjevačkim mantijama", te spominje fra Alberta Bukića, fra Mateja Vodanovića, fra Serafina Rajića, fra Josipa Viskovića i fra Leonarda Bajića i svrstava ih među zločince.[28] Sam Nedo Milunović,[29] koji je bio povezan sa zagrebačkim procesom ukoliko je bio jedan od istražitelja, priznaje da je postupak protiv fra Joze Mikulića insceniran, "da je on potpuno nevin i da nije ilegalno prešao granicu Jugoslavije sa nakanom terorističkog djela protiv tadašnjeg poretka".[30]

  

Izjava gosp. Nede Milunovića o nevinosti fra Joze Mikulića

 

Uz ova priznanja vodećih i poznatih ljudi u tom procesu ne treba ništa dodavati. Ona najviše potvrđuju nevinost optuženih. Iz toga se zaključuje da je suđenje fratrima u Zagrebu namješteno, izmišljeno, iskonstruirano. Psihološkim pritiscima i pranjem mozgova trebali su tužitelji iznuditi da laž postane istina, da pravda bude razapeta na stup stida. Iako su optuženici u nekim časovima bili nedorečeni, nije to bilo što su priznavali realnost optužbe i inkriminiranih djela, nego zato što su ih psihički prisilili i metodom mučenja i pranja mozgova, iznuđali priznanje za mračne ciljeve koje su sebi postavili. To nije priznanje okrivljenika za djela za koja se optužuju nego prinuda i drastične metode skršene psihičke reakcije u čemu osuđenici nisu bili odgovorni za izrečene odgovore.

Prinudne mjere su različite, a različit je i njihov učinak kod pojedinca. Jedino prisila može protumačiti izjave koje su davali optuženici. To nisu mogli dati prisebni, normalni ljudi s visokom školom, a da kod njih nisu bile primijenjene metode pranja mozgova. Osuđenici su u namještenom postupku toliko iscrpljivani da su priznavali što nisu nikad učinili i potpisivali i više nego što je istrazi trebalo.

Lav Znidarčić za proces u Zagrebu kaže: "Osobno sam bio uvjeren, da se radi o 'montiranom procesu', a da osuđeni franjevci nisu prozreli metode i namjere 'organizatora' ovog procesa, koji je imao točno određeni zadatak i proveo ga u život. Bilo je očito, da slijede manji ili veći 'procesi' kojima je svrha malo pomalo ukloniti iz javnog i vjerskog života istaknute svećenike i svjetovnjake".[31]

O suđenju u Zagrebu fra Jerko Lovrić je razgovarao s fra Albertom Bukićem na Visovcu 1951. Poslije izlaska iz zatvora uprava provincije poslala ga je na Visovac da se odmori i duhovno oporavi. Fra Jerko ga je pitao: "A sjećate li se procesa u Zagrebu?" Odgovorio je "Kako ne, to je moja muka. Teretio sam moju braću, a ništa nisu kriva." Fra Jerko je nastavio: "Dobro. Što Vi sami mislite, kako se to moglo događati? Možda su Vas tukli, mučili glađu, otrovali, strašili?" Odgovorio je: "Nisu me mučili, ni držali gladne, a da li su otrovali...Sjećam se kako su jednom dvojica došli k meni, imali su neke aparate, jedan je stajao ispred mene, drugi pozadi i nakon malo vremena jedan reče: Gotovo je, možemo poći. Ako tada nisu nešto napakostili. Ja znam da sam na suđenju ludo govorio i neistinu protiv braće. I kad bi se vratio u sobu stvarao sam čvrstu odluku: nikad neću lagati, krivo govoriti, nekog nedužna teretiti, kad bi ponovo došao na suđenje i bio upitan opet bi govorio ono što nisam smio govoriti, ni tvrditi onako kako sam tvrdio. Kako mi se to događalo i zašto - ne znam. Braća su bila nevina".[32] Ovaj iskaz potvrđuje zle metode udbinih istražitelja koji su "pranjem mozgova", sredstvima prinude, depersonalizacijom čovjeka, dobijali odgovore koje su unaprijed željeli, bez obzira jesu li temeljeni na objektivnim činjenicama.

Osuđenici su napisali pismo provincijalu fra Karlu Noli, koje je kriomice, sašiveno u cipeli, prenio o. Karlo Bošnjak, "u kojemu su napisali da je njihov proces u Zagrebu bio namješten i da je sve laž za što su optuženi i osuđeni. Na tankom papiru uspjeli su to napisati i potpisati se pod zakletvom da su nevini. Pismo su dali zatvorskom postolaru koji ga je zašio u moju cipelu".[33]

Za zagrebački proces dr. Zvonimir Šeparović tvrdi: "Sve je na tom procesu bilo nepravedno, iskaz grube sile nove komunističke vlasti, koja ima iza sebe ne samo tužiteljstvo, sa zloglasnim Vladimirom Ranogajcem, koji je tolike poslao u smrt, već i sud, pa čak i odvjetnike koji su na sramotu svojeg uzvišenog poziva, otvoreno stali na stranu optužbe! Mračni istražitelji Ozne grubom fizičkom silom i himbenim psihičkim pritiscima čine sve nezakonitosti da bi od uznika dobili priznanje kakvo je totalitarnom režimu trebalo, jer, proces je trebao poslužiti osudi Katoličke Crkve da bi se uklonilo ili barem oslabilo najjaču uzdanicu naroda koji je trpio pod grubim policijskim i ideološkim terorom."[34]

Iz cijeloga se procesa vidjelo da su optuženici unaprijed osuđeni. Željko Olujić zato naglašava: "Optuženici su unaprijed osuđeni, a o visini kazne ne određuje bilo kakvo faktično djelo, već partijske odluke, donešene u ono doba često i iz čisto osvetničkih ili pljačkaških razloga, pak i na temelju procjene samih policajaca o tome koliko je tko tvrdokoran, kakvi mu bijahu roditelji i slično".[35]

 

10. Ozračje nesigurnosti

 

Ondašnji komunistički tisak stvarao je psihozu da mnoge osobe i organizacije rade protiv državne sigurnosti i potkopavaju tekovine revolucije za koju su "pale" velike žrtve. Svuda je gledao i proglašavao neprijateljima političke neistomišljenike, pa tako sada i optužene franjevce. Komunistička je ideologija polazila od toga da je kriv svatko, tko se ne slaže s njezinim postavkama, i treba dokazati da je prav. Time je zaboravljeno jedno od temeljnih načela zapadne civilizacije da se ne može nitko kazniti ako nije prije dokazano da je počinio nešto što zaslužuje kaznu. Drugim riječima, kazniti se može samo počinitelja krivnje, ali se nikoga ne smije unaprijed proglasiti krivim i kazniti prije nego što mu se krivnja dokazala. Dok se ne dokaže krivnja okrivljeniku, on je uvijek predmjevani počinitelj nekoga djela. Sud izriče pravorijek. Zato optuživati i osuđivati ljude, proglasiti ih krivima prije dokazane krivnje i prije sudskog procesa, a medijima se služiti za stvaranje javnog mentaliteta i unaprijed ih osuditi, to je izopačenost sustava i nijekanje osnovnih ljudskih prava. Čovjek je nevin sve dok mu se ne dokaže krivica, a u zagrebačkom je procesu odmah svatko bio kriv čim je optužen, pa takav ostaje i onda kad krivnju nije učinio niti mu je ona ikakvim argumentima dokazana. Takvo prejudiciranje sudskih procesa, proglašavanje krivima nevinih prije dokaza, moglo je biti u jednom komunističkom sustavu u kojem nije bilo neovisnih pravnih i pravničkih udruga koje bi digle svoj glas u zaštitu ljudskih prava. Pravo i pravne službe štitile su poredak i vlast, a nisu vodili računa da se dokaže istina i izrekne pravda, zaštite ljudi i njihova nevinost, pa nije čudno što su laži i izmišljotine zanijekale istinu, a pravda nestala pred partijskim ciljevima.

U tim ishitrenim i nedokazanim optužbama sva su ondašnja sredstva priopćavanja služila režimu; ustrajnim pisanjem protiv okrivljenika stvorena je psihoza krivnje. Novinarska je etika pala na ispitu jer se svjesno predala u ropstvo, degenerirala je profesiju, sluganski je služila ciljevima partije koji su ustali protiv Crkve, vjere i nacionalnih osjećaja, a nije izgrađivala vlastitu etiku niti prihvaćala istinu kao temelj svoje profesije. Među tim glasilima posebno se isticao zagrebački Vjesnik  koji je u nekoliko navrata obavješćivao javnost o suđenju u Zagrebu sa željom i namjerom da javnost povjeruje u njihovu krivicu, pa time i u istinitost optužbe i osude. Svi su novinski naslovi neprimjereni zakonskoj ispravnosti i toku suđenja i dokazivanja. Prema tome, okrivljenici su krivi za sve što im se imputira i kao takvi su odlično opravdanje za svaki postupak koji se prema njime primijeni, a što postupak bude gori i kazna veća, toliko će se pokazati vjernost tekovinama revolucije koja uništava sve neprijatelje koji njezine ciljeve ometaju ili usporavaju. Zato se ne treba čuditi da su okrivljenici bili osuđeni i prije nego što je suđenje počelo.

Što se time htjelo postići? Tim novinskim napisima htjelo se dokazati da su ti franjevci dio zločinačke ustaške organizirane družbe čiji je cilj potkapanje narodne vlasti u suradnji s okupatorskim i ustaškim režimom koji su, istina, propali, ali se opet žele povratiti u javni život i preuzeti vlast.

 

11. Odbijanje žalbe

 

Kako je fra Petar Grabić, provincijal, bio zatvoren i osuđen, fra Karlo Nola, provincijalov zamjenik, pošao je u Zagreb i pokušao opravdati optuženu braću kod narodnih vlasti, posebno kod ministra unutarnjih poslova Ivana Krajačića, i dokazati njihovu nevinost u inkriminiranom procesu. Svi njegovi pokušaji nisu promijenili Krajačićevo uvjerenje. On je bio bijesan te je tražio strogu kaznu za optužene fratre, pače i ukinuće samostana Majke Božje Lurdske,[36] pa i cijele provincije Presvetoga Otkupitelja. Uza sve takve prijetnje fra Karlo Nola je ipak mislio da će Vrhovni sud poništiti ili barem ublažiti presudu Okružnog suda, jer je znao da njegova braća nisu umiješana u radnje za koje ih optužnica tereti. U tome se potpuno razočarao. Vrhovni sud je u cijelosti potvrdio presudu Okružnog suda.

Svi su osuđenici uložili žalbu na izrečenu presudu, pa je tako žalbu uputio i fra Leonardov branitelj dr. Brajša. Njegova žalba, kao i žalba drugih osuđenika, nije uvažena i osuda je potvrđena i ne priznaje mu se nikakva olakotna okolnost što on nije ništa priznao.[37] Vrhovni sud Republike Hrvatske odbio je žalbu tuženoga i potvrdio 13. kolovoza 1947. presudu Okružnog suda u Zagrebu. Molbu za pomilovanje osuđenih uputio je predsjedniku Titu i Svetozar Ritig,[38] predsjednik Vjerske komisije Republike Hrvatske u Zagrebu, 19. kolovoza 1947., ali molba nije uslišana.[39]

Suđenje fratrima u Zagrebu nije imalo velikog odjeka u inozemstvu kao što je to bio slučaj s nadbiskupom Stepincem i njegovom skupinom. Razlog trebamo tražiti u tome što je o. fra Karlo Nola, vikar provincije, javio braći u inozemstvu da izbjegavaju to koristiti u propagandne svrhe, da se zatvorenicima, a i cijeloj zajednici, ne dogodi još veće zlo pred kojim je zajednica stajala.[40] Naime, postojala je opasnost da se cijela Provincija Presvetoga Otkupitelja ukine, a sam zagrebački samostan oduzme i u nj usele novi stanari, prosvjednici koji su u ime partijskih organizatora svakodnevno dolazili ispred samostana i demonstrirali. U pogledu samoga samostana bilo je borbe i svakidašnjih strahovanja što će se s njim dogoditi, jer su komunisti organizirali gotovo svakodnevne demonstracije pred samostanom i htjeli ga okupirati. Neizvjesnost je bila velika jer se nije znalo što samostan sutra čeka. U tim teškim prilikama posebno se isticao o. fra Božo Vuco, uz drugu braću, kao branitelj samostana i fratara.[41]

 

12. Komunistički zatvor u Staroj Gradiški

 

Osuđenici na vremenske kazne odmah su nakon osude upućeni na izdržavanje zatvorske kazne. Taj se zatvor popularno nazivao Kazneno popravni dom Stara Gradiška (KPD). Međutim, fra Matej Vodanović i fra Serafin Rajić, koji su bili osuđeni na smrt, najprije su zadržani u pritvoru u Zagrebu, a potom su bili strijeljani u Zagrebu 4. IX. 1947.[42] Mjesto njihove pogibije nije nikad objavljeno.

Tko je ulazio u zatvor Stara Gradiška nije bio siguran hoće li živ iz njega izići. Taj zatvor bio je jedan od najzloglasnijih zatvora u kojem je življenje bilo životarenje, a sam je život visio o tankoj niti životne izdržljivosti, ovisan o "humanim" osjećajima njegovih upravitelja i čuvara. Upravitelji su imali poseban način ophođenja prema katoličkim svećenicima koji je bio pun mržnje i odbojnosti. Mržnju su pokazivali prema svim zatvorenicima, ali je ona ipak najviše iskaljivana prema katoličkim svećenicima koji su za njih bili popovi-lopovi, popovi-lupeži, popovi-narodni neprijatelji-ustaše, klerofašisti, krvoloci, pokvarena inteligencija itd.[43] Tim su se i sličnim parolama izražavale mržnja, upornost u zlu, nagonska želja za poniženjem žrtve. Rijetke su u tom bile iznimke. Zatvorska je disciplina bila zaista rigorozna, satrapska ili još najbolje rečeno, nehumana. Nju su regulirali nepismeni milicionari i "pismeni" činovnici, a po nalogu udbaških i partijskih čelnika, koji su u svakom zatvoreniku vidjeli klasnog neprijatelja i rušitelja tekovina revolucije. Takav postupak stvarao je kod zatvorenika još veću konsolidaciju, razumijevanje i pomoć.

Od svećenika nisu bolje prolazili ni politički zatvorenici, jer su bili pod posebnim pritiskom i mogli su zavidjeti bilo kojoj kategoriji osuđenika. Zatvor je u sebi krio tisuće života koji su presječeni, ugaslih aktivnosti, razbijenih obitelji, potopljenih planova i tragičnih sudbina. Svaki je zatvorenik bio posebni slučaj i posebna povijest. Taj se zatvor može nazvati strašnim mjestom, mjestom bez ljepote, mjestom bez duše, pravim paklom.

Etikete koje smo spomenuli za katoličke svećenike, zapravo su drugi nazivi za one koji su se istinski osjećali Hrvatima i svoja uvjerenja branili riječju i djelom. Sav taj odnos komunističkih vlasti počivao je samo na idejnim razlikama, koje su bile i povod njihovu progonjenju, osuđivanju, mrcvarenju i ubijanju. Zatvorenici su obavljali teške fizičke poslove, često i za najmanji disciplinski propust slati su u višednevnu izolaciju (samicu) na premišljanje ili preodgoj. U zatvoru je vladala velika oskudica, glad i huškanje kriminalaca protiv političkih zatvorenika, a tako i protiv katoličkih svećenika što je redovito programirala sama zatvorska uprava, jer su svećenici postali najveći problem novoj vlasti, pa i u samim zatvorima. Njih je zato trebalo uništavati, pokoravati, ponižavati.[44] Fra Leonard je u takvoj sredini, pa i među najokorjelim kriminalcima unosio vrednote koje drugi nisu imali. To je ipak posebno smetalo njegovim čuvarima, tamničarima, jer je to bila najveća kritika njihovu nehumanom odnosu prema zatvorenicima.

Dok ovo iznosim, prisjećam se susreta s jednim oficirom, ne mogu ga nazvati časnikom, zloglasne JNA na brodu između Makarske i Splita u proljeće 1961. godine. Išao sam kao student teologije na pregled očiju kod okuliste u Split, dakako naravno u redovničkom odijelu - franjevačkom habitu. Kad me je taj oficir vidio mlada u njemu mrskoj odori - habitu, zadojen mržnjom i predrasudama, počeo me sažalijevati što sam otišao u "mračnu školu", gdje "propada" moja mladost u kojoj nema nikakve perspektive. Kad sam mu s ponosom govorio o sebi i svom pozivu, ljutito je rekao da je sav kler reakcionarni dio naroda, kako je na strani unutrašnjih i vanjskih neprijateljâ i ako dođe do nečega, kao što je bilo u Drugom svjetskom ratu, da ćemo svi nestati za jednu noć. "Falili smo, govorio je posebnom patetikom, za vrijeme rata što vas sve nismo poubijali. Sada više nećemo faliti! Sve će vas noć pozobati!" Zaista, zločinačke misli i zločinački planovi istrebljenja bez ikakva povoda i toliko godina poslije rata, da se ondašnji komunisti nisu ni tada otrijeznili od svojih opakih namjera. Što je tek moralo biti u ratu i odmah nakon njega, kada je revolucija "jela i vlastitu djecu", a kamoli će biti milosrdnija prema "klasnim neprijateljima i kontrarevoluciji". U mnogim slučajevima pojedinci su se trebali dokazati vjernima u izvršenju partijskih zadataka, a nisu prezali ni od likvidacije. Poslije takvih i sličnih izjava ne smije nam biti čudno da su partizani u ratu i poslije njega ubili 623 svećenika, bogoslova, sjemeništarca, časnih sestara, a mnoge one koje nisu uspjeli ubiti slali su na dugogodišnju robiju da im ne smetaju. Među tima je bio i fra Leonard Bajić.

Odlazak u zatvor bio je za fra Leonarda, uz fizičko i psihičko poniženje, sigurna smrt, jer njegov organizam, već narušen bolešću, nije mogao imati ni onaj minimum zdravstvenih ni higijenskih uvjeta koje je u svojoj životnoj dobi trebao imati. Uza sve to, bio je spreman umrijeti i umro je a da nije okaljao svoj ljudski i svećenički obraz. Iz svoje patnje i nanesene mu nepravde ostao je dostojanstven, ne dopustivši da ga mržnja zahvati ili da drugoga optuži. Ništa ga nije moglo pokolebati jer je znao koliko je važno sačuvati ljubav, dostojanstvo i unutarnju slobodu koju je nalazio u molitvi i jedinstvu s Bogom da dostojanstveno nosi svoj križ i nepravednu osudu.

Da su zatvorenici teško provodili zatvorske dane, najbolje se vidi iz pojedinih njihovih zapisa. Zatvor je bio ružno, odvratno mjesto, ispunjeno uspomenama na još ružnije i tužnije patnje. Uz psihička mučenja dolazila su i tjelesna. Zatvorska je hrana bila slaba i nedovoljna. To je bio bijedan obrok, premalen da se preživi, a prevelik da se brzo umre, kako se često govorilo. Tu se duboko trpjelo, polako i ustrajno umiralo. Dugo vremena zatvorenici nisu mogli dobivati pomoć u hrani, koja im je tek kasnije dopuštena. Budući da je u to vrijeme u zatvoru bilo više fratara fra Leonardove zajednice, uprava provincije rasporedila je tko će kojemu zatvoreniku-fratru slati pomoć. Zatvorenici su mogli primati dva paketa hrane mjesečno. Za o. fra Alberta Bukića, o. fra Petra Grabića i o. fra Jozu Viskovića tu je pomoć slao samostan Majke Božje Lurdske u Zagrebu, a o. fra Leonardu je o. fra Karlo Nola, provincijalni delegat, odredio da pomoć šalje njegov brat fra Bernardin, koji je tada bio župnik u Runoviću, u čemu mu je pomagala njegova sestra Ana koja je s njim stanovala, te sestra Iva udata za Marijana Babića u istom selu.[45]

U isto vrijeme u zatvoru je bilo više svećenika i iz cijele zemlje. Uza sve što se fra Leonard nalazio u zatvoru, njegov je život postao primjer i svjedočanstvo u tim teškim zatvorskim nehumanim uvjetima. Drugima je pomagao primjerom i molitvom, poticao ih da ne klonu duhom, te tako ostao uzorom i poticajem drugim zatvorenicima kako treba izdržati i ne slomiti se pred strahotama ljudske zloće i progona.

Šteta što nam nije ostavio opis svojih teških zatvorskih dana, jer bi on znao opisati zatvor, dobro iznijeti svoju patnju, tešku Kalvariju, kao dubinu moralne degradacije u kojem se terorom i sadizmom iskaljivala mržnja na nedužnim ljudima, a koji ne može opravdati ni jedna ideja i nikakav ideološki program koji se iskalio na zatvorenicima. Drugi su opisali svoje robijanje, i dobro je da su ga opisali da se znade, da se otkrije sva zloća, okrutnost i nečovječnost upravitelja i zatvorskih čuvara. Za mnoge je zatvor bio uistinu fizički slom, veliko psihičko iskušenje i nesreća, ali su u njemu postali moralno jači, uzvišeniji, duhovno čistiji, a politički nepromijenjeni.

Ono što fra Leonard nije zapisao o svom zatvoru, zapisali su drugi koji su s njim u istim uvjetima provodili zatvorske dane. Fra Jozo Visković tvrdi za fra Leonarda: "Nekoliko dana prije svoje smrti ispovjedio je i pričestio svećenika Mihovila Kolarića[46] rođenoga u Koprivnici 1880. g. i osuđena 15 godina robije." Dok se fra Leonard nalazio u Kuli (u zatvoru), osuđenici su išli na kupanje u drugi odjel. Morali su čekati u redu. Tako su osuđenici sate i sate čekali zimi na snijegu i ledu. Nakon jednog takvog kupanja fra Leonard je teško obolio. Prijavio se da je bolestan, ali milicionar ga je odmah vratio nazad. Tog jutra imali su prežganu juhu, koju fra Leonard nije mogao podnijeti. Za bolesnika kao on nije bilo posebne hrane ni lijekova. Tek četvrti put uspjelo mu je da ga u košu za kruh prebace u bolnicu. Toga jutra posjetio ga je fra Krsto Kržanić, kome je rekao: 'Umirem nevin. Bogu predajem svoju dušu!' Umro je 17. veljače 1948. godine. Pokopali su ga na groblju u Uskocima".[47] Njegovo zatvorsko mučeništvo nije trajalo onoliko koliko je bio osuđen, jer se njegov život brzo trošio i izgarao, a ipak je svoj kalež patnje ispio do dna. Možemo kazati da je umro mirno, uzdignute glave, svjedok Istine i Ljubavi, dok mu je nanesena nepravda, oduzeta sloboda, spremljen, ljudski govoreći, nedostojan završetak. Ne znam jesu li njegovi krvnici bili postiđeni njegovom smrću i načinom kako su ga dokrajčili?

Njegove kosti, nažalost, nisu ni do danas eshumirane i na dostojanstven način sahranjene. Na zatvorskom grobu mu je dugo vremena stajao natpis s imenom i prezimenom, a neka ga je mještanka Bajić, pravoslavka, dugo uređivala i kitila cvijećem.[48]

 

13. "Crv sam, a ne čovjek" (Ps 22/21, 7)

 

Ovaj se navod iz Sv. pisma može primijeniti na svakog zatvorenika ondašnjeg komunističkog vremena, pa tako i na fra Leonarda. Ne treba ni spominjati da su zatvorski dani u Staroj Gradiški bili zaista teški. Teško ih je opisati. O njima mogu najbolje govoriti sami zatvorenici. Logoraš-svećenik kaže: "Što se tiče logora - oni su to zvali 'Odgojno popravni dom', a to je bila prava povreda ljudskosti."[49] Isti je zapisao: "I sada se zgrozim kad pomislim na to. Bolje umrijeti nego tako živjeti...S toga razloga sam tri puta pismeno tražio smrt: 'Sudite me i ubijte, samo da prođe ovo stanje jezive samoće! Bolje je za mene umrijeti nego tako postupno mjesecima ići u susret smrti, nemajući ni tu milost da mi smrt bude osloboditeljica od mučenja."[50] Da su zatvorski dani bili teški i iscrpljujući za fra Leonarda vidi se i po tom što u zatvoru nije fizički izdržao niti osam mjeseci. Zatvorsko se drugarstvo ne zaboravlja, ono veže ljude i učvršćuje uspomene. Svećenici su među sobom organizirali potajne molitvene časove ili slavljenje sv. mise. Fra Julijan Ramljak piše: "Svećeničke je sobe bilo lako prepoznati: vidjelo se kako miču usnama i nije bilo teško zaključiti da mole Boga".[51] Zatvorenici svećenici sjećali su se umrle braće i kolega svećenika patnika umrlih u zatvoru. Tako isti fra Julijan tvrdi: "Svake godine na godišnjicu njegove smrti uvijek sam rekao svetu Misu za nj u zatvoru, a ostali su se svećenici svi pričestili".[52]

Kada je fra Julijan Ramljak prispio u starogradiški zatvor u siječnju 1948., prvi ga je primijetio fra Leonard Bajić. O tom fra Julijan piše: "Prvi me primijetio fra Leonardo Bajić, koji me pri trećem krugu oko Kule malo bolje pogleda i niz obraz mu potekoše suze. I u meni se sleglo oko srca videći kako robija krepostan čovjek, uzor naše Provincije, ponižen i u odrpanom odijelu, a ni kriv ni dužan. [...] I u teškim starogradiškim okolnostima o. Leonardo Bajić se potvrdio kao krepostan čovjek, uzor redovnik i kao takav ostao u divnoj uspomeni i svećenicima i civilima".[53] To su zaista vrijedna svjedočanstva koja najbolje oslikavaju duhovni fra Leonardov lik.

Fra Leonard je bio svjestan da je nevino osuđen, ali nije tražio komunističko pomilovanje, milost moćnika, ali i radi toga što se nije imao komu žaliti, nego je radije nosio na sebi teret "primjerne kazne". Da je tražio pomilovanje, bio bi to znak da je kriv, a kada nije kriv, onda mu se nema što oprostiti niti ga od nečega pomilovati. Komunisti bi jedva čekali da njegovim traženjem pomilovanja zataškaju svoj montirani proces i da on sam sebe proglasi krivim. Pred samu smrt, već bolestan i iscrpljen, govorio je: "Umirem nevin i predajem svoju dušu Bogu!".[54] Svjestan svoje pravednosti, ali i svojeg konačnog završetka, znao je da mu se sudilo samo zato što je katolički svećenik. Zato je bio spreman sve pretrpjeti što mu neprijatelji vjere i hrvatskoga naroda mogu nametnuti i ne pokleknuti pred zlom i nasiljem.

Bio je uvjeren da je nevin, a one koji su mu zlo nanijeli smatrao je slijepima, da su zabludjeli i da ih je zloća osvojila. Praštati može pravednik, vjernik i mučenik! Blaženi su i sretni koji, poput njega, posjeduju duboku i jaku vjeru, jer im je ona snaga u životnim iskušenjima i utjeha na samrtnom času! Jasno je da mučenici ne bi mogli ustrajati da im Bog nije bio okrepa i snaga. To sigurno možemo primijeniti i na fra Leonarda ili još bolje na nj možemo primijeniti molitvu koju je sv. Polikarp upravio Bogu prije svoga smaknuća: "Gospodine, Bože svemogući, Oče ljubljenoga i blagoslovljenoga Sina tvoga Isusa Krista! Mi smo te po njemu upoznali. Bože anđela i nebeskih sila, svega stvorenja i svih pravednika koji žive kako Ti hoćeš. Hvala Ti što si me učinio dostojnim da baš danas i baš u ovaj čas budem zajedno sa svetim mučenicima dionik čaše tvoga Krista, da jednom i tijelom i dušom uskrsnem na vječni i neustrašivi život Duha Svetoga. Bože istiniti, o da me danas primiš među svoje mučenike kao žrtvu divnu i ugodnu kako si je pripravio, predodredio i sada ispunio. Za sve to hvalim te, blagoslivljam te i slavim te po vječnom i nebeskom svećeniku Isusu Kristu, tvome ljubljenom Sinu, po kojem nek je slava Tebi, zajedno s njim i Duhu Svetom, sada i u sve vjekove. Amen."[55]

O fra Leonardovim zadnjim časovima fra Julijan piše ovako: "Jednoga dana, nakon što smo dobili matične brojeve, a moj je bio 4755, razbacuju nas po sobama. U Kuli na katu prolazim pokraj sobe 20; kroz otvorena vrata ugledao me fra Leonardo Bajić i mahnuo mi rukom; milicionar me smjestio u sobu broj 19. O. Leonarda nisam više vidio jer je bio obolio, nakon čega je odveden u bolnicu gdje je i umro 18. (sic!) veljače. Bilo bi čudno da je preživio. Pred Kulom je zajedno s oko 200 drugih bolesnika na snijegu i ledu čekao liječnički pregled oko 2 sata. Odatle su ga već klonulog na deki odnijeli u bolnicu. Pred bolnicom je opet na snijegu i ledu čekao druga 2 sata da bi tek onda bio primljen u bolnicu. Upala bubrega, gripa ili jednostavno rečeno: robija! - prekinula je nit njegova života. Uza nj je također bolestan bio i fra Krsto Kržanić koji mi je kasnije pripovijedao kako je umirući na njegovim rukama rekao: 'Umirem nevin', dok su mu se niz lice slivale suze".[56] 

Opis zadnjih fra Leonardovih zemaljskih časova kod fra Julijana Ramljaka i fra Joze Viskovića ne slaže se u pojedinim detaljima, je li prenijet u deki ili u košari u bolnicu, ali se u jednom, bitnom, i to u onom najvažnijem i najgorem, slažu, da je obolio, da mu nije bila osigurana primjerena zdravstvena zaštita i da je bio izložen velikoj hladnoći poslije čega je izdahnuo u bolnici na rukama svoga brata o. fra Krste Kržanića.

 

14. Zašto zagrebački slučaj?

 

Komunistička vlast u Hrvatskoj nije bila popularna kod vjernika jer je nametala ateizam kao službenu religiju snagom diktature proleterijata. Tada su prevladale boljševičke i diktatorske snage koje su pod svaku cijenu htjele stvoriti vjernu kopiju stanja iz SSSR-a na balkanskom prostoru. Ta je struja bila uzrok napetih odnosa između Crkve i države u poratnim godinama. Njih ovako opisuje J. Krišto: "Skidanje križeva sa školskih zidova, ukidanje molitve prije početka nastave, oduzimanje bogoštovnih objekata, maltretiranje djece, mladeži i odraslog pučanstva zbog njihove vjere bilo je predznak onoga što je trebalo doći. Odmah po dolasku u Zagreb, partijski su rukovodioci oduzeli nadbiskupu Alojziju Stepincu automobil. Dva dana nakon toga, nadbiskup je bio pritvoren i ispitivan. On, dakako, nije bio jedini svećenik ili biskup kojemu se to dogodilo. To označava početak hrapavih putova u odnosima između Crkve i vlasti u Hrvatskoj i Jugoslaviji".[57]

U našem su stoljeću dva totalitarna sustava ostavili duboki negativni trag: komunizam i nacizam/fašizam. Komunizam je nastao prije nacizma/fašizma i oba nadživio, i zahvatio široke prostore gotovo cijele kugle zemaljske. Te je sustave teško među sobom uspoređivati, a još teže izjednačivati. U jednom se svakako slažu: jedan i drugi su bili krvavi, isključivi, nedemokratski. Komunizam je pokazao svoje lice odmah čim je došao na vlast "Oktobarskom revolucijom" 1917. u Rusiji. U drugim se zemljama opet pokazao s nehumanim licem gdje god je revolucijom dolazio na vlast. I nacizam je također tako pokazao svoje pravo lice tamo gdje je vladao; opečatio je krvlju i terorom svoju vlast. Računa se da je komunistički režim likvidirao oko 100 milijuna osoba, dok je žrtava nacizma bilo 25 milijuna ljudi.[58] To su bile dvije velike ideologije zla današnjega čovječanstva koje su poveli nasilnici i stvorili velike žrtve, najveća zla 20. stoljeća. Dok je nacizam i fašizam jednodušno osudio gotovo cijeli svijet, to bi se trebalo dogoditi i s komunizmom koji je iza sebe ostavio mnogo više žrtava.

Komunisti nisu ništa zaostali ni kod nas u primjeni drastičnih i nehumanih metoda dolaskom na vlast. Samo je čudno da "Crna knjiga komunizma" ne navodi zlodjela jugoslavenskih komunista, kao da ih nije bilo. Jugoslavenski komunisti nisu bili nimalo nježniji, ni "humaniji" od svoje braće u drugim zemljama ,kako za vrijeme rata, tako i u poratnim godinama, a žrtve su najvećim dijelom bile hrvatske narodnosti i katoličke vjeroispovijesti. U Hrvatskoj komunisti su masovno likvidirali velik broj intelektualaca koji se svojim znanjem i nazorom nisu uklapali u ideal zamišljenog komunističkog čovjeka, a mnogi su vođeni opravdanim strahom, pobjegli pred komunističkim terorom da spase gole živote. U tom svjetlu uništenja svih koji se ne uklapaju u komunistički sustav i ideologiju treba gledati proces bl. Alojziju Stepincu, zagrebačkom nadbiskupu i metropolitu, kao i ovaj optuženim franjevcima iz samostana Gospe Lurdske u Zagrebu.

Dr. Zvonimir P. Šeparović za komunističku vlast i njezine postupke piše: "Nova komunistička vlast na procesu franjevcima u Zagrebu vježba strogoću i primjenjuje tehnike nasilja poznate iz procesa svojih boljševičkih učitelja, iz poznatih moskovskih procesa tridesetih godina, primjenom 'seruma istine' slamanjem otpornosti u volji uhićenika, koji onda govore ono što se dugim ponavljanjem, dugih noćnih ispitivanja, s iscrpljujućim ponavljanjem sugestivnih pitanja. Optužba je građena na fiktivnom, nepostojećem dolasku fra Joze Mikulića iz inozemstva, koji da je tobože pripremio teroristički napad, donio eksplozivne naprave i slično. Perfidna konstrukcija za ostvarenje zlih nakana uz pomoć policije i suda. U medijima je široko zloupotrebljen materijal iznuđenih 'priznanja' u dokaz 'krivnje' na sud izvedenih duhovnika".[59] Politički su vođe držali da će sudskim procesima obezglaviti Crkvu, hijerarhiju, svećenstvo i kršćanske intelektualce, i tako uništiti svaki otpor koji bi mogao "promijeniti" ustavni poredak u novoj državi.

Poslije sloma hrvatske države u svibnju 1945., tužno je i neizvjesno bilo ozračje u Zagrebu dolaskom partizana. U narodu je zavladao veliki strah, sveprisutna neizvjesnost koja je donosila crne slutnje. Za vrijeme Drugog svjetskog rata strava je i užas vladala posvuda; na sve se strane ubijalo. U to su bile upletene sve vojske, što se ničim ne da opravdati. Istina je da treba osuditi svakoga tko je učinio da strada i jedna nevina žrtva, bez obzira na kojoj je strani barikade a ne osuditi i suditi samo pobijeđenima. Nažalost, tada je suđeno pobijeđenima, a znamo što tada biva: "Jao pobijeđenima!" Povijest su pisali pobjednici i ideološki je obojali s velikom dozom mržnje i medijske manipulacije. Treba suditi i pobjednička zlodjela! Posebno se ničim ne mogu opravdati zločini ni ubijanja nedužnih ljudi poslije rata, što su činili komunistički "pobjednici" u ime ideologije kojom su se obračunavali sa svim "neprijateljima". Takvih je, nažalost, bilo mnogo. U taj sustav "pobjede" spadaju procesi i likvidacije svih "nepoželjnih narodnih neprijatelja", među koje se uz "domaće izdajnike" svakako ubrajao katolički kler.

Netko će reći da se u vremenu poslije II. svjetskog rata fratri a i sama Crkva nisu snašli pred komunističkom ideologijom, da se pokazala "naivnost fratara" kako u životu, tako i na sudskim procesima općenito a posebno u procesu oko tvornice "Gaon" u Zagrebu. O tome se mogu iznositi razne postavke. Potrebno je ipak naglasiti da su franjevci redovito dobroćudni ljudi, daleko od intriga i spletaka, a poglavito daleko od karijerizma i poltronstva bilo crkvenog a još više političkog, iako je, možda, netko i od njih zalutao i na takve puteve. U poratno vrijeme trebalo se snalaziti i sučeljavati s ateiziranim neškolovanim ljudima, zadojenim staljinističko-boljševičkim idejama i metodama koji su u ime revolucije, petokrake i "srpa i čekića" likvidirali svakoga tko im je stajao na putu njihovih političkih ciljeva. Crkva je proglašena "narodnim neprijateljem", pa ne treba čuditi da je došlo do masovne inkriminacije,uhićenja svećenika, zatvaranja i zlostavljanja svakog takvog "neprijatelja". Sve druge "neprijatelje" nova je vlast "pobijedila" i onemogućila u svom djelovanju likvidacijama, logorima ili ih ušutkala prijetnjama. Trebalo je ušutkati Crkvu i njezine svećenike, što komunistima nije uspijevalo. Ako je novoj, komunističkoj vlasti bilo dopušteno slobodno propovijedati i širiti materijalizam, onda je, logikom stvari, i Crkvi trebalo osigurati slobodu da ispovijeda, propovijeda i širi katolička, vjerska načela. Međutim, i taj su rad komunisti nazivali političkim radom.

Bio je zabranjen ili onemogućen vjerski tisak, što su komunisti  opravdavali manjkom rotopapira, a u stvari izvršena je zapljena svih privatnih tiskarskih strojeva.[60] Zbog toga je već nadbiskup Stepinac prosvjedovao dr. Vladimiru Bakariću, predsjedniku Vlade Hrvatske.[61] Stepinac je odmah prozreo postupke nove komunističke vlasti i protiv toga prosvjedovao: "Stalni napadaji novina na pojedine svećenike, trpanje klera u 'reakciju', napadaji na moju osobu, podvale i karikature u novinama, kao da ja zaštićujem one, koji kliču Paveliću, izvrćanje jasnog smisla mojih okružnica u dnevnoj štampi - a bez mogućnosti, da se pogođeni javno ili na istom mjestu brane: sve to daje sve jasniji dojam, sve jasnije izrazuje činjenicu, da je katolički kler u ovoj državi stavljen izvan zakona. Da ga svatko može nekažnjeno napasti, oblatiti, napasti, a njemu pristoji jedino pravo da šuti, da puni zatvore i obogaćuje svojim imenima krvavu listu na smrt osuđenih. Sve to biva u isto vrijeme, kad predavači, i to gospoda javni tužitelji tumače širokim slojevima grada Zagreba deklaraciju Vlade o slobodi savjesti i slobodi vjeroispovijedanja".[62]

Ne trebamo se onda ništa čuditi što takvo ozračje nove vlasti ustaje protiv svih koji novu vlast ne prihvaćaju, kritiziraju i jasno se i glasno deklariraju protiv nje. Često ni to nije dovoljno, važno je da netko pripada bilo kojem pozivu, a da ne plješće novim "osloboditeljima" da bude sumnjiv a za opomenu i strah drugima biva stavljen na sud. Svećenici su bili narodni neprijatelji broj jedan i zato ih je trebalo napadati, osuđivati, a po mogućnosti i likvidirati. Koliko je to bilo radi njih samih da se pokolebaju, toliko je to bilo i zato da narod izgubi orijentaciju i pouzdanje u Crkvu i svećenike. Zaista, sotonski planovi koje je vlast provodila, a među komunistima našlo se  bezdušnih ljudi koji su se stavili u službu mračnih ciljeva i velikoga zla.

 

15. Evanđelje - strah komunistima

 

Franjevci su kao apostolski i pastoralni djelatnici nastojali ispuniti Kristovu zapovijed: "Idite i učinite sve narode učenicima mojim!" (Mt 28, 19). Tim su propovijedanjem podržavali svjetlo vjere u kršćanskom narodu, koje je svakodnevno bilo ugroženo. Iako su svećenicima općenito, a tako i franjevcima, bile uskraćene velike mogućnosti slobodnog pastoralnog djelovanja, oni su svestrano iskorištavali rad koji im je ostao u crkvi i živu riječ s propovjedaonice. Plodovi tih propovjedničkih napora bili su vidljivi i Bog ih je blagoslivljao.

Istina je da je bilo teško pastorizirati vjernički puk radi mnogih razloga. Jedan je svakako bio i taj što je Crkva stjerana u sakristiju i onemogućeno joj slobodno javno djelovanje. Jedan je od ciljeva komunističke religijske politike prema Crkvi bio upravo taj da Crkvu getoizira, skuči njezino djelovanje, oblati i optereti krivnjama da na njoj uvijek ostane ljaga negativnosti. Uz to su bila raspuštena sva crkvena društva, koja su mogla imati drukčiji stav u političkom i vjerskom pogledu od službene komunističke ideologije i politike. Ostao je samo prostor žive propovjedničke riječi i vjeronauka u crkvi kako odraslima, tako i među mladima, dok je vjeronauk u školama najprije pomalo ukidan, onemogućavan, da bi potpuno bio uklonjen iz škola zabranama i zastrašivanjima.

I to malo prostora rada i propovijedanja nije davalo spokoja komunistima jer su vjernici nalazili oduška svojim patnjama upravo u crkvi, gdje su se još mogli okupljati oko nositelja nade i neustrašivog vjerničkog svjedočenja. Osim propovijedi i crkvene su pjesme pune vjere i domovinske ljubavi davale oduška vjernicima, podizale im dušu i srce u vjerskom i nacionalnom pogledu. Posebno se isticala pjesma: "Zdravo, Djevo..." i njezin refrain: "Rajska Djevo, Kraljice Hrvata, naša Majko, naša zoro zlata, odanih ti srca primi dar, primi čiste ljubavi nam žar". K tomu treba pribrojiti i pjesme: "Do nebesa nek se ori" i "Hoćemo Boga".[63] To je novoj vlasti bio trn u oku, pa je tako zadužila posebni odsjek unutarnjih poslova, nazvan Ozna, da nadzire svaki rad i namjere Crkve i njezinih svećenika. Trebalo je mnogo opreza da bi se javno nastupalo i propovijedalo. Svaka nerazboritost ili "hrabrost" bila je opasna za svećenički život. Ako je netko izišao iz okvira komunističkih prosudbi, bio je osumnjičen, često kažnjavan ili pod neprestanom prismotrom.

Za to vrijeme fra Jozo Visković kaže: "Mladi, za ono smo opasno doba bili možda i nesmotreno hrabri u propovijedima. Samostan je bio snažno duhovno središte (u njemu je tih godina živio o. Ante Antić). Stoga je bio 'trn u oku i u peti' komunistima. Smatrali su ga 'ustaškim leglom'. Znali su komunisti da ni hrvatski narod ni njegovi svećenici nisu za njih. Zato je trebalo 'udariti pastire da bi se rastjeralo stado'. Ta je mržnja bila glavni razlog i za podmetnute optužbe. Željeli su nas jednostavno ukloniti iz naroda. [...] Nas su optužili za jedno od najtežih krivičnih djela 'protiv naroda i države', za diverziju, jer smo im zbog povezanosti s narodom smetali. Mislili su da će, ako uklone nas, uništiti vjeru i Crkvu u hrvatskom narodu".[64]

Sve osoblje samostana Majke Božje Lurdske u Zagrebu, a posebno župno, bilo je vrlo aktivno u pastoralnom i religioznom radu, a vrijedni su propovjednici okupljali velik broj vjernika u crkvu, navlastito intelektualaca. To nije moglo ostati nezapaženo. Nova je vlast htjela potpuno odvojiti Crkvu, onemogućiti njezin rad, učiniti je anahronom zajednicom koja nikoga ne privlači, da bude odbojna za ljude i prikazati je kao onu koja pokapa samo mrtve, a time i samu sebe. Međutim, dogodilo se potpuno protivno. Crkva je, a posebno propovijedi, postala izazovna u odnosu na novu vlast. Komunisti nisu mogli podnijeti da se narod okuplja u crkvama oko svećenikâ jer su oni proglašeni narodnim neprijateljima, a vjera "opijumom naroda"; trebalo ih je onemogućiti a vjeru odstraniti iz svijesti ljudi. Ako se glas Crkve počeo slušati i njegova jeka dolazila do vjernika, to je bio znak za uzbunu komunističkim aktivistima da budu budni i da prokažu sve koji se svrstavaju na stranu Boga i Crkve.

Komunistima je smetao govor o čudesima i obraćenju Rusije. Zato ih je uznemirivala knjiga o. fra Stanka Petrova: Čudo dvadesetog vijeka jer se u njoj piše da je Gospa u Fatimi 1917. rekla da će Rusija po svijetu proširiti svoje zablude, izazvati ratove i progonstva Crkve, kako će mnogi dobri, a posebno Sv. O. papa, mnogo trpjeti, ali da će se ipak na koncu Rusija obratiti Bogu. Bilo je to skandalozno, da "majčica Rusija" pođe drugim putem a da taj put ne bude put revolucije i militantnog i agresivnog osvajanja svijeta i ateističke indoktrinacije materijalističke i ateističke ideologije. Vjerovati i propovijedati obraćenje Rusije pravo je čudo koje škodi ciljevima ruske revolucije, koja je diktirala odnose prema Crkvi i vjeri u ondašnjoj Jugoslaviji.

Kako su sami verbalni "delikti", proizišli iz njihovih propovijedi, bili slabo gradivo za onako bučni proces i nisu bili dovoljni za potpunu likvidaciju velikog broja svećenika ili jedne ustanove kao što je samostan ili župa, komunistička je vlast pribjegla montiranim optužbama i djelima koja je pripisala franjevcima, na temelju kojih će im suditi, a ona su takve naravi da zaslužuju osudu. Terorizam osuđuje svatko, pa ako su fratri umiješani u terorizmom, treba ih osuditi i kazniti. Zato su optuživali fratre za "protunarodni" rad, a posebno da su se sastajali s fra Jozom Mikulićem[65] koji ih je "snabdijevao [...] skicama propovijedi u kojima se napadale narodne vlasti i uznemirivao svijet, plašeći ga skorim ratom i spoljnom intervencijom u korist klerofašizma i čitave ustaške i neustaške reakcije."[66] Upravo radi toga stvorena je umjetna, izmišljena senzacija terorističke akcije u tvornici Gaon na koju će staviti glavni dio inkriminacije.

U teškim poratnim godinama trebalo je vjernicima davati duhovnu utjehu i nadu u pobjedu dobra nad zlom, da će vrijeme stradanja proći. Trebalo je u tim groznim vremenima zaista duboko vapiti i moliti: "Da se dostojiš svijet od pošasti, glada i rata očuvati!" i podizati nadu među vjernicima. Možda franjevci iz Vrbanićeve ulice u Zagrebu i nisu odmah shvatili opasnosti nove vlasti. Svi uhićenici i optuženi bili su vrijedni svećenici i vrsni propovjednici. Svojim metaforičnim govorima na ondašnje prilike oni su bili melem na rane te odušak podjarmljenih vjernika.

To je bio povod da se posebno pripazi na samostan Majke Božje Lurdske i njihovu crkvu. Osim toga, zagrebački samostan Majke Božje Lurdske bio je na udaru komunista i zbog toga što su u njemu za vrijeme rata, bježeći pred partizanima, našli sklonište mnogi izbjegli svećenici iz Dalmacije i Bosne i Hercegovine. Ne treba se čuditi da su ga onda smatrali "ustaškim gnijezdom". Neko vrijeme u njemu je bilo čak do 45 fratara. Među njima su bili i o. fra Petar Berković[67] i o. fra Josip Mikulić, vojni dušobrižnici, te o. fra Dionizije Juričev, dušobrižnik na Pavelićevu dvoru.[68] U samostanu je stanovao i dr. Janko Šimrak, biskup križevačke grkokatoličke biskupije, koga su komunisti osudili i koji je od posljedica progona i mučenja i umro.[69]

Već smo naglasili da je crkva Gospe Lurdske privlačila veliki broj vjernika svakog dana, a posebno nedjeljom i blagdanima. Posebno je oživjela pobožnost Prvih petaka u čast Presvetoga Srca Isusova, koju je okružnicom preporučio nadbiskup dr. Alojzije Stepinac. Mnoštvo je vjernika svakoga prvog petka  dolazilo na ispovijed, pa je  i izgledalo je da se u crkvi slavi velika svetkovina ili da je dan proštenja.

Ipak od svega pastoralnog rada, propovijedi su bile najzapaženije i najsadržajnije, pa tako i najviše kontrolirane jer su predstavljale najveću opasnost. "O. Vodanović držao je cijeli ciklus propovijedi", tvrdi fra Josip Visković, "koje su odavale jasno kršćanski nazor na svijet i govorile protiv ateizma. Neobično je bio cijenjen od nadbiskupa Stepinca i od vjernika. Drugi su svećenici propovijedali bez sustezanja, izlažući čistu objavljenu nauku. Zbog živog rada u Crkvi, možda je u poslijeratno vrijeme naša crkva Majke Božje Lurdske bila najposjećenija crkva u Zagrebu.

Beskompromisni stav prema 'bezbožnom komunizmu' bio je poznat, a i nacionalno opredijeljen stav svećenika iz Vrbanićeve (pravo govoreći, nismo se mogli pomiriti s gubitkom svoje države jer smo smatrali da FNR Jugoslavija ne daje nikakvu garanciju za život ni Crkvi ni narodu).

Komunistička je partija vodila i istragu i sudstvo te tražila način da franjevce u Vrbanićevoj likvidira; inscenirala je slučaj, proširila klevete koje je progurala kroz tisak, dovela je franjevce i pred sud da ih optuži za ono o čemu ni pojma nisu imali i da neke, čak kao ubojice, osudi na smrt, a druge na tešku robiju. I tako proturi u javnost da su franjevci ne samo diverzanti nego i ubojice radnog naroda". [70]

Cijeli montirani proces u aferi "Gaon" može se sažeti u nekoliko točaka. Dok se kod montiranog procesa nadbiskupu Stepincu pazilo na neku formu, u ovom procesu nisu dopustili niti jednog svjedoka protiv optuženih. Optužnica je ujedno bila i osuda. Sredstva javnog priopćavanja bila su u službi režima i partije. Istraga je bila krvava i grozna, jer su optuženike natjerali da pod mukama priznaju ono što su od njih i tražili, a što nikada nisu počinili, jer im se prijetilo da će se ukinuti čitava franjevačka provincija 'Presvetog Otkupitelja', a Vodanović i Rajič nadajući se da će im poštedjeti živote. Njih su strijeljali 4. rujna 1947. da u javnosti potvrde svoje podvale i klevete, a u stvari da sakriju istinu i svoje zločine koje su sami smislili i organizirali. Osuđenici na vremenske kazne i ostali uporno su dokazivali da nemaju pojma ni o čemu, niti da s bilo čim imaju kakvu vezu; dobili su najveće kazne i morali su ih bez pomilovanja izdržati. Npr. fra Jozo Visković robijao je punih 15 godina u logoru u Staroj Gradiški.[71]

Optuženom fra Leonardu, kao i drugim optuženicima, inkriminirano je i to da su se još povezali s izbjeglim katoličkim biskupima: Šarićem,[72] Garićem,[73] Rožmanom[74] i svećenikom Krunoslavom Draganovićem[75] kao i izbjeglom ustaškom emigracijom, posebno s ustaškim satnikom fra Jozom Mikulićem koji je prema Udbinoj optužnici više puta "dolazio" u Zagreb 1946. godine, donosio uputstva, propagandni materijal, novac i eksploziv kojim su u veljači 1947. digli u zrak dio tvornice "Gaon" u Zagrebu, pri čemu su poginula tri radnika.[76]  Iz svega proizlazi da je trebalo prikazati cijeli slučaj u Zagrebu kao međunarodno organiziranu terorističku organizaciju koja prijeti izvojevanoj slobodi i tekovinama revolucije. To nije bilo teško optužiti, napisati i okriviti, ali nije bilo lako dokazati, niti je dokazano.

 

16. Izmišljeni dolasci o. fra Joze Mikulića u Zagreb

 

Zagrebački se proces temeljio na izmišljenim dolascima i vezi optuženih s o. fra Jozom Mikulićem kao glavnim akterom na komu se temeljila inkriminacija. Neki su optuženici psihičkim prisilama i labilnošću "priznali" tu vezu: fra Matej Vodanović, fra Serafin Rajić i fra Petar Grabić, dok je duševno jak i otporan ostao fra Leonard i fra Jozo Visković. Fra Jozo Mikulić je pisao fra Karlu Baliću iz Amerike odmah čim je čuo da su fratri u Zagrebu osuđeni i da se dovodi njegovo ime u vezu s tim procesom i njegovim dolaskom u Zagreb pri "donošenju" eksploziva za rušenje tvornice "Gaon". Mikulić iznosi detalje svoga boravka u Austriji i Italiji u to vrijeme i navodi kako nikako nije tada mogao biti u Zagrebu. "Na sve gornje inkriminacije ovim Ti odgovaram pod prisegom, pred Bogom i savjesti, da su one lažne, izmišljene. Ovu izjavu potkrepljujem konkretnim dokazima".[77] Osim toga fra Jozo je dao pismenu izjavu kako nikada nije dolazio u Zagreb ni pod svojim ni pod tuđim imenom nakon što je iz njega otišao 1945.:

"Okružni sud u Zagrebu 28. VII. 1947. osudio je na smrt dva hrv. franjevca o. fra MATEJA VODANOVIĆA, župnika Gospe Lurdske u Zagrebu i njegova pomoćnika o. fra Serafina Rajića. Strijeljani su 4. IX. 1947. S njima su osuđena i četiri druga fratra na duge godine robije. Osuđeni su, da su u svom samostanu u Vrbanićevoj ulici u Zagrebu osnovali grupu terorista, sabotera i špijuna protiv nove vlasti s nakanom dovesti na vlast ustaše. Bili su spojeni s izbjeglim katoličkim biskupima: Šarićem, Garićem, Rožmanom i s K. Draganovićem u Rimu kao i izbjeglom ustaškom emigracijom. Veza im je fratar izbjeglica ustaški satnik FRA JOZO MIKULIĆ. On je više puta dolazio u Zagreb u godini 1946. donosio direktive, propagandni materijal, novac i eksploziv kojim su u veljači 1947. digli u zrak dio tvornice GAON u Zagrebu. Tom su prilikom poginula tri radnika.

Tako prikazuje slučaj režimska štampa: usporedi 'Vjesnik' N.F.H. Zgb 27. VII. 1947, 'Narodni Glasnik' 21. VIII. 1947, Pittsburg, 'Narodni List' 26. VII. 1947. Zgb. 'VUS' Zgb 1974. Naslov 'Kobra 43' Đorđe Ličina. Iz toga pisanja i pričanja jasno je, da je fra Jozo Mikulić srž cijelog slučaja Procesa. To 'priznaju' i neki okrivljenici: M. Vodanović, S. Rajić, P. Grabić. A ja fra Jozo Mikulić pri kraju ovozemnog života ovim izjavljujem i vlastoručno potpisujem i kunem se Sveznajućim i Svemogućim Bogom da poslije odlaska iz Zagreba 7. V. 1945. nikad nisam dolazio u Zagreb ni pod svojim ni pod tuđim imenom. Da je ovo istina, tako mi pomogao Bog. Amen. Oregon, 11. II. 1989. Vlastoručni potpis: Fra Jozo Mikulić".[78]

Da je Mikulićev dolazak izmišljen, svjedoči i jedan od aktera procesa u Zagrebu, gosp. Nedo Milunović. Njegova Izjava svjedoči da je slučaj s eksplozivom u tvornici "Gaon" insceniran i da je zagrebački proces montiran jer fra Jozo Mikulić nije nikada dolazio u Zagreb ni pod svojim ni pod tuđim imenom, pa time nije ni donio eksploziv. Time se ruši čitava konstrukcija sudskog postupka. Budući da Mikulić nije nikad dolazio u Zagreb nakon što ga je u svibnju 1945. napustio, nije se mogao ni sastati s okrivljenicimau samostanu u Zagrebu, kao ni s drugima koje Optužnica navodi, pa prema tome nije im donio ni dao eksplozivnu napravu. Na temelju toga dolazimo do zaključka da je to suđenje bilo proces istini i pravdi. Mikulić je u Optužnici i na sudu prozivan, ali protiv njega nije nikada podignuta optužnica ili tjeralica, niti mu se sudilo u odsutnosti radi donošenja eksploziva i umiješanosti u Zagrebački slučaj. Zato s pravom možemo zaključiti da su franjevci u Zagrebu nevino osuđeni. To su znali i njegovi voditelji u tijeku samog procesa, ali glas nevinih i pravde nisu htjeli slušati niti priznati; cilj je komunista bio da franjevce treba pod svaku cijenu osuditi, jer smo vidjeli da im krivnja nije dokazana, a logikom pravde, oni su trebali biti oslobođeni, dok je logika mržnje bila jača i primijenila je takav sudski proces kojega bi se morao stidjeti svaki pravi sustav, a osudu koju je donio taj sud nitko pošten ne bi mogao potpisati. Poslije osude optuženih fratara državna vlast nije podigla građansku parnicu zbog nanesene štete u tvornici "Gaon", niti je rodbina poginulih išta poduzela zbog gubitka njihovih članova. Fra Jozo Mikulić je mirno provodio svoj svećenički život u Americi i doživio duboku starost od 102 godine, a da ga tužitelji nisu tražili i zahtijevali njegovo izručenje ili da mu se sudi u odsutnosti.

  

Izjava o. Joze Mikulića o neumješanosti u zagrebački proces

 

Komunistička je vlast osnovana, živjela i opstala na teroru, diktaturi, likvidacijama i sveopćem strahu i prijetnjama, a ako se netko suprotstavio toj vlasti, znamo kako je završavao. Odlazio je u podzemni bataljun, tj. bivao je ubijen ili je podnosio mnoge muke i prepatio more jada! Ta su stradanja i izazove prihvatili ljudi koji su se našli na pozornici teških zbivanja, ali nisu popustili ni poklekli makar je, ljudski gledano, izgledalo da su poraženi. Bez tako hrabrih ljudi i odvažnih karaktera nema pozitivnih pomaka života u ostvarenju uzvišenih ciljeva. Žrtve takvih komunističkih postupaka u ime ideologije i komunističke prakse bile su brojne na raznim stranama; među njih se ubrajaju i franjevci iz Vrbanićeve u Zagrebu, a jedan od njih bio je fra Leonard Bajić.



[1]  Usp. Optužnica. Prilog III.

[2]  K. Jurišić, Sjećanja na fra Leonarda Bajića, Makarska, 29. VIII. 2001., str. 3-6, u Arhiv fra Leonarda Bajića Split. Fra Leonard je odveden u zatvor navečer istoga dana kao i drugi fratri 19. travnja 1947. On sam piše: "Meni je zagonetno, ali u mome interesu: da su Braća u[h]apšenici svi bili odvedeni u zatvor do 10 sati jutro. Pretres samostana svršio oko 4 sata poslije podne. Sa mnom se (ja sam gvardijan-starješina samostana od 1. VI. 1946.) glavni činovnik lijepo oprostio - ja se osjećao slobodan, i tek navečer, iza večere, oko 9 sati palo im na pamet, da i mene odvedu u zatvor.", Izjava o. Leonarda Bajića, Posebno, t. 1. Prilozi II.

[3]  P. Bezina, Franjevci Provincije Presvetoga Otkupitelja žrtve rata 1942.-1948., Split, 1995., 221.

[4]  Ovdje se nećemo osvrtati na cijeli zagrebački proces i sve osobe u njemu, jer ga je dobro obradio dr. Petar Bezina. Naš je cilj ocrtati fra Leonarda u tom procesu, a spominjat ćemo i druge osobe koje neposredno s njim dolaze u doticaj. Pojedinosti cijelog procesa vidi kod P. Bezina, Franjevci, 187-314.

[5]  Ivan Antunac, Izvješće, 1994., Zagreb, u PASD, P. Bezina, Franjevci, 266. Ivan Antunac rodom iz Šibenika po profesiji je bio odvjetnik.

[6]  Vladimir Ranogajec (*Zagreb, 6. XI. 1913.-†Zagreb, 2. III. 1975.). Diplomirao pravo u Zagrebu, sudionik NOB-a i član SKJ-e od 1943.Vršio više dužnosti poslije rata: javni tužitelj za Zagreb, kapetan u OZNI grada Zagreba, sudac Vrhovnog suda Hrvatske i član Gradskog i Oblasnog komiteta KPH, predsjednik Saveza sportova Hrvatske, predsjednik Nogometnog saveza Jugoslavije, potpredsjednik Međunarodnog kupa velesajamskih gradova i dr. Usp. Ko je ko u Jugoslaviji, Hronometar, Beograd, 1970., 886.

[8]  Službeni spisi 1943.-1947, S-5, u AFSMBLZ; usp. Prilog II.

[9]  J. Visković, Sjećanja s robije, Zagreb, 1994., 19.

[10]  Kako je postupao državno-partijski vrh kod suđenja nadbiskupu Stepincu usp. B. Jandrić, Državno-partijska priprema javnosti za suđenje  nadbiskupu Stepincu. Proglašen krivim i prije započetog kaznenog postupka (Primjer zagrebačkog dnevnika "Vjesnik", u Croatica Christiana Periodica XXIV/2000, br. 46, 171-184. Zaključuje: "Sam tijek suđenja i ponašanje javnog tužitelja prema obrani te na kraju izrečena stroga i 'pravedna' kazna, sve je to bila predstava koju je režirala totalitarističko-komunistička vlast" (str. 181).

[11]  Fra Jozo Visković je za Vjesnik "Ustaški 'ideolog' Josip Visković ponaša se pred sudom drsko i izazovno", Vjesnik, ponedjeljak, 28. srpnja 1947., str. 3.

[12]  Fra Ivon Menđušić, Izvješće, 1994., Split, u PASD. "Pojavio se na sudu odvjetnik doktor Vladimir Brajša. Bio je branitelj gvardijana fra Leonarda Bajića. Nastupio je riječima: 'Ja sam branitelj gvardijana fra Leonarda Bajića. Izjavljujem  na temelju iskaza spomenutoga gvardijana da je sve podmetnuto, lažno, neistinito. Spreman sam dokazati svoju tvrdnju'. Tada se ustade javni tužitelj Vladimir Ranogajec. Diktatorskim mu riječima naredi: 'Sjedi dolje! Daj ovamo spise! I Tebe ću staviti na optuženičku klupu! Odnese mu iz ruke dokumente, a Brajša iznenađen sjede na svoje mjesto." Menđušić je prisustvovao suđenju jer se tada nalazio u Zagrebu na studiju teologije.

[13]  Fra Ivon Menđušić, Izvješće, isto.

[14]  Presuda Okružnog suda u Zagrebu 28. VII. 1947., 735/47, 8-10, u Županijski sud, Zagreb (odsada. ŽSZ).

[15]  Usp.Vjesnik, Zagreb, 26. VII. 1947., 2, tada je presuda već najavljena, a rezultat presude je donešen u Vjesniku VII/1947, br. 696, od 29. VII. 1947., str. 4.

[16]  Presuda u ime naroda, K. 375/47, S-5, u AFSMBLZ. Cijelu Presudu vidi: Prilog III.

[17]  Presuda Okružnog suda u Zagrebu 28. VII. 1947., 735/47, Ivanu Matošiću i družini, 20, u ŽSZ.

[18]  L. Bajić, Zapisnik saslušavanja u istražnom zatvoru u Zagrebu 1947., MUP-RH, 301364, DAHZ.

[19]  P. Bezina, Franjevci, 192.

[20]  P. Bezina, Franjevci, 301-302.

[21]  Fra Petar Sikavica, Izvješće, 1991., Živogošće, u PASD. P. Bezina, Franjevci, 274.

[22]  Ž. Olujić, Kaznenopravne osobine "suđenja" zagrebačkim fratrima 1947. godine, u P. Bezina, Franjevci, 301-302.

[23]  Krajačić Ivan (*Poljane/Nova Gradiška, 29. VIII. 1906.-†Zagreb, 10. IX. 1986.), predratni komunist, španjolski borac, nosilac partizanske spomenice, obnašao razne dužnosti u Vladi NR Hrvatske i CK SKJ, a od 1946.-1953. ministar unutarnjih poslova u Vladi NRH, 1948. vodio akciju obmanjivanja i uhićivanja B. Kavrana i drugova, imao značajnu ulogu na Brijunskom plenumu 1966 i smjenjivanju A. Rankovića, usp. Krajačić Ivan, u Jugoslovenski savremenici. Ko je ko u Jugoslaviji, Hronometar, Beograd, 1970., 508-509; R., Krajačić, Ivan, u Tko je tko u NDH, Minerva, Zagreb, 1997., 203.

[24]  J. Ramljak, Nečastiva urota, Visovac, 1994., 95-96.

[25]  O. Piškulić, Izvješće, 1. XII. 1993., Rijeka, u PASD, P. Bezina, Franjevci, 272.

[26]  Ž. Valentičić, Svećenik mučenik fra Jozo Visković svjedok patnji i trpljenja, u Narod, 1. veljače 1996. 20.

[27]  S. Kožul, Martirologij Crkve zagrebačke, 501.

[28]  V. Novak, Magnum crimen, 1098.

[29]  Nedo Milunović (*Sinj, 2. IV. 1916.-†Zagreb, 31. VII. 1994.), završio franjevačku gimnaziju u Sinju. Stupio u novicijat u Zaostrogu 1933/34. i nosio ime Venceslav. Posebno je mučio fra Alberta Bukića, svoga magistra iz novicijata i obećavao mu, ako prizna, da će ga osloboditi. Usp. Bezina, Franjevci, 271, bilj. 502. Usp. S. Čovo, Fra Dominik Šušnjara, život i djelo, 140, bilj. 129.

[30]  Usp. P. Bezina, Franjevci, 270-271.

[31]  L. Znidaršić, O. Josip Visković - Susreti i sjećanja, u Vjesnik Provincije XLV/1997., 1,51-52.

[32]  Zapis razgovora fra Jerke Lovrića s fra Albertom Bukićem na Visovcu 1951. Zapis je pohranjen u Arhivu samostana u Omišu i na Visovcu. Originalni zapis je nestao s Visovca 1955. godine gdje je bio pohranjen  u crkvi iza oltara sv. Križa.

[33]  M. Mihalj, Razgovor s fra Karlom Bošnjakom, svjedokom komunitičkih progona Crkve: Radost jača od svih progona i tamnica, u Glas koncila XLI/2002., od 8. rujna 2002., br. 36 (1472), str. 7. Izjavu je zašio Mate Abrus brat fra Ivana Abrusa.

[34]  Z. P. Šeparović, Hrvatski franjevački žrtoslov. Osvrt na opus dr. fra Petra Bezine iz žrtvoslovnog obzora, u Hrvatska obzorja VII/1999., 2, 281.

[35]  Ž. Olujić, Kaznenopravne osobine "suđenja" zagrebačkim fratrima 1947. godine, u P. Bezina, Franjevci, 296.

[36]  Rajonski narodni odbor "Maksimir" - stambeni odsjek donio je Rješenje br. 6797-II- 1948. o oduzimanju čitave stambene zgrade samostana u Zagrebu. Spis se nalazi u pismohrani samostana MBLZ.

[37]  Fra Karlo Nola za te prilike piša fra Karlu Baliću u Rim: "Teške smo časove proživljavali. Bilo se bojati još gorih nevolja. Časovi su bili kritični", Split, 18. IX. 1947., u Arhiv fra Karla Balića , 7, 1947., 76, u PASD.

[38]   Svetozar Ritig (*Brod na Savi, 6. IV. 1873.-†Zagreb, 21. VII. 1961.) svećenik i političar. U politici slijedi Strossmayera, zastupnik je u Hrvatskom Saboru (1908.). Član je Narodnog vijeća SHS (1918.), a 1919.-1920. član privremenog narodnog predstavništva u Beogradu. 1943. odlazi u partizane, član je ZAVNOH-a, predsjednik Komisije za vjerske poslove, poslanik Ustavotvorne i Savezne narodne skupštine, usp. J. B. i R., Ritig, Svetozar (Rittig), u Tko je tko u NDH, Minerva, Zagreb, 1997., 347. Usp. L. Čoralić, Ritig (Rittig) Svetozar, u Hrvatski leksikon, II, sv. L-Ž. Zagreb, 1997., 371.

[39]  Svetozar Ritig, Molba Titu za pomilovanje osuđenih fratara iz samostana Majke Božje Lurdske, u ASMBZ. Kazna streljanja nad fra Matejom Vodanovićem i fra Serafinom Rajićem izvršena je 4. rujna 1947. na groblju Mirogoju u Zagrebu. Nikad se nije doznalo gdje su strijeljani pokopani, pa ni danas.

[40]  To je preporučio braći u inozemstvu i o. fra Ante Antić koji je bio "jedan cijeli mjesec in vinculis S. Petri"da ništa ne pišu "De fratribus absentibus" (o odsutnoj braći, tj. zatvorenicima, S. Č.), da im time ne otežaju i onako tešku sudbinu.

[41]  Usp.  S. Čovo, Fra Božo Vuco (1897.-1984.), u Kačić XXI.- XXII/1989/90, 196.

[42]  Za njihov se grob nije nikada saznalo. Pričalo se da su i grobare, koji su sahranjivali ubijene, nakon izvjesnog vremena, ubijali. Razlog je bio taj da ne bi kasnije pričali o strahotama koje su podnijeli i da se ne bi doznalo gdje su im grobovi, da ih narod ne bi slavio kao junake dolazeći im odavati počast.

[43]  Za partizanski ratni tisak kao što je Glas Istre i Hrvatski list svećenici vjerni Rimu i svojim pastirima nazivani su: "Podlaci, izdajice, reakcionari, podli farizeji, protunarodni svećenici, lažni narodnjaci, izdajnici, pokvarenjaci, zločinac u svećeničkoj mantiji, podli izdajnici slavenstva, petokolonaši, otvoreni neprijatelji, švapski sluga, prljavi narodni zlotvor, narodni izrodi, ustaški zlotvori, smeće, reakcionarno smeće, fašističko smeće, reakcionarna gamad, itd", I. Grah, Istarske "Jazovke", u Istarska Danica, 1999., 105.

[44]  O svećenicima logorašima u Staroj Gradiški piše A. Benigar: "Stanje uhićenih svećenika u logoru Stare Gradiške bilo je očajno sve do proljeća g. 1948. Tek je tada ministar Stevo Krajačić odredio, da se postupak ublaži, da se logoraši iz jedne sobe premjeste u tri veće prostorije, da im se pruži mogućnost pranja, da ih se zaposli i dade bolja hrana, i da im se od kuće mogu slati paketi s hranom", A. Benigar, Alojzije Stepinac, hrvatski kardinal, Ziral, Rim,1974., 564.

[45]  Franjevački provincijalat Presv. Otkupitelja Split-Dobri, 26. IX. 1947., br. 119/47. Predmet: Šiljanje hrane, a potpisao fra Karlo Nola, Provincijalni delegat, u Spisi samostana Majke Božje Lurdske, u ASMBZ. Najviše ga je u zatvoru posjećivao brat Ivan koliko su dozvoljavali strogi zatvorski propisi. Fra Leonardova sestra Iva rekla je piscu ovih redaka 17. rujna 2001. u Zagrebu, jer je tada stala kod sina Marijana, da ga je željela posjetiti ali nije mogla radi malene i nejake djece. Tada je ovo izjavila: "Molila sam Boga za njega da ne poklekne u komunističkim progonima, a kad je umro, molila sam za pokoj njegove plemenite duše. Kad sam čula da je umro i kako je umro, teško me pogodilo, ali sam rekla: Bože, u ruke tvoje, samo da ga više komunisti ne muče!"

[46]  Vlč. Mihovil Kolarić (*Koprivnica, 20. IX. 1880. - †Stara Gradiška, 7. I. 1948.). Gimnaziju pohađao u Varaždinu i Zagrebu, studij teologije završio u Zagrebu te 1905. postao svećenik. Službe: kapelan u Pregradi, Posavskim Bregima i Pitomači. Vjeroučitelj u Koprivnici od 1912. do 1945. kad je uhićen i osuđen na 15 godina robije koje je izdržavao u logoru Stara Gradiška gdje je i umro, "u teškim mukama bolesti, bez pomoći i liječničke skrbi", navodno od tifusa i pokopan na zatvorskom groblju, usp. S. Kožul, Martirologij Crkve zagrebačke, Drugo i popunjeno izdanje, Prometej, Zagreb, 1998.,166-167.

[47]  J. Visković, Sjećanja s robije, Zagreb, 1994., 46-47.

[48]  Usp. Pismena izjava fra Joze Viskovića, u AFSMBLZ.

[49]  Razgovor s dr. –ukom Marićem o suđenju i zatvoru, u Nedjeljna Dalmacija, Split, 11. XI. 1990., br. 1019, str. 18.

[50]  Svjedočanstvo Đure Marića (*Berak, 30. I. 1913.-Zagreb, †17. XI. 1997.), svećenika đakovačke i srijemske biskupije, o mučenjima u zatvoru što ih je podnio prije nego je izveden svjedočiti "protiv" nadbiskupa Stepinca, u Crna knjiga o grozovitostima komunističke vladavine u Hrvatskoj, priredio Juraj Batelja, Zagreb, 1999., LXXV-LXXVII. Usp. Glas koncila br. 48, 0d 30. XI. 1997., 14.

[51]  J. Ramljak, Nečastiva urota, 55.

[52]  J. Ramljak, Nečastiva urota, 57.

[53]  J. Ramljak, Nečastiva  urota, Visovac, 1994., 55. 57. "Najdivniju sliku uzor redovnika među svim svećenicima i civilima ostavio je o. Leonard Bajić".

[54]  P. Bezina, Franjevci, 237, 241, 264. J. Visković, Sjećanja s robije, Zagreb, 1994., 46-47.

[55]  Iz Poslanice smirnske Crkve O mučeništvu svetoga Polikarpa, u Časoslov, III, 1071.

[56]  J. Ramljak, Nečastiva  urota, 57.

[57]  J. Krišto, Sučeljenje Katoličke Crkve s komunizmom, u Katolička Crkva u totalitarizmu 1945.-1990., Nakladni zavod Globus, Zagreb 1997., 38.

[58]  Stéphane Courtois i suradnici, Crna knjiga komunizma. Zločini, teror, represija, Politička kultura Golden marketing, Zagreb, 1999., 12 uspostavlja aproksimativnu brojčanu bilancu ubijenih pod komunizmom: "SSSR, 20 milijuna mrtvih, - Kina 65 milijuna mrtvih, - Vijetnam, milijun mrtvih, - Sjeverna Koreja, 2 milijuna mrtvih, - Kambodža, 2 milijuna mrtvih, - Istočna Europa, milijun mrtvih, - Latinska Amerika, 150.000 mrtvih, - Afrika, 1,7 milijun mrtvih, - Afganistan, 1,5 milijuna mrtvih, - međunarodni komunistički pokret i komunističke partije koje nisu bile na vlasti, desetak tisuća mrtvih. Zbroj doseže stotinjak milijuna mrtvih". Činjenice jasno govore i pokazuju da se zločini koje je počinio komunistički režim odnose na oko 100 milijuna osoba, nasuprot oko 25 milijuna žrtava nacizma. Usp. N. Šimac, Crna knjiga komunizma, u CuS XXXIII/1998., 3, 276-294.

[59]  Z. P. Šeparović, Isto, 281.

[60]  Nakon rata nestao je velik broj vjerskih listova. Ostala su samo neka službena, dijecezanska glasila. Kratko je 1945. izlazio Dobri pastir - vjesnik zagrebačkih župa, a u 1946. vjerski list Istina. Neko vrijeme izlazio je dvotjednik Gore srca u Pazinu i Glas srca. Usp. B. Jandrić, Nav. dj., 180, bilj 54.

[61]  21. srpnja 1945. Stepinac je pisao dr. Vladimiru Bakariću: "Konstantiram činjenicu da su katoličkoj štampi stvarno zatvorena usta.[...] Tako je stvarno onemogućena svaka sloboda štampe, premda i ona figurira na deklaraciji 'Savezne vlade'. Došli smo do stanja da nas u štampi svakodnevno napadaju, a ne daju štampati nijednoga katoličkog lista. Sve to biva u eri 'oslobođenja' i pod geslom slobode", u: A. Benigar, Alojzije Stepinac, hrvatski kardinal, Ziral, Rim 1974., 526-527.

[62]  Pismo nadbiskupa Stepinca, Zagreb, 21. srpnja 1945. dr. Vladimiru Bakariću, predsjedniku Narodne vlade Hrvatske, u S. Kožul, Martirologij crkve zagrebačke. Spomenica žrtvama ljubavi Zagrebačke nadbiskupije, Zagreb, 1998., 287.

[63]  Pjesme Zdravo Djevo i Do nebesa nek se ori ispjevao je o. Petar Perica, SI (*Kotišina/Makarska, 27. VI. 1881.-†Daksa/Dubrovnik, 25. X. 1944.), mučenik za vjeru koga su komunisti ubili na otoku Daksi kod Dubrovnika 1945.

[64]  Ž. Valentičić, Svećenik mučenik fra Jozo Visković svjedok patnji i trpljenja, u Narod, 1. veljače 1996., 20.

[65]  Fra Jozo Mikulić (*Proložac, 3. IV. 1898.-†San José, 15. III. 2000.). Za vrijeme rata bio vojni kapelan. Poslije II. svjetskog rata živio u Americi gdje je i umro u 102. godini života. Dao pismenu izjavu da nikad nije bio u Zagrebu ni pod svojim ni pod tuđim imenom poslije nego što je napustio Zagreb u svibnju 1945. godine. Pokopan je u Imotskom 27. ožujka 2000. Proces je bio laž, izmišljotina i ništa drugo, a priznanje "nečuveni Rebus...misterij. I dosta", piše fra Karlo Balić, Rim, 3. X. 1947. fra Karlu Noli, u Arhiv fra Karla Balića, 7, 1947., 75, u PASD.

[66]  V. Novak, Magnum crimen, 1098.

[67] Fra Petar Berković (*Siverić, 1. V. 1898.-†?? 1945.). Franjevačku klasičnu gimaziju završio u Sinju, novicijat na Visovcu, studij teologije u Makarskoj, svećenik postao 1921. u Makarskoj. Doktorirao na Istočnom Institutu u Rimu;najprije profesor u Sinju na državnoj gimnaziji a potom na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Sinju. Od 1928. župnik u Drnišu. Za vrijeme rata morao iz Drniša bježati radi Talijana. U Osijeku se brinuo za kolonizaciju doseljenika a od 1942. je u Zagrebu na dužnosti vojnog ustaškog kapelana u činu bojnika. 6. V. 1945. zadnji put je rekao sv. misu u Zagrebu, povlačio se s drugima prema Austriji i tu mu se tada gubi svaki trag. Usp. M. R. i R., Berković, Petar, u Tko je tko u NDH, Minerva, Zagreb, 1997., 35.

[68]  Fra Dionizije Juričev (*Vodice, 19. III. 1915.-†Butige/Dicmo, 16. IX. 1943). Ubijen od partizana u Butigama/Dicmo.

[69]  Janko Šimrak (*Šimraki/Žumberak, 29. V. 1883.-†Križevci, 9. VIII. 1946.), grkokatolički biskup. Teologiju studirao u Zagrebu i Innsbrucku, profesor na KBF-u u Zagrebu, proučavao povijest unije kod nas. Radove s tog područja objavljivao uglavnom u Bogoslovskoj smotri (Zagreb) i Novoj reviji (Makarska). Grkokatolički biskup u Križevcima od 1942. Od 1929.-1941. direktor zagrebačkog katoličkog dnevnika "Hrvatska Straža". Za vrijeme rata član "Odbora trojice" (s nadbiskupom A. Stepincem i dr. Viktorom Burićem, biskupom) o sprečavanju zlouporaba i o zakonitosti  prijelaza s pravoslavne na katoličku vjeru. Komunisti ga zatvorili na koncu rata i od posljedica zatvorskog mučenja umro, usp. Šimrak, Janko, u Hrvatski leksikon, sv. II, Zagreb, 1997., 520.; M. R., Šimrak, Janko, u Tko je tko u NDH, 382.

[70]  Izvješće fra Joze Viskovića na 7 tipkanih stranica od 30. XI. 1990. o suđenju u montiranoj aferi GAON, u S. Kožul, Martirologij, 501-502.

[71]  Usp. S. Kožul, Martirologij Crkve zagrebačke, Drugo i dopunjeno izdanje, Prometej, Zagreb, 1998., 502. Odsada Martirologij i stranica.

[72]  Dr. Ivan Evanđelist Šarić, nadbiskup vrhbosanski (*Dolac, 27. IX. 1871.-†Madrid, 16. VII. 1960.). Od 1945. u emigraciji najprije u Austriji a potom u Madridu (Španjolska) gdje je umro i pokopan. 26. IV. 1997. posmrtni ostaci preneseni su iz Madrida u kriptu crkve sv. Josipa na Marindvoru u Sarajevu. Usp. R. Perić, De viris illustribus vrhbosanske bogoslovije (1890-1945), u Vrhbosanska katolička bogoslovija 1890-1990. Zbornik radova znanstvenoga simpozija održanog u Sarajevu 3. i 4. srpnja 1991. prigodom obilježavanja stote obljetnice postojanja Bogoslovije, uredili P. Sudar, F. Topić, T. Vukšić, Sarajevo - Bol, 1993., 311-313.

[73]  Jozo Garić, OFM, banjalučki biskup (*Vitez, 29. VI. 1870.- †Graz, 30. VI. 1946.). Gimnaziju završio u Gučoj Gori, a teologiju u Pečuhu. Stupio u novicijat u Fojnici 20. VIII. 1886., zaređen za svećenika 30. VII. 1892. Kapelan i župnik u Kotor Varošu i Vrbanjcima, tajnik banjalučkog biskupa Markovića, najprije administrator a potom banjalučki biskup od 14. XII. 1912. Biskupsko posvećenje primio 20. II. 1913., svečano ustoličen u Banjoj Luci 30. III. 1913. Za vrijeme rata zauzimao se za uhićenog banjalučkog episkopa Platona, a kad je čuo za njegov nesretan završetak, dobio živčani slom, usp. Z. D. i M. R., Garić, Josip, u Tko je tko u NDH, Minerva, Zagreb, 1997., 127.

[74]  Dr. Gregorij Rožman, ljubljanski biskup, apostolski administrator Davče i Jezerskoga (*Šmihel pri Pliberku/Koruška, 9. III. 1883.-†Cleveland 16. XI. 1959.), doktor teologije, profesor crkvenog prava u Celovcu, a potom na teološkom fakultetu u Ljubljani, posvećen za biskupa 14. VII. 1929. najprije gen. vikar ljubljanskog biskupa a 1. VIII. 1930. ljubljanski biskup. 1945. emigrirao pred komunistima i umro u SAD.

[75]  Dr. Krunoslav Stjepan Draganović, profesor (*Brčko, 30. X. 1903.-†Sarajevo, 5. VII. 1983.). Svećenik vrhbosanske nadbiskupije. Doktorirao na Papinskom Istočnom Institutu u Rimu. Vršio razne službe i dužnosti nakon povratka sa studija, napisao Opći šematizam Katoličke Crkve u Jugoslaviji (Sarajevo, 1939.), od 1943. u Rimu se brinuo oko spašavanja Hrvata izbleglica. Surađivao u mnogim domaćim i emigrantskim časopisima i listovima crkveno-povijesnih problema. 1967. na nerazjašnjen način nestaje iz Trsta i pojavljuje se u Jugoslaviji, gdje je proveo ostali dio života. Usp. R. Perić, De viris illustribus vrhbosanske bogoslovije (1890-1945), u Vrhbosanska katolička bogoslovija 1890.-1990. , Sarajevo - Bol, 1993., 329-333.

[76]  Usp.Vjesnik N. F. N., Zagreb, 27. srpnja 1947; Narodni list, Zagreb, 26. VII. 1947; Narodni Glasnik, Pittsburg, 21. VIII. 1947.; –orđe Ličina, Kobra  43, u VUS, Zagreb, 1974.

[77]  Fra Jozo Mikulić, San Francisco 3215, Sep. 12, 1947., Izjava, u Arhiv fra Karla Balića, 727, u PASD.

[78]  Izjava o. fra Joze Mikulića, u AFPS. Fra Jozo je izjavu uručio fra Šimunu Šipiću, tadašnjem provincijalu njegove provincije. Iz kronologije koju je opisao 1947. fra Jozo Mikulić fra Karlu Baliću nije uopće moguće da je ikada mogao doći u Zagreb poslije nego ga je napustio u svibnju 1945. a iz Kamnice kod Maribora prešao u Austriju i nikad se više nije povraćao u Jugoslaviju i za sve te tvrdnje o svom boravku ima dokaze. Usp. Fra Jozino pismo fra Karlu Baliću, San Francisco, 12. IX. 1947, u Balićev arhiv, 7, 1947., 727-729, u PASD.

 

 

 

 

Najave

Župni list "Majka"

list 146

Pastoralne aktivnosti

Plakat MBL 2015

Akcija Caritasa "5 za 1"

caritas

Dovršetak izgradnje crkve

 

Tko je online

Trenutno aktivnih Gostiju: 25 

Broj posjetitelja

DanasDanas743
Ovaj mjesecOvaj mjesec22218
SveukupnoSveukupno1029047
, Powered by Joomla! and designed by SiteGround web hosting