Fra Leonard Bajić

 

III. SPISATELJSKI RAD

 

1. Ljubav prema knjizi i znanju

 

Osim redovitog rada na odgojnom i pastoralnom planu, fra Leonard je mnogo vremena provodio čitajući razne duhovne i teološke rasprave. To je obogaćivalo njegov duh, ali mu je i služilo da to duhovno bogatstvo prenosi na novake i vjernike poukom i razmatranjima a u javni život pisanom riječi. Možemo kazati da je drugovao s mudrošću i sabranošću, čitao, razmatrao i pisao. Primao je i pratio u prvom redu francuske, ali i talijanske duhovno-teološke revije.[1] Njegova je soba ostajala osvijetljena dugo u noć i na Visovcu i u Zaostrogu, jer je tada spremao propovijedi, konferencije novacima ili članke za razne časopise. Vrijeme je do maksimuma iskorištavao radom, molitvom i pisanjem. Možemo s pravom kazati da je takvim životom bio zaokupljen danju i noću.[2] Izrastao je tako u jednu izabranu ličnost, posjedovao je veliku teološku kulturu. Upravo je tada davao najviše u javnom životu pišući po raznim revijama, ali isto tako najviše je pružao novacima duhovno-teološkog sadržaja da ih vodi i duhovno hrani ili da vjerničkom stadu to izloži preko konferencija i propovijedi. Kod njega se spojilo ono staro pravilo redovničkog života: moli i radi , koje je on znao pravilno rasporediti i za sve pronaći vremena u zdravoj sintezi kontemplativnog i aktivnog života.

Fra Leonard je imao svoj stil i po njemu je bio prepoznatljiv. Njegov spisateljski rad obuhvaća više jedinica i sadržajnih cjelina. Osluškivao je interes čitalačke publike, pratio je strane teološko-asketske revije i na njima se nadahnjivao za vlastiti rad. Sam se morao duhovno hraniti jer je drugima mnogo davao, a drugi su od njega mnogo i očekivali. Taj su njegov rad posebno cijenili oni koji nisu poznavali strane jezike. On im je davao sadržaje u pojedinim prigodama i pitanjima. I nesvjesno je postao most priopćavanja i kolanja europskih ideja na duhovno-teološkom polju kod nas. Pastoralni kler mu je bio zahvalan jer je u njegovim člancima nalazio konkretne misli, sadržaje i upute za praktičan rad s vjernicima. Njegove konferencije i propovijedi u Riječi Božjoj posebno su cijenili oni koji su vodili katolička društva ili Treći franjevački red.

Njegov spisateljski rad je bogat i raznovrstan. Čim je postao magistar novaka preveo je mistiku A. Tanquereya i mislio je objaviti, ali nažalost to nije ostvario. Ipak je taj prijevod kasnije služio potrebama novicijata.[3] Svoje je radove redovito potpisivao, kako na knjigama, a tako i člancima, punim imenom i prezimenom o. Leonard[o] Bajić, ili o. L. Bajić. Više svojih priloga u Gospi Sinjskoj kao i u Novoj reviji potpisao je pseudonimom Leo(n) Nardić (Fr. L. Nardić), što je veoma lako odgonetnuti, da je ono izvedeno od Leonard ako se podijeli u dva dijela: Leo+Nard(ić).[4] Uz svoje članke u Novoj reviji, Hrvatskoj enciklopediji često je označavao i mjesto boravka u kojem je napisao pojedini rad: npr. Visovac, Omiš, Zaostrog i Makarska.

Prvi njegov spisateljski prvijenac o važnosti narodnog prosvjećivanja, suzbijanju analfabetizma i širenju katoličke knjige preko Književnog društva sv. Jeronima izišao je 1918. godine.[5] U njemu naglašava: "Oltar, ispovjednica i vjerska udruženja jesu temelj i mjerila vjerskog preporoda, a za opću svjetsku prosvjetu jedan je od prvih zahtjeva suzbijanje analfabetizma i pučko knjištvo".[6] Iako je u životu bio siromašan i nije raspolagao nekim financijskim sredstvima, ipak je, kad su mu to prilike dopuštale, materijalno pomagao katolički tisak, a još ga više moralno podupirao i širio.[7] Zadnja njegova pisana poruka bile su tri propovijedi za Trodnevnicu koje je objavio u Riječi Božjoj 1944.[8] Zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac otvorio je na Svijećnicu 1944. veliku akciju protiv psovke i kletve, pa je toj organiziranoj akciji trodnevnih molitava spremio tri kratke propovijedi kao pomoć braći svećenicima.[9] Poslije toga nismo uspjeli pronaći neki njegov pisani rad.

Opseg njegova spisateljskog rada uglavnom su religiozno-asketski problemi kršćanskog i redovničkog života te socijalna problematika na načelima crkvenih smjernica. Plodan je pisac i zahvalan suradnik u mnogim listovima poslije I. svjetskog rata, pa gotovo sve do konca II. svjetskog rata. Pisao je kad god je za to imao vremena. Njegova Bibliografija od 1918. do 1944., tj. 26 godina književnog rada iznosi dosad pronađenih 262 jedinice različitih radova (članaka) u 14 različitih edicija i pet knjiga, od kojih su dvije prijevodi i jedan molitvenik (vjenčić).[10] Najviše je svojih radova objavio u: Gospa Sinjska (64), Nova revija (55), Riječ Božja (52), Sacerdos Christi (34), Duhovni život (24), Katolički list (11), itd. Bio je suradnik nedovršene Hrvatske enciklopedije (9). Osim gore spomenutih listova, surađivao je i u drugim listovima kao što su Vjesnik književnog društva sv. Jeronima (1), Narodna politika (1), Seljačke novine (1), Kalendar sv. Ante (2), Život s Crkvom (6), Bogoslovska smotra (2), Luč (2) i Croatia orans (1). Gledajući količinski, Bajić je mnogo pisao, a kako je pisao ili kakva je kakvoća njegovo pisanje, o tom su izražavani pojedinačni sudovi, koje ćemo ovdje pokušati donijeti i sintetizirati.

Sadržaj njegovih radova možemo podijeliti na duhovnost: askezu-mistiku, domaću svetost; liturgiju i teologiju: kristologiju i mariologiju te Sv. pismo; propovijedi, pučko vjersko štivo, socijalna pitanja i prikaze knjiga. Sigurno da sva njegova spisateljska cjelina nema jednaku vrijednost. Ipak on ima blistavih i misaono dotjeranih stranica koje nam i danas pružaju svježinu teološkog razmišljanja. Iz njegova pisanja izbija ljubav prema istini koju razlaže ili brani od raznih natruha ili napada. Tu se fra Leonard otkriva kao branitelj vjere, Crkve kao i drugih ljudskih i kršćanskih vrednota. Kada su pojedinci ustajali protiv vjere ili Kristova morala ili nedjelotvornosti vjernika na karitativnom planu, svakako je ustajao i dizao svoj glas i konkretno donosio živi primjer ljubavi prema bližnjemu prema Kristovoj zapovijedi "Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe!" (Mk 12, 31), a koju je ostvario blaženi J. B. Cottolengo otvaranjem kuće: Mala kuća Božje providnosti (Picola casa della Divina Providenza) u Torinu.[11]

Da bismo bolje shvatili njegov spisateljski rad, podijelit ćemo ga u dvije skupine: knjige i članci po revijama i novinama.

 

a) Knjige

 

Bajić se pojavio u hrvatskoj javnosti i samostalnim radovima najprije Molitvenikom u čast Krista Kralja, a potom i knjigama. Te radove prikazujemo slijedom njihova objavljivanja.

1. Prvi fra Leonardov samostalni tiskani rad jest "Vjenčić Krista Kralja" ili Vjenčić molitava na čast Isusa Krista Kralja.[12] Molitvenik je pripremio na zamolbu uprave svetišta Gospe od Zdravlja u Splitu, kako bi vjernici što aktivnije sudjelovali u proslavi svetkovine Krista Kralja koju je ustanovio Pijo XI. 11. prosinca 1925. i da se što više proširi pobožnost prema Kristu Kralju. Ta se svetkovina posebno slavila u crkvi na Dobrome, i kada je na Dobrome osnovana župa 7. svibnja 1946., nosila je naslov Župa Krista Kralja. Od 1976. promijenila je naziv u Župa Gospe od Zdravlja. U molitveniku je iznio temeljne teološke zasade svetkovine, molitve za Devetnicu ili Trodnevnicu Kristu Kralju, te druge molitve i crkvene pjesme. Treba ipak istaknuti da je donio obrazac mise na blagdan Krista Kralja [hrvatski] s uvodom u misnu žrtvu što je odavalo njegov liturgijski duh s ciljem da pomogne vjernom puku da što bolje prati euharistijsku žrtvu koja se tada slavila na latinskom jeziku. Uprava svetišta u Splitu priredila je 1933. novo, povećano i uljepšano izdanje Vjenčića s novom Devetnicom Kristu Kralju.[13] Vjenčić je kasnije dugo bio u uporabi u crkvi Gospe od Zdravlja u Splitu.

2. O. Ivan Rozić, franjevac, mučenik i mogući zagovornik pred Bogom.[14] Knjižica je tiskana u Šibeniku 1928. u tiskari "Kačić". Cilj je knjižice bio dignuti iz zaborava "fratra mučenika koga su Turci posjekli" (str. 3). Zato pisca najviše i gotovo jedino zanima "što ovoga fratra svijet drži mučenikom i svecom, i da je na njegov zagovor Bog udijelio i danas još dijeli velike čudesne milosti ozdravljenja".[15] Bajić je iznio usmenu predaju o njegovu mučeništvu i milosti koju su pojedini vjernici dobili po njegovu zagovoru.

Javnost je upozorila na pojavu te knjižice. Među ostalim Duhovni život  ovako piše: "Dobro je učinio naš vrijedni suradnik, da je izdao ovu malu monografiju našeg mučenika i mogućeg zagovornika Ivana Rozića. Možda će ova knjižica još koga potaknuti da istražimo i populariziramo mnoge naše svete duše, koje još uvijek, radi naše nemarnosti, ostaju nepoznate".[16]

3. Svjetska svećenička zajednica prijatelja Srca Isusova jest treći njegov samostalni rad.[17] Provincijal franjevaca trećoredaca o. fra Bono Zec,[18] čijoj je zajednici bila povjerena briga Počasne straže Presvetoga Srca Isusova, zamolio je "poznatog asketsko-mističnog pisca fra Leonarda Bajića, bi li on napisao za hrvatsko svećenstvo kakvo manje djelo o organizaciji ove pobožne bratovštine, koje bi onda izdali OO. trećoreci. Visovački učitelj novaka rado se je odazvao ovome misijskome i duhovnome pozivu. U mističnome zatišju otočića Visovca kroz kratko vrijeme nastade zlatna knjižica".[19] Tematiku spomenute knjižice fra Leonard je obrađivao na stranicama lista Sacerdos Christi 1926./28., pa mu je ponuđeni rad pomogao da sistematizira i objelodani već objavljene članke u jednoj cjelini.[20]

Knjiga je veoma dobro primljena u javnosti. Za nju je napisao dr. A. Bauer, zagrebački nadbiskup i metropolita, da je "tako lijepim i laganim jezikom orisao život svete redovnice A. M. Claret de la Touche, iznio njezine objave i pravila 'Svjetske svećeničke zajednice prijatelja Srca Isusova', da se knjiga čita s obilnim užitkom i zanimanjem".[21] O. Roko dr. Rogošić hvali visovačkog učitelja novaka i njegovu spremnost da napiše ovu zlatnu knjigu, koja je nastala "u mističnom zatišju otočića Visovca". Iako knjiga počiva na privatnoj objavi, pisac je protumačio teološki temelj tih objava. O. Rogošić ističe: "Asketsko-mistični pisac nije propustio, da nam razjasni i bogoslovsku podlogu privatnih objava, na kakvoj je osnovana i ova svećenička organizacija. Ovu zlatnu, solidnu asketsko-mističnu i organizatornu knjižicu svesrdno preporučujem".[22]

Knjiga se svidjela fra Petru Grabiću, provincijalu koji piscu ovako izražava svoju radost: "Mogu reći da sam na dušak pročitao Tvoju lijepu duhovnu knjižicu, kojom si me hotio počastiti. Dok sam je čitao zaista sam duhovno uživao! Bog će dati, da ostane i trajnijeg ploda. Mene samo veseli - a i Bogu se molim - da pravom požrtvovnom ljubavlju prema preslatkom Srcu Isusovu gori i o. Meštar i naši Novaci, jer je to najbolji zalog naše svijetlije i sretnije budućnosti".[23]

Knjigu je predstavila i preporučila svećenicima Riječ Božja ovim riječima: "Naš vrijedni saradnik Bajić O. Leonard, učitelj novaka na Visovcu objelodanio je malu ali veoma zgodnu knjižicu, koja će propovjednike riječi Božje ražarit ljubavlju prema presv. Srcu Isusovu a tim načinom bit će najsposobniji, da i u drugim taj isti plamen božanske ljubavi raspaljuju. Ti se prikazuje kratki životopis pobožne i ponizne redovnice Alojzije Margarite Claret de la Touche, kojoj je presv. Srce Isusovo na osobit način objavilo želju, da se svećenici što više potaknu na naročito štovanje ovog presv. Srca u posebnom društvu 'Prijatelja Srca Isusova'".[24]

Knjigu je preporučio i mjesečnik Sacerdos Christi i naglasio kako u objavama Alojzije Margarite de la Touche "imade mnogo toga, što je tako utješno za svećeničko srce."[25]

4. Fra Leonardova knjiga U duhu Katoličke obnove. Idejni prilog k proslavi 1300 godišnje veze hrvatske države sa Svetom stolicom[26] pobudila je posebno zanimanje javnosti. Iako knjiga nije nastala najednom nego je u nju sabrao 20 svojih ranije objavljenih radova iz Nove revije i Duhovnog života, knjiga je primljena veoma dobro. Upravo radi toga je i napisana, jer su ga na to poticali čitatelji pismeno i usmeno kad su čitali njegove rasprave, da bi bilo dobro da ih prikupi, objedini i tiska. Sve članke nije jednostavno pretiskao nego ih je, kako sam priznaje, "preradio, upotpunio, [učinio] preglednijim".[27] Povod knjizi je bila Jubilarna proslava 1300. obljetnica uspostave veza hrvatske države sa Svetom Stolicom koju su hrvatski biskupi najavili 27. siječnja 1939. posebno okružnicom[28] a papa Pijo XII. proglasio 12. lipnja 1940. Svetu godinu hrvatskoga naroda u spomen na 1300 godina veze hrvatske države sa Svetom Stolicom, a koja je trebala trajati do 29. lipnja 1941. Nažalost, taj se veliki jubilej tada nije mogao ostvariti jer ga je omeo Drugi svjetski rat. Toj je proslavi fra Leonard htio dati duhovni doprinos svojim pismenim radom i propovijedanjem. Ono što hrvatski narod na čelu sa svojim episkopatom nije uspio tada proslaviti, kada je ta proslava bila predviđena, to je učinio u razdoblju od 1976. do 1984. i završio svečanim slavljem, povijesnim euharistijskim kongresom 9. rujna 1984. u nacionalnom marijanskom svetištu u Mariji Bistrici.[29]

Fra Leonard je tom knjigom želio pomoći duhovnoj obnovi hrvatskoga naroda prema želji hrvatskih biskupa. Ako pomnjivo pogledamo teme kojima se bavi njegova knjiga, vidimo da su sve vrijedne i sadržajne. Dobro ih je navesti: Današnji Spasitelj svijeta; Kristova punina u Njegovu otajstvenom Tijelu[30]; Hrana kršćanskoga života;[31] Sakramenat katoličke zajednice; Nosite Boga u svome tijelu;[32] Novi putovi duhovnoga života i apostolata;[33] Na vrelu Katoličke Akcije;[34] Duh molitve; Apostolat i lična svetost;[35] Oko svećeničkih zvanja;[36] Kriza duha;[37] Civilizacija i nadnaravni život;[38] Katolička vjera o sv. Ocu Papi; Crkveni ili Papin suverenitet;[39] Pijo XI. o socijalnom pitanju;[40] Socijalni karakter privatnog vlasništva[41]; Socijalna pravda[42]; Politički modernizam.[43] Za Teofila Harapina ta je knjiga "izbor knjiga o. L. Bajića".[44]

 

b) Osvrt na knjigu U duhu katoličke obnove

 

O toj fra Leonardovoj knjizi pojavilo se više osvrta koje ćemo nastojati ovdje donijeti. Glasnik Gospa Sinjska[45] preporučio je čitateljima fra Leonardovu knjigu: "Vrlo lijepa nova knjiga! Ovih dana izašla je iz štampe knjiga O. Leonarda Bajića profesora franjevačke bogoslovije u Makarskoj U duhu katoličke obnove sa podnaslovom: Idejni prilog k proslavi 1300 godišnje veze hrvatske države sa Svetom Stolicom. Knjiga ima 240 str. napisao ju je uvaženi naš pisac".[46]

Duhovni život ovako preporučuje knjigu U duhu katoličke obnove: "Čitatelji 'Duhovnog života' poznaju ne samo pisca nego i neke dijelove ove knjige oštampane u našem časopisu. Oni se sjećaju solidno obrađenih članaka kojima je u prvim godištima časopisa uvaženi teolog obrađivao različite duhovne teme. Sigurno će se veseliti što sada mnoge od tih članaka, uz neke druge, imadu sakupljene u jednoj knjizi koja bi imala da bude idejni prilog k proslavi hrvatskog jubileja. Bez sumnje će ova lijepa knjiga mnogo doprinijeti duhovnoj izgradnji našega naroda. Stilom odmjerenim i jedrim pisac uspijeva da nam prikaže svu ljepotu duhovnog blaga i zagrije nas za kršćanski život".[47]

Život s Crkvom preporučio je knjigu U duhu katoličke obnove: "ako hoćemo da nam ova proslava uspije i bude još jedan novi historički dogođaj u našoj narodnoj povijesti i u životu hrvatskog naroda, treba da narod osjeti vjerski moralni preporod, koji će ga još jače učvrstiti u djedovskoj vjeri i trajno privezati Petrovoj hridi. To je pisac dobro uočio, pak zato hoće ovom prigodom, da nam poda jasne pojmove o Kristu, o Crkvi, o misiji Crkve u sadašnjosti, o Sakramentu Katoličke Zajednice, o Katoličkoj Akciji, o vjeri katoličkoj, o Sv. Ocu Papi i o Njegovom suverenitetu. Nadalje nam tu iznaša misli i smjernice Sv. Oca Pape Pija XI o socijalnom pitanju, a u posebnim poglavljima o socijalnoj pravdi, o socijalnom karakteru privatnog vlsništva. Iz ove knjige svaki može za sebe lično crpsti mnogo koristi, a ujedno je zgodan priručnik za konferencije, propovijedi i predavanja baš u ovoj svetoj godini".[48]

Teofil Harapin[49] kaže da iz njegova pisanja ponekad izbija "amor seraphicus" (serafska ljubav, S. Č.) svojstven franjevačkim bogoslovima.[50] Dok piše o novim putovima duhovnog života i apostolata, posebno naglašava kako kršćani imaju poseban pojam Boga koji se razlikuje od pojma Boga kod filozofa i kako sve ljudske definicije ne mogu iscrpsti ni dokučiti unutarnju narav kršćanskoga Boga. Kršćanski je Bog Bog ljubavi (usp. 1 Iv 4, 16). "Ovakova oznaka Boga nije iz tijesnoga kruga ljudskoga poznanja. Nije ni po shvaćanju filozofije ni ikoje čovječje znanosti. Nije od razuma, nego iz vjere. Bogoslovska je činjenica, a razumna ništa. Mistična je u punom smislu značenja riječi, zato dolikuje samome kršćaninu".[51] Iz objave znamo da je Bog ljubav, zato on kaže da su pobožne duše sposobnije da raspravljaju o Bogu-ljubavi nego učeni teolozi. U tom smislu navodi Alojziju Margaritu Claret de la Touche, kao primjer preko koje se očitovala beskrajna Božja ljubav.

Ta se ljubav očituje na razne, načine koje Harapin apostrofira: "To je posve u skladu sa gornjim razlaganjem o Bogu - Beskrajnoj Ljubavi. Ljubav sebe ljubi - eto trojedinog Boga! Ljubav se izlijeva, predaje - eto stvorenja! Ljubav govori sa svojim dragima - eto Objave, Svetog Pisma! Ljubav silazi k ljubimčetu - eto Utjelovljenja, Krista! Ljubav traži prisutnost - eto Euharistije! Ljubav traži stvarno sjedinjenje - eto Pričesti! Ljubav hoće da usreći - eto Raja! Dakle, sva je vjera - ljubav i Ljubav!"[52] Isti Harapin naglašava da je zadaća knjige "da barem njegovoj eliti (hrvatskoj, S. Č.) pokaže prave vrednote, za koje se valja boriti i da ta elita djeluje na narod prigodom 1300-godišnjice veza sa sv. Stolicom, da ustraje u borbi proti moderne krivovjerske najezde materijalizma".[53]

Profesor J[osip] M[arić] iz Osijeka o knjizi piše: "Doista je to krasna i vrijedna knjiga. U svetoj hrv[atskoj] godini je vrlo aktuelna i potrebna svakom kat[oličkom] radniku kao komadić kruha".[54] Svećenik K. G. piše: "Knjiga me je vrlo razveselila svojim sadržajem jer sam duboko uvjeren, da će u današnje doba - moralne truleži - pružiti pravu orijentaciju duhovima, koji nisu u temelju izgubili dobru volju. Dubina misli izražena u jednostavnoj formi kao i praktična razdioba građe čini cjelokupno djelo shvatljivim širim slojevima. Milost i Božji blagoslov auktoru knjige".[55]

5. Katekizam kršćanskog savršenstva (njemački napisao: P. Antun Wallenstein,[56] pohrvatio P. Leonard Bajić). Bajić u Predgovoru Katekizma naglašava kako na hrvatskom jeziku imamo više Katekizama, "ali dosada nismo imali jedan Katekizam, koji bi nas posebno učio kršćanskim krepostima" (str. 1). On ukazuje da je cilj Katekizma "praktični putokaz u poznavanju  i isticanju kreposnog života, [...] da dobre duše našeg naroda imaju pri ruci vođu i savjetnika, koji će im pokazivati put duhovnog života i njegovog savršenstva. [...] Njegova je novost poglavito u tom, što na katehetski način, naime u obliku pitanjâ, odgovorâ i potrebnih razjašnjenjâ iznosi pred čitatelje sustavno čitav asketski nauk duhovnog života i njegovog evanđeoskog napretka".[57]

Katekizam je u prvom redu namijenjen redovničkim osobama, potom svećenicima, članovima Trećega reda, Marijinih kongregacija i svih drugih vjerskih udruženja.

Naša je javnost dobro primila taj Katekizam. Toplo ga je preporučio svojim čitateljima glasnik Gospa Sinjska: "Ovim djelom dobila je u početku nove godine hrvatska katolička, napose duhovna, literatura jedno veoma potrebno djelo. U objavljenoj vjeri uči nas kat[olički] Katekizam, a u kreposnom kršćanskom životu uči nas Katekizam kršćanskog savršenstva. Ova je knjiga prijeko potrebna svima odabranim dušama i njihovim vođama. Potrebna je koliko svećenicima i redovničkim osobama uopće, toliko i onim dušama koje na kršćansku žive u svijetu. Knjiga nam na vrlo lagan način - u obliku pitanja, odgovora i kratkih tumačenja - iznosi pred oči sustavno čitav asketski nauk duhovnog života. Tko pročita novu knjigu imat će vrlo jasne pojmove o svim pitanjima, koja se tiču duhovnog života. Ovu zaista vrijednu knjigu toplo preporučujemo svim čitateljima Gospina glasnika."[58]O Katekizmu kršćanskog savršenstva dr. Božo Vuco je napisao: "U našoj hrvatskoj duhovnoj literaturi osjećala se je velika potreba za jednim priručnikom, koji bi na lagan i svima pristupačan način, prikazao vas duhovni život i način kako se ima ići da se steče duhovni život i da se dođe do duhovnog savršenstva. Hvala Bogu, sada je udovoljeno i ovoj potrebi.[...] Namijenjen je prije svega redovničkim osobama i svećenicima, a onda i svima, koji žele malo bolje upoznati šta je kršćansko savršenstvo i ići k njemu".[59] Naručitelj iz Gorskog Kotara piše o knjizi: "Zbilja je zlata vrijedna ta knjiga. Čitam je po treći put uvijek s novim duševnim užitkom",[60] a drugi piše: "Vaša nam je knjiga došla ko iz neba poslana na ovoj misijskoj postaji".[61]Riječ Božja je pohvalila i toplo preporučila Katekizam: "Na našem hrv. jeziku ima lijep broj katekizama, ali dosada nismo imali jedan katekizam, koji bi nas posebno učio kršćanskim krepostima. [...] Zlatan priručnik za sve duše koje teže k savršenstvu, za redovnike i redovnice, za trećorece, kongreganiste i članove raznih vjerskih udruženja a iz njega će crpsti veliku korist i svećenici, jer im pruža odličnog gradiva u svakidašnjim prilikama ispovjedaonice, propovjedaonice i duhovnog vodstva svoga povjerenog stada. Toplo preporučujemo."[62]

Ista Riječ Božja na drugom mjestu ističe: "Knjiga veoma potrebna svim duhovnim osobama, napose svećenicima, koji uzgajajući i vodeći dobre duše putem kršćanskog savršenstva ujedno postavljaju tvrde temelje duhovnoj obnovi svoje župe."[63] Fra Leonard je spremio i drugo, nadopunjeno izdanje Katekizma u prosincu 1945. i dobio Imprimatur od provincijala Grabića, ali poratno vrijeme nije pogodovalo katoličkom tisku, te se nadopunjeni Katekizam nažalost nije pojavio u javnosti. Katekizam je dugo godina poslije rata bio priručnik duhovnog života, barem u novicijatu na Visovcu.[64]

6. Fra Leonard je preveo i preradio, mogli bismo kazati pohrvatio, knjigu koju je napisao Giuseppe M. Camele, Odgoj klera. Osnovna načela i praksa crkvene pedagogije.[65] Vjerujem, da se nećemo prevariti ako ustvrdimo da je poticaj za taj prijevod dobio od o. fra Ante Antića, magistra klerika u Makarskoj. Možda se to može protumačiti i time što Bajić u Uvodu izrijekom naglašava (str. 8) da je "na preporuku jednog subrata pročitao na talijanskom izvorniku ovu knjigu". Smatramo da je taj "subrat" upravo fra Ante jer se on kao magistar klerika bavio odgojem klerika, a u knjizi je sigurno vidio korisne sadržaje i putove za odgojne svrhe, koji su potrebni da se odgoje "gorljivi i sveti katolički svećenici". Zato nije isključeno da mu je upravo o. Antić to preporučio, jer je drugim svećenicima preporučivao da napišu ili prevedu slične korisne knjige za odgoj klera ili za pastoralnu djelatnost klera. Knjigu je toplo preporučio fra Stanko Petrov, duhovnik u sjemeništu u Sinju dopisom o. Petru Grabiću, provincijalu, ovako: "Sretan sam, što Vam mogu posvjedočiti svu svoju radost nad tako uspjelim radom našega neumornog O. Bajića. Uvjeren sam, da će djelo donijeti neprocjenjive koristi našemu hrvatskom svećenstvu, i redovnomu i mirskomu, kako i uzgojiteljima budućih hrvatskih svećenika. Štampanje ovoga djela preporučuje se i kao istaknuta domoljubna dužnost, jer hrvatskom katoličkom narodu u prvom redu potrebni su gorljivi i sveti katolički svećenici".[66] Knjiga je bogata raznim duhovnim sadržajima i pruža mnoštvo materijala za razmatranje kako svećenicima, tako i svećeničkim kandidatima i njihovim odgojiteljima.

Knjigu je namijenio hrvatskim katoličkim svećenicima jer svećenik po svom zvanju posvećuje bližnjega. Zato naglašava "Ova knjiga ima pred očima jedino to, da sveti sjemenišni i klerički odgoj dade svete svećenike, koji će posvećivati narod, među kojim živi".[67] On je u svećenicima gledao veliku silu koja će pomoći hrvatskoj državi "da se ona razvija i cvate pod utjecajima tajanstvene Kristove Milosti, koja i narodno blagostanje na ovom svijetu kud i kamo jače promiče nego sve naravne sile".[68]

Predgovor knjizi napisao je i istu preporučio i dr. Alojzije Stepinac, hrvatski metropolit i nadbiskup zagrebački. On je naglasio kako je svećenička služba lijepa i uzvišena, da se onaj koji je pozvan na tu službu dostojno pripravi i da mu drugi pomognu u toj pripravi. "Mislim da ne obilujemo u hrvatskom jeziku djelima, koja bi služila toj svrsi. Ako nazočno djelo, kao što se nadamo, vrlo dobro posluži, onda stoput bilo blagoslovljeno!".[69] Pitanje svećeničkih zvanja fra Leonardu je stajalo na srcu. O tom je problemu već ranije pisao u članku: Oko svećeničkih zvanja, koji je uvrstio kasnije u knjigu U duhu katoličke obnove. Uvijek je bila velika potreba svećenika, ali kad je počeo opadati broj svećeničkih zvanja, a vjerske se potrebe povećale, tada je ta potreba još više naglašavana. Fra Leonard ističe da briga za svećenička zvanja spada na sav narod Božji, jer se cijela zajednica treba brinuti kako će odgojiti vrijedne i svete svećenike. On manjak svećeničkih zvanja tumači padom vjere, vjerskim nehajem, te naglašava: "Ako na sam kler padne preteška zadaća da nađe bilo kakovih svećeničkih zvanja, a puk ne vodi o tom ozbiljnu brigu, tada opada i elitna vrijednost Božjih službenika, što u stvari još težom čini pogibelj nestašice svećenstva".[70]

Knjiga Odgoj klera upravo je dobro došla za naše prilike jer se svestrano bavi pitanjem svećeničkog odgoja. Ona je priručnik crkvene pedagogije za svoje vrijeme, koja ne polazi samo s teoretskih načela svećeničkog odgoja, nego taj odgoj stavlja u nadnaravnu, objavljenu atmosferu u kojoj se odvija taj odgoj i život. Svećeničko zvanje spada u javna zvanja, ono je na službu svijeta i njegova posvećenja. Ako je danas pitanje svećeničkih zvanja goruće, to pitanje ulazi u sklop mnogih životnih okolnosti, ali i samih svećenika da sebi nađu dostojne nasljednike. Riječ Božja je obavijestila čitalačku publiku da je izišla "vrlo važna knjiga" Odgoj klera. Knjigu je preporučila svim svećenicima, ispovjednicima, župnicima, sjemenišnim odgojiteljima, kao i svim svećeničkim kandidatima.[71]

Osim što je Bajić objavio knjigu Odgoj klera, u prigodi njezina objavljivanja objavio je u nastavcima i rad Temeljna pitanja svećeničkog staleža u Katoličkom listu. Time je želio upozoriti najprije crkvenu a onda i opću našu javnost o potrebi i zahtjevu odgoja i formiranja dobrih, vrijednih i apostolski revnih svećenika te skrenuti pozornost na samu knjigu o odgoju svećeničkih kandidata. Taj odgoj ne spada samo na roditelje i odgojitelje nego na cijeli vjernički narod, da materijalnim, a još više nadnaravnim, sredstvima pomažu taj odgoj. Fra Leonard je želio da Crkva odgoji poletne svećenike, vjerovjesnike koji će Evanđelja naviještati zanosom u svojoj punini i sadržajnoj ljepoti. Odgoj svećenika je teška i odgovorna služba. On ju je odgojiteljima predstavljao kao uzvišenu zadaću. "Koji svećenički odgojitelji uspiju odgojiti Kristovog trudbenika, ti su dali Božjeg službenika. Koji pak puste među svećeničke redove ljude male volje, koji se ne mogu žrtvovati za istaknuti rad oko spasenja duša, ti su promašili odgojiteljsku zadaću i dozvolili su, da postanu svećenicima oni, koji nipošto nisu za apostolsku žrtvu, dosljedno nisu ni za svećenički stalež".[72] Ujedno je naglasio potrebu i zahtjev da su svećenici pozvani "na jedno veoma duboko razmatranje o sebi i o svijetu".[73] Nije svaki kršćanin za svećenika, iako može biti svet i dobar vjernik. Bajić naglašava: "Milost Božjeg poziva hvata se one naravi, koje je ćud priljubita na službu Bogu; koja je naklonjena bogoljubnosti, apostolatu, crkvenom bogoslužju. Ima naravi ili ćudi po sebi dosta nezgodnih, površnih, nepobožnih, previše laičkih. Koliko li je svećeniku potrebna narav društvovna, umiljata, strpljiva - da i ne govorimo o naravi, koja nije jače sklona na tri poznate požude, koja su pravo nijekanje svećeničkog života i službe! Doista, nijedna narav nije zaštićena od sklonosti na zlo, ali je istina, da dobra narav teže upada u grijeh i lakše ga se oslobađa".[74]

Iz njegova izlaganja proizlazi da svećenik treba biti svjestan svoje zadaće i poslanja, a što će raditi u svom svećeničkom životu označeno mu je na svećeničkom ređenju. Svećeniku je dužnost da prinosi žrtvu, blagosliva, upravlja, propovijeda, krsti, poučava vjernike u kršćanskoj vjeri i moralu itd. Na svećenika spadaju oni poslovi koje nitko drugi ne može obavljati nego on, a oni koje mogu i drugi obavljati, naglašava Bajić, to nisu u strogom smislu svećenički poslovi.

  

Fra Leonardove posebna izdanja

 

c) Članci

 

Fra Leonard je završio studij filozofije i teologije bez specijalizacije. Njegovi su radovi najvećim dijelom duhovno asketskog sadržaja za razne slojeve kršćanskog života. Svoje je radove usmjeravao u onom duhu i ciljevima koje je od njega zahtijevao dotični list ili revija. Zato svaki njegov rad u tom smislu ima i vlastiti pečat lista ili revije u kojoj su ti radovi objavljivani.

Sacerdos Christi, list namijenjen svećeničkom duhovnom životu, usmjerio je Bajića da njegova suradnja bude obilježena tom duhovnošću. On piše o asketsko-mističnim zasadama, o objavama Mr. Alojzije Margarete de la Touche, upravljenim svećenicima, mističnom životu jedne hrvatske trećoredice (Ivke Živalj) itd.

O problemima katoličke mistike pisao je i u Bogoslovskoj smotri. Naglasio je da mistika nije suvišna i nepotrebna duhovna dimenzija, nego da je ona oplođena dogmatika kao što je asketika ostvarena moralka. "Mistika, kaže on, barem katoličkim svećenicima ne bi imala biti stvar dangube, duhovnog luksusa ili spekulativne kurioznosti. Ona je samostalni ogranak općega stabla katoličkog bogoslovlja. Ako je katoličko bogoslovlje najuzvišenija i najplodnija grana čovječjega znanja, onda je nadnaravna mistika najljepši i najslađi njezin plod. Mistika je procvijetana i oplođena dogmatika, kako je i asketika ostvarena moralka".[75]

Dok razlaže što je mistika i koja je njezina važnost u duhovnom životu, fra Leonard naglašava da svaki svećenik treba znati osnovne zasade mistike kako bi uspješno mogao voditi duše. Kad piše o mistici, svoj rad temelji na ondašnjim francuskim piscima i raspravama koje su izlazile u revijama: Revue d'Ascetique et de Mystique, L'Ami du Clerge i La vie spirituelle ascetique et mystique. Te su revije okupljale ondašnje najbolje stručnjake duhovnog bogoslovlja. Uz to svoje raspravljanje o mistici temelji i na izlaganju pape Pija XI. koji apostolskim pismom Die vicesima septima od 24. kolovoza 1926. proglašava sv. Ivana od Križa, koji je bio poznati mistik svoga doba i čiji je utjecaj bio velik na kasniju mistiku, Naučiteljem Crkve. On će kazati da je mistika ideal duhovnog savršenstva, produbljenje vjerskog života, ali i poticaj za procvat mističnog bogoslovlja.

Život s Crkvom, list za liturgijski život, diktirao je da su svi Bajićevi članci u njemu liturgijskog usmjerenja. To je isto s Croatia orans u kojem je objavio predavanje s Prvog liturgijskog kongresa na Hvaru 1936.

U Katoličkom listu  piše o Čudotvornom raspelu u Limpiasu, prijedlogu o ostvarenju Katoličkog dnevnika, Temeljnim pitanjima svećeničkog staleža. Prigodom hrvatskog izdanja knjige "Odgoj klera" objavio je četiri nastavka o sadržaju i važnosti iste knjige, Osvrt na predavanje o Ogino-Knausovoj teoriji, te opis šestog ukazanja Gospe Fatimske iz knjige fra Stanka Petrova: Iz knjige "Čudo dvadesetoga vieka".[76]

U Riječi Božjoj objavio je više konferencija za katolička društva i trećoredske zajednice, kao i najveći broj svojih propovijedi, posebno u zadnja dva godišta tog lista. U glasniku Gospa Sinjska, listu za uzgoj i pouku katoličkog puka, a od 1923. podnaslov je glasio: list za širenje slave Marijine, najviše je pisao (1924.-1942.) i u njemu objavio (64) priloga. Svojim je radom dotaknuo štovanje Blažene Djevice Marije kod katolika, kao i kod sjedinjenih i nesjedinjenih istočnih kršćana. Izložio je razne pobožnosti prema Mariji kao i razne pobožne vježbe, ali je ipak najviše priloga napisao o Sv. pismu. Najprije je dao uvodne misli u Sv. pismo, potom je kroz pet godina (1938.-1942.) od broja do broja jednostavno tumačio sadržaj pojedine svetopisamske knjige običnom vjerničkom puku. Šteta je što ti članci nisu u ono doba bili sabrani i objavljeni u knjizi! Tada je nedostojao upravo taj jednostavni pristup svetoj, nadahnutoj Božjoj riječi koja bi pomogla da se bolje upozna Božja objava i evanđeoska poruka na kojoj se gradi zdrava duhovnost.

Glasnik Gospa Sinjska priznaje fra Leonradu Bajiću, učitelju franjevačkih novaka u Zaostrogu, da je jedan od "najrevnijih naših suradnika.[...] Nema, zar, broja u kojem nije štampana koja njegova zgodna raspravica, životopis kojega Božjeg ugodnika, crtica iz života, lijepa pouka ili slično. Neka mu Gospa obilno naplati i u ovom i u drugom životu!"[77] Kako je Gospa Sinjska bila glasnik za širenje Marijine slave bez znanstvenih pretenzija, tako je i Bajićev spisateljski rad u njoj bio nabožnog-divulgativnog karaktera u svim njegovim prilozima, što je i sami glasnik potvrdio iz gornjega navoda.

U Novoj reviji objavio je najviše stručnih članaka u vremenu od 11 godina (1929.-1940.), 23 priloga u Kulturnim pogledima, 14 prikaza knjiga u Književnim pogledima i 1 vijest.[78]

Njegova suradnja u Duhovnom životu, asketsko-mističnoj reviji, koja je izlazila svaki drugi mjesec, a uređivao ju je dr. Hijacint Bošković, OP Zagreb, nosi upravo obilježje duhovnog i asketskog usmjerenja koje razlaže čitalačkoj publici. U 24 priloga, od kojih su neki u nastavcima, fra Leonard piše o svijesti Božjeg boravka u našem tijelu, samoodricanju, sakramentima kao sredstvima mističnog sjedinjenja, nesavršenostima, o. Josipu Iveliću, sabranosti u molitvi, Mariji i duhovnom savršenstvu, novim putovima duhovnog života i apostolata itd.[79] Neke je od tih priloga kasnije sabrao i objavio u knjizi U duhu katoličke obnove.

Drugi su njegovi radovi objavljeni u manje poznatim glasilima. U njima se pojavio po jednim prilogom kao što su Vjesnik književnog društva sv. Jeronima,[80] Narodna politika[81], Kalendar sv. Ante,[82] Hrvatska straža (novine)[83] i Croatia orans[84] itd.

Za sve njegove radove možemo kazati da su na jednostavan i razumljiv način prenosili čitateljima zdravi nauk i vjeru Crkve, obranu katoličkih načela i humanističkih zasada kao plod kršćanske predaje zapadnoga svijeta. Fra Leonard je o velikim temama znao kratko i jasno iznijeti sadržaj, tako da je privlačio kako jednostavne, tako i učene čitatelje. Iz njegovih se sastava odražava duh onoga vremena koji brani istine vjere i zasade katoličkog nauka, kako u pitanjima vjerskog života, tako i narodnih i kulturnih tekovina kao sastavnicâ koje pripadaju vjeri i nacionalnoj svijesti.

Čitajući fra Leonardove radove, njegovo pisanje osvaja, svaka je stranica obilježena dubokim kršćanskim istinama iz kojih proizlazi kršćanski duh i podložnost katoličkoj nauci. Mogli bismo reći: njegovo pisanje odraz je njegova življenja i uvjerenja.

 

d) Prikazi knjiga

 

Fra Leonard je bio ustrajni pisac ali i čitatelj, koji je živio s čitanjem i od čitanja; zato u njegov spisateljski rad ulaze i prikazi knjiga koje je objavljivao u NR (rubrika: Književni pregled) od 1927. do 1932. Tijekom tih šest godišta NR objavio je 14 prikaza od kojih je 10 prikaza djelâ s francuskoga jezika, 2 s talijanskoga i 2 s hrvatskoga. Samo je jedan prikaz knjige, ili još bolje, izvadak iz knjige objavio u Katoličkom listu fra Stanka Petrova: Čudo dvadesetog vieka.[85]

 

e) Suradnja u Hrvatskoj enciklopediji

 

Bajić je odmah od početka surađivao u Hrvatskoj enciklopediji koju je uređivao dr. Mate Ujević (I-V sv., Zagreb, 1941.-1945.) i u njoj je obradio ovih devet jedinica: Ana s., majka Bl. Dj. Marije, Apostazija, Benedik, o. Angelik, Bernardin, Sienski, sv., Bernardinci, Blagovijest ili Navještenje Marijino, Bosco, don Ivan, Crnica, fra Ante, Cvitanović, fra Gabrijel.[86]

 

2. Isticanje domaće svetosti i mistike

 

Članak Zašto nema svetaca u našem narodu nepoznatog Apisa[87] ukazao je na naše duhovno siromaštvo i na niski stupanj duhovnog života u hrvatskom narodu. Ujedno je naglasio kako nemamo uzornih kršćana koji bi poticali na nasljedovanje, ali je ipak prepustio da postoje časne iznimke. Pisac članka naglašava negativnu pojavu kako kod nas nema svetačkih likova, dok drugi narodi imaju kanoniziranih svetaca, a mi nemamo "nijednog čovjeka ni ženskinje, kojih bi se život mogao napisati i staviti za izgled drugima kao primjer heroičke kreposti dotjeranog savršenstva".[88] Taj je članak izazvao i potakao fra Leonarda da upozori na našu domaću svetost i mistiku. Plod tog izazova jest rad u više nastavaka Mistični život jedne hrvatske trećoredice.[89]

Fra Leonard upozorava da je jedan od razloga zašto naša domaća svetost nije poznata i taj što nam je nedostajalo ljudi koji bi našu "hagiografiju" istraživali i nju u javnosti predočavali. Zato je pokušao obraditi male, ali svete osobe i njihovu svetost predočiti kao sastavni dio našeg kršćanskog življenja. Tom je namjerom prikazao život o. Ivana Rozića, mučenika i mogućeg zagovornika pred Bogom, da "mnoge naše svete duše, koje još uvijek, radi naše nemarnost, ostaju nepoznate"[90] zasjaju pred nama, a na temelju njihove svetosti mnogi će "osjetiti pobudu, da u svojim duševnim i obiteljskim potrebama [...] zauhvano [sic!] se obrate mučeniku O. Ivanu Roziću" (str. 4). Kao svijetli primjer ostvarena redovničkog života opisao je život o. Josipa Ivelića, uzornog redovnika i svećenika, višegodišnjeg magistra novaka u Živogošću i Visovcu.[91] Ipak je posebnom ljubavlju opisao život Ivke Živalj, franjevačke trećoredice, [92] čiji je život prije njega opisao o. fra Ivan Marković.[93] Bajić upravo želi potvrditi da među našim običnim vjernicima ima jednostavnih, dobrih i svetih osoba koje mogu biti uzor bogoljubna i kreposna života drugima, a kod Ivke Živalj nije samo to nego je ona "uistinu pravi i potpuni tip jedne mistične kontemplativne duše".[94] Dok opisuje njezin životni put, on nam ukratko iznosi bit i glavnije manifestacije mističnoga života, koje su se očitovale u njezinu konkretnom životu i primjeru. Prema njemu, ona posjeduje izvorno mistično iskustvo, duhovno bogatstvo jednostavne ali patničke duše, koja žarko ljubi Boga i zbog te ljubavi podnosi sve patnje i prikazuje ih za Crkvu i spas duša. U njezinu životu vidi ostvarena tri stupnja mističnoga uspona: pročišćenje, prosvjetljenje i sjedinjenje. Za nj je Ivka Živalj, kao i osobe slične njoj, velikodušna duša, duša žrtve čija je zadaća u tome da se odazivlju posebnom Božjem pozivu, da u zajednici s Kristom na zemlji podnose patnje koje drugi kršćani ne žele podnositi, a one dragovoljno primaju na se žrtve iz čiste ljubavi prema Bogu.[95]

Dok piše o životu Ivke Živalj, fra Leonard skreće pozornost na glavna očitovanja mističnoga života u jednostavnom životu te franjevačke trećoredice. Ne zaboravlja potaknuti čitatelje na važnost mističnog bogoslovlja, jer njegovo poznavanje jako utječe na cijelokupni duhovni život kako pojedinaca, tako i cjelokupne kršćanske zajednice.

Da pokaže što je mistika i kako se ona odražava u životu Ivke Živalj, služi se francuskom mističnom literaturom onoga vremena.[96] On naglašava "da se kat[olička] mistika bavi i tajanstvenim doživljajima i po izbor milostima nadnaravnoga života, kojim Bog djeluje u najdubljoj bitnosti kršćanske duše ulijevajući joj takovo poznanje i ljubav prema Bogu i Božjim stvarima, kakovo ne može nijedna duhovna osoba postići svojim vlastitim nastojanjem, pa da je pomaže i najobilnija redovita milost Božja".[97]

U drugom dijelu dokazuje da je Ivka Živalj svoj život temeljila na principima mističnoga života koji polazi od jednostavnosti preko obraćenja-očišćenja, predvorja mistike-kontemplacije do mistične noći osjetila. Zato ističe: "Mistična noć sjetila plod je dozreloga dara Duha Svetoga znanja. U njemu duša nadrazumnom sposobnošću, direktnim poticajem Duha Svetoga i svijetlom pojačane milosti jasno vidi sklad naravnih i nadnaravnih istina, njihovu logičnost i time daje razumu jaču snagu vjere".[98] Budući da Ivka nije poučena o tajnama mističnoga života ona "plače i tuži se. Nema mira. Sjetila su joj obuzeta noću. Vidi grdobu grijeha, koja je straši. Osjeća potrebu Boga, pa uzdiše. Sjeća se svojih nesavršenosti, što je muči. Vidi put posut trnjem, pa drhće".[99] Ivka je ispitivala što od nje Gospodin želi, što mu se sviđa. Zato je mogla u sebi ostvariti bogobojaznost, poniznost, nadu i ljubav, iako uz velike kušnje i poteškoće. Drugim riječima, ona je u sebi nastojala ostvariti evanđeoski zahtjev koji je sadržan u riječima: "Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!" (Mt 5, 48), ne bojeći se nikakvih poteškoća ili odricanja. Upravo tako fra Leonard nastoji protumačiti Ivkinu spremnost da ugodi Bogu ,u što uključuje njezine mistično-duhovne patnje i noć sjetila koje je proživljavala. To su, prema njemu, znakovi njezina mističnog života.

Osim gore iznesenih primjera konkretne svetosti koja se pokazala kod pojedinih osoba, potrebno je ipak naglasiti da nam je fra Leonard pružio temeljne zasade katoličke mistike u svoja dva nastavka koja je objavio u Bogoslovskoj smotri.[100]

 

3. Štovanje Srca Isusova

 

Iako fra Leonard nije dočekao encikliku Pijo XII. Haurietis aquas,[101] o štovanju Srca Isusova, već je prije objavljivanja enciklike posjedovao teološko-dogmatske principe toga štovanja. Pišući o štovanju Srca Isusova u Sacerdos Christi  i kada je tu građu prikupljao u knjižicu Svjetska svećenička zajednica prijatelja Srca Isusova, nije mogao mimoići pobožnost koju je širila sv. Margareta Alacoque i naglasiti koji je temelj na kojem počiva to štovanje. Druga redovnica Alojzija Margareta Claret de la Touche (*Saint-Germain en Leye, 15. III. 1868.-†14. V. 1915.) širila je pobožnost prema Srcu Isusovu na svećeničke udruge. Bajić je u tom jasan i otvoren. Naglašava da pobožnost prema Srcu Isusovu ne počiva na privatnoj objavi i nije nenadano započela u Crkvi, niti donosi nešto nova u katoličkoj nauci. U Sacerdos Christi fra Leonard je objavio život i objave A. Margarete Claret de la Touche koje je primila od Isusa pod naslovom Jedna suvremena objava upravljena samim svećenicima.[102]

Margareta opisuje svoja viđenja i izvanredne darove duše, koje su za neke izvor poteškoća protiv čašćenja Presvetoga Srca, jer misle da su njezina viđenja i objave pravi izvor čašćenja Božanskoga Srca. Te privatne objave ne nadopunjuju javnu objavu koja je završena smrću posljednjeg Apostola. Pijo XII., kada govori o objavama sv. Margareti Alacoque, kaže: "Ne može se kazati kako ta pobožnost ima svoj početak u privatnoj objavi i da je nenadano započela u Crkvi. Jasno je ipak da objave sv. Mariji Margareti nisu donijele ništa nova katoličkom nauku. Njihova vrijednost stoji u činjenici da je naš Gospodin Krist pokazujući svoje Srce htio privući pozornost ljudi na promatranje i štovanje premilosrdne ljubavi Božje za ljudski rod".[103]

Iako je Margareta primila posebni dar koji ju je vodio u prvom redu k visokoj osobnoj svetosti, on je dan i u korist opće Crkve da se preko svećenika proširi na cijelu Crkvu. Čitav je njezin duhovni život isprepleten dubokim mističnim, čudesnim i izvanrednim duhovnim manifestacijama. Ona doživljava čudesnu Božju prisutnost a sve je to popraćeno kršćanskim herojskim krepostima, posebno bogoslovnim i moralnim te darovima Duha Svetoga. Tim nadnaravnim i izvanrednim krepostima Bog ju je osposobio da izvrši povjerenu zadaću, da preko svećenika ponovno objavi bogatstvo Srca Isusova svijetu.

Bajić upravo želi pokazati da je ta redovnica prošla mistične noći osjetila i duha i da se mističnim zarukama i svadbom popela na najveći vrh kršćanske svetosti. Objave koje je primila odnose se na njezinu osobnu svetost u prvom redu, a potom na svećenike, a preko njih i na ostale vjernike. Zato preporučuje da se svećenici učlane u Svjetsku svećeničku zajednicu prijatelja Srca Isusova, a cilj je te organizacije da nadoknade uvrede koje se nanose beskrajnoj ljubavi Srca Isusova. 

Naglasio je kako temelj Svjetske svećeničke zajednice prijatelja Presvetoga Srca počiva na Presvetom Srcu, a to je čitav, cjelovit Isus Krist: Bog i čovjek, utjelovljena Riječ. "Sav je Isus protumačen nazivom: Presveto Srce. Njegova ljubav uključuje svu Njegovu zamjernu požrtvovnost, dobrotu, milosrđe, sve Njegove božanske kreposti, Njegovu žrtvu, smrt...Presv[eto] je Srce utjelovljena božanska Ljubav, beskrajna Ljubav, što je postala čovjekom, Charitas sv. Ivana, koja je sašla u čovječje srce".[104] Razlog zašto redovnica posebno pozivlje katoličke svećenike da bliže pristupe k Srcu Isusovu nalazimo u njezinim viđenjima o uzvišenoj svećeničkoj ulozi, koju ona ovako opisuje: "Svećenik je taj od Boga obdareni posrednik...Svećenik se rodio iz Srca Isusova...On je neko milosrdno proširenje velikog otajstva Utjelovljenja".[105] Prema tome svećenički se život mora nadahnjivati žrtvom na križu i euharistijskom žrtvom. Da svećenik bude posrednik između Boga i ljudi, a kako se svećenik rodio iz Isusova Srca, onda će on, živjeti po tom Srcu, činiti da drugi upoznaju ljubav božanskog Srca i da ih to Srce privuče. Svećenik mora živjeti u Kristu, mora pomagati svojim slušateljima da i oni njega upoznaju, da se on u njima utjelovi i da oni u njemu žive. "Svećenik je posvećen i bliže stoji Bogu - bilježi redovnica - zato se njemu prije očituje Ljubav, a on je nato razlijeva svijetom...Svećenik se ne smije zadovoljiti time, što je doznao za pobožnost Srcu Isusovu, što je slijedi i što privodi duše k toj pobožnosti...Isus hoće nešto drugo: da svećenik putem Presv[etog] Srca uđe u intimno poznanje Isukrsta...Bog Otac vidi u svećeniku savršenu sliku utjelovljene Riječi, drugog Isusa, koji je toliko sličan prvome, da bi se lako mogao zamijeniti jedan za drugoga...Svećenik ne smije ljubiti Boga onako općenito poput ostalih vjernika: posebnu ljubav ima on gajiti spram svake od triju božanskih osoba".[106]

Ovdje možemo postaviti pitanje kakav stav trebamo imati prema privatnim objavama? Crkva te objave klasificira. Neke odbacuje, druge pripušta ili podnosi, a neke ipak zabranjuje ili odobrava. Bajić piše: "neke Crkva ne priznaje da spadaju na sadržaj katoličke vjere, ipak nekoje među njima imadu veoma spasonosan utjecaj na razvitak javnoga i privatnoga duhovnog života, na snagu i život same Crkve".[107] Kad je u pitanju objava sv. Margareti Alacoque, Crkva ih priznaje, ali ne pojedinačno nego u cjelini. Njoj dugujemo razvitak čašćenja Srca Isusova u današnjem obliku, i to je providonosno poslanje koje je izvršila. Redovnica Alojzija Margareta Chlaret de la Touche je ispunila poslanje za drugo, svećeničko izdanje Srca Isusova, da ukaže svećenicima beskrajnu Ljubav, a preko njih i ostalim vjernicima.[108] Upravo da se beskrajna Ljubav izlije na svijet, ustanovljena je Svjetska svećenička zajednica prijatelja Presvetoga Srca. Redovnica je osnovala to društvo, koje je najprije odobrilo više kardinala, nadbiskupa i biskupa, i na koncu Pijo XI., da se širi i da osvaja svećenička srca. Uz to je osnovala Kongregaciju redovnica iz Betanije Presvetoga Srca, kojoj je svrha da budu zaštita i pomoć katoličkom svećenstvu, a posebno duhovni oslonac Svjetskoj svećeničkoj zajednici.[109]

Bajić iznosi uzvišena Božja priopćavanja i mistična dostignuća koja je redovnica doživjela s Isusom. Ona te doživljaje priopćuje, ona služi kao žlijeb po kojem Bog dijeli svoje milosti dušama, očitujući tako kraljevstvo svojega Sina. To je društveni značaj i sveopće poslanje koje štovanje Presvetoga Srca mora imati po njoj u Crkvi. Pred nas su tako iznesene Margaretine velike objave Srca Isusova i tumači njegove poruke. Ljubav Presvetoga Srca jest ljubav utjelovljene Riječi, koja raspolaže s posvetnim i spasonosnim milostima. Margareta je učenica te ljubavi da postane sredstvo za širenje njegova Srca, a to je opet njegovo djelo i on će ga ostvariti, ali ona prva mora biti napunjena tom ljubavlju, da postane sredstvo širenja te ljubavi. Zanesen tom pobožnošću, čim je došao u Zaostrog fra Leonard je osnovao takvu Zajednicu i Upravi Provincije preporučio osnivanje te duhovne organizacije među župnicima naše provincije, "da u toj pobožnosti Presvetom Srcu pruži bogoslovima i mladim misnicima pomoć, formu, sredstvo duhovnog života, poticalo apostolskog žara putem bonitatis, disciplinae, scientiae, (dobrote, discipline, znanosti, S. Č.) i to pod nadzorom Mp. Provincijalnog Starješinstva. Mi franjevci u našoj tradiciji počamši od svetog Oca Franje imamo posebnih razloga i pobuda da štujemo privatno i javno, individualno i socijalno - Srce Isusovo".[110] Želio je da se ta udruga proširi i na druge krajeve. Prigodom Euharistijskog kongresa u Sarajevu, na zborovanju svećenika 4. lipnja 1932. održao je predavanje o Svjetskoj Svećeničkoj zajednici Prijatelja Srca Isusova upravo sa željom njezina proširenja.[111]

Srce, koje označuje ljubav i k njoj vodi, prikazano je vidljivim znakovima i sav njegov čovječji-božanski život izražen i osvijetljen ognjem ljubavi. Isus želi da znak njegova srca bude živo nazočan u našem duhu, da bude vidljivo izložen, da ga ljudi časte i ne zaborave vrijednost njegove ljubavi.

Za nanesenu uvredu Bogu traži se nadoknada u čašćenju Presvetoga Srca, a svetkovinu njemu u čast treba slaviti u duhu te nadoknade i zadovoljštine. Za Margaretu je pobožnost Srcu Isusovu potrebna sila sveg njezinog života i apostolata; to želi da bude i za druge, posebno za svećenike. Isus želi da ga upoznamo kao vrhovnog i milosrdnog ljubitelja, i da mu se uzvrati ljubavlju zbog čega je "odlučio da svoje Srce objavi ljudima".

Sve te objave žele pokazati da je Bog ljubav (usp. 1 Iv 4, 16) kao osjetljiva i zemaljska stvarnost koja je pokazana ljudima na osjetan i shvatljiv način, da je kršćanska vjera, vjera ljubavi u kojoj se vrši razmjena naše ljubavi s božanskom.

Ipak treba naglasiti da temelj čašćenja božanskog Srca Isusova nije na privatnim objavama nego na javnoj Objavi, ali je ipak ova privatna toliko značajna za to čašćenje, kako je danas prisutno u Crkvi, da je ime sv. Margarete Alacoque neodvojivo spojeno s tim štovanjem, a nastavak tog štovanja koje je širio i opisao fra Leonard među svećenicima djelo je druge Margarete Claret de la Touche.

Fra Leonard je upravo to htio ukazati, potaći i učvrstiti tu pobožnost među svećenicima. Dok piše i iznosi čudesne pojave i objave, podlaže se sudu Crkve o svemu što se odnosi na Svećeničku organizaciju i što je napisano u samoj knjižici: "Govoreći u ovoj knjižici o čudesnim pojavama i objavama nipošto ne kanimo o njima konačno suditi već se u svemu podlažemo sudu sv. Majke Crkve" (str. 2). Možemo s pravom kazati da je Bajića u pisanju o ukazanjima vodio duh Crkve i podložnost njezinu učiteljskom vodstvu. U njegovu se pisanju upravo nalazi ono što danas Katekizam Katoličke crkve govori o ukazanjima i objavama:

"Tijekom stoljeća bilo je takozvanih 'privatnih' objava. Neke od njih je priznao crkveni autoritet. One ipak ne pripadaju u polog vjere. Uloga im nije da 'poboljšaju' ili 'upotpune' konačnu Kristovu objavu, nego da pomognu da se od nje u određenom povijesnom razdoblju potpunije živi. Pod vodstvom crkvenog učiteljstva osjećaj vjernika znade razlučiti i prihvatiti ono što je u takvim objavama Crkvi istiniti poziv Krista ili njegovih svetaca.

Kršćanska vjera ne može prihvatiti 'objavâ' koje bi htjele nadići ili ispraviti objavu koja je u Kristu dovršena. Toga ima u nekih nekršćanskih religija, a i u nekih novijih sekta koje se na takvim 'objavama' zasnivaju".[112]

 

4. Fra Leonard i Bogorodica

 

Fra Leonard je duboko častio Bl. Djevicu Mariju. Prema njoj je gajio sinovsku pobožnost i odanost. Rado je propovijedao na Gospine svetkovine kad god mu se za to pružila prigoda. Vanjske su ga okolnosti često poticale pa je više puta pisao o Mariji, iako nije sustavno pisao o Majci našega Gospodina. Ipak je objavio više propovijedi u Marijinu čast u Riječi Božjoj: dvije propovijedi za Svijećnicu,[113] Blagovijest: Marija u svietlu blagoviesti,[114] Tri propovijedi u čast Bezgrješnog Srca Marijina za trodnevnicu Bezgrješnom Srcu Marijinu,[115] Tri prigodne propovijedi o Bezgrješnom Srcu Marijinu,[116] kao pomoć svećenicima u prigodi posvete kršćanskog svijeta Bezgrješnom Srcu Marijinu koju je učinio Pijo XII. 31. listopada 1942. i pozvao svijet da se odazove tom Srcu, da u svijetu rastrganu ratom zavlada Božji mir, Marijina smrt i Uznesenje na nebo,[117] Mala Gospa,[118] Sveti Ružarij.[119] Njegovi prilozi u glasniku Gospa Sinjska od 1924.-1932. uglavnom su posvećeni raznim vidovima štovanja Bl. Djevice Marije (10) ili Marijinim ukazanjima u La Saletti (2 priloga).

U Novoj reviji objavio je dva članka o Mariji. Prvi o Lurdskim ukazanjima Medicina priznaje Lurdska čudesa,[120] a drugi Kršćanski život i pobožnost prema Gospi.[121] Kada piše o Lurdu, fra Leonard je u zanosu, ali i u stvarnom osjećaju Marijine prisutnosti. U Duhovnom životu objavio je jedan članak Marija i duhovno savršenstvo.[122] U Hrvatskoj enciklopediji objavio je prilog o Blagovijesti.[123] Ukazao je na važnost ukazanja Gospe Fatimske: "Majka Božja iz Fatime hoće...da svi kršćanski narodi prihvate način kršćanskog života...pa će svijetom zavladati Božji mir".[124] Preporučivao je i širio knjigu fra Stanka Petrova Čudo dvadesetoga vieka. Objavio je šesto poglavlje te knjige, tj. posljednje ukazanje Marijino.[125] On općenito jednostavno i trijezno piše izlažući katolički nauk o Mariji.

U svojim člancima fra Leonard tumači zašto trebamo častiti Majku Isusovu. Tumači i razlaže istinu o dogmi Marijina Bogomaterinstva. Oslanja se na datosti crkvenih otaca i Učiteljstva Crkve, i onda kad govori o Marijinim ukazanjima ili porukama, svoj sud podvrgava sudu i pravorijeku Crkve. Njegovo čašćenje Marije bitno je povezano uz osobu Isusa Krista, odakle proizlazi sva njezina veličina i uloga. On se pita: "Možemo li zamisliti utjelovljenog Boga Isusa Krista, a da istim časom ne mislimo i na njegovu majku Mariju. U Božjim osnovama Isus i Marija uvijek su zajedno. Iako je Isus većeg dostojanstva nego Marija, ali Marija uvijek mora biti zajedno s Isusom".[126] Mogli bismo kazati da on, dok piše ili propovijeda o Mariji, uvijek Mariju stavlja u odnos s njezinim sinom Isusom Kristom. Kada govori o Marijinu uznesenju u nebesku slavu, na nju primjenjuje analoški princip o završetku Isusova života: "Kad je umro Isus, imala je da umre i Marija. Kad je utjelovljeni Bog, Isus Krist, bio sahranjen u zemlju, sličilo je, da i djevičansko Marijino tijelo vidi zemljani grob...Naime nikako nije išlo, da Marijino tijelo bude podložno propadanju u zemlji. Od njezina tijela uzeo je Isus svoje božansko tijelo. U nekom ispravnom smislu, Marijino je tijelo Isusovo tijelo. Onda Isusovo uskrsnulo tijelo povelo je i Marijino tijelo za sobom u nebo. Bilo bi poniženje za Isusovo uskrsnulo tijelo, kad bi ono tijelo, koje ga je rodilo, ostalo u grobu i bilo podložno zakonima groba".[127] Njegova je mariologija uvijek u službi kristologije i svaki njegov govor o Mariji upućuje na Marijina Sina Isusa Krista. Tu se pokazuje kao vjerni učenik koji je izišao iz škole sv. Franje Asiškoga, koja ide putem kristocentrizma. Franjo je najveći štovatelj Utjelovljene Riječi, on se klanja Bogu u čovjeku, koji se rodio u Betlehemu, razapet bio na Kalvariji, a prisutan u euharistiji, a od Marije je uzeo ljudsku narav.[128] Svi Marijini blagdani usmjereni su na Krista: "Sva [je] kršćanska godina isprepletena Marijinim svetkovinama, da u pobožnosti prema Mariji nađemo pravi put, koji nas vodi k Isusu, našem Bogu i Otkupitelju".[129]

Fra Leonard promatra pobožnost prema Mariji i svecima u svjetlu i odnosu Isusa Krista: "I predraga Majka Božja i svi Sveci jesu ono što jesu jedino po Isusu Kristu. Zato nas uči sveta vjera, da prava pobožnost ide prvenstveno i bitno Isusu Kristu, zatim Majci Mariji, pa sv. Josipu i ostalim svecima. Koliko god je ispravna, nužna i sveta pobožnost prema Svecima, a bez pobožnosti prema Majci Božjoj nema nam spasenja, ali i ove pobožnosti idu za tim, da u nama odgajaju pobožnost prema Bogu, Isusu Kristu....Zapravo, prava kršćanska pobožnost stoji u tome, da upoznamo u sebi Isusa Krista i da Ga slijedimo vježbanjem u pojedinim krepostima. Mi bi[smo] kršćani imali znati, da prava pobožnost stoji u tom, da štujemo i častimo Isusa Krista, koji prebiva u nama po svojoj posvetnoj milosti. Pobožnost prema posvetnoj milosti je osnovna i prava kršćanska pobožnost".[130] Izraz ljubavi, pobožnosti i Marijina zagovora on vidi u molitvi krunice jer su u njoj sadržana sva otajstva našega spasenja: "U Ružariju razmatramo čitav život Krista i Marije na zemlji i na nebu".[131]

 

5. Socijalna pitanja

 

Socijalne krize između dva svjetska rata zaokupljale su kako državne vladare, tako i Katoličku crkvu. Zato sinovi Crkve nisu ravnodušno promatrali socijalna pitanja i njihova rješenja. Fra Leonarda su ta pitanja zaokupljala, jer nije mogao shvatiti puninu kršćanske vjere bez socijalne dimenzije kršćanstva i bez djela milosrđa. Stoga je nastojao upozoriti na socijalne krize, ekonomsku nestašicu, veliku i nepravednu bijedu mnogih, glad i nezaposlenost, a s druge strane na obilje novca i ekonomskih dobara kod manjine, i time stvoreno nezdravo društvo kojemu treba tražiti lijeka. Crkva je pokušala dati svoj doprinos rješavanju tog problema.

Enciklika Pija XI. Quadragesimo anno (15. V. 1931.)[132] od velike je važnosti u rješavanju socijalnih pitanja i temelj je fra Leonardovu socijalnom pisanju. Ta enciklika ispituje uzroke svjetske gospodarske krize i nudi rješenja teškog procesa osiromašenja. Kapital je potreban i dobar u sebi, ali ako strast gospodari s njim, on počinje biti zlo. Zato naglašava: "Požuda za imanjem izrodila je kapital u kapitalizam, a ovaj se iskokuljio u mamonizam koji je idolopoklonstvo bogu - novcu." Svijet je stvorio dva zla kapitalizam i komunizam, u kojima Bajić gleda veliku svjetsku opasnost, te piše: "Kapitalizam i njegov suparnik komunizam tresu temeljima čitavoga kulturnoga svijeta".[133] Uz ta zla u Europi, svijet je zahvatila i velika ekonomska depresija, opće rasulo financijskog sustava i ekonomskog života diljem svijeta. Na drugom mjestu naglašava opasnost kapitalističke i komunističke materijalizacije za pojedince: "Ta kapitalistička i komunistička materijalizacija rastrovala je individualni i socijalni organizam ljudskoga života i dovela na rub propasti današnji svijet i njegovu civilizaciju".[134] Crkva želi obnovu društvenog poretka a ta je u srcu i našega fra Leonarda. Zato on pruža evanđeoske lijekove tom stanju, a ti su evanđeosko odricanje i požrtvovna ljubav prema bližnjemu, te moralne i duhovne vrijednosti kao temelj rješenja ekonomske krize i pomirenja zavađenih društvenih klasa.

Bajić naglašava potrebu socijalne pravde i ulogu Crkve u gore spomenutim društvenim napetostima: "Katolička Crkva hoće da svojom u stvari Božanskom socijalnom pravdom odgoji čovjeka za sretan društveni život, zato je njoj socijalna pravda prije svega religiozno moralna krepost, po kojoj pojedinac na temelju ljubavi prema Kristu, usklađuje svoje privatno dobro s potrebama i blagostanjem ostalih ljudi i njihove zajednice, kao što i društvena zajednica sasvijem se predaje probitku svojih članova radi kojih ona opstoji. Crkva znade, da se oslonac i snaga socijalnog života nalaze ne samo u pravu nego i u dužnosti, ne samo u moralu nego i u vjeri. Ona sve poduzima da ideje socijalnog prava i dužnosti osvoje srca i pameti najširih narodnih slojeva, da se utjelove u životu onih koji rukovode ljudsko društvo".[135] Crkva je dala katolicima načelna usmjerenja za rješenje ekonomske krize koja se temelje na logici evanđeoskih istina. Ona uči kako će katolici prosuđivati suvremene socijalne i ekonomske probleme i prema tome upriličiti svoje vladanje. Iz toga izvlači sastavnice ljubavi prema bližnjemu, odstranjivanje vlastitog egoizma, pravo na privatno vlasništvo i društvenu pravdu koja se mora očitovati u pravednijim ljudskim strukturama i boljim međusobnim odnosima. Te postavke trebaju provoditi "uvjereni katolički političari".[136]

Fra Leonard svrće veliku pozornost i odgovornost na izabrane sinove jednoga naroda, da gledaju dobro tog naroda, jer je najveća "potreba da elita naroda - najbolji, najotmjeniji njegovi sinovi sve, upogled sebe i naroda, gledajući pod vidom nadnaravne vječnosti". On ne zatvara oči pred problemima svakidašnjice jer su ona u središtu društvenog života. Ipak je svjestan svoje ograničenosti te piše: "Ja neću umišljati da će ovaj moj skromni rad dati tko zna kakovih novih ili izvornih pogleda u pitanju katoličke obnove. Evanđelje je uvijek isto, kao što su više manje uvijek iste duhovne potrebe čovječanstva, kojemu treba uvijek istih Kristovih nauka. Ali i najstarije nadnaravne istine počinju da budu nove i opstoje za nas tek onim časom, kad stanemo na nje svraćati pozornost, osobito kad ih provedemo kroz život".[137] Vjeruje da kršćani mogu tako poboljšati to društvo i pomoći mu, ako srcem usvoje evanđelje i djelom ga potvrde.

Fra Leonardovo poimanje civilizacije uključuje naravno blagostanje i ekonomski napredak koji se ne protivi duhovnom savršenstvu. "Civilizacija traži naravno blagostanje vremenskog života pomičući ekonomski napredak. Napredna ekonomija nije protivna duhovnome savršenstvu. Siromaštvo u sebi nije nikakva krepost. Bolje je imati nego oskudijevati. Vremenska dobra potrebna su čovječjem napretku. Pače, ona su kao nužna i za krepostan život. Sv. Pismo tvrdi da mnogi griješe zbog neimanjstva (Sir 27, 1). Katolička Crkva dozvoljava redovnički život samo osobama kojima je unaprijed osigurano dolično ekonomsko blagostanje."[138]

Teško je urediti društvo i onda kada mu se dadu i najbolji zakoni, ako čovjeka u njegovu vladanju ne vodi "moralno odgojena savjest". "Nikad se neće ljudsko društvo srediti i socijalno umiriti na najidealnijim pravnim zakonima, nek su i jednoglasno izglasani od zastupnika svih narodnih slojeva, ako ti zakoni ne izviru iz pravice koju diktira moralno odgojena savjest (istakao L. Bajić). Savjest je lična i razumna bit čovječje naravi koja svom svojom snagom osjeća i hoće da vječni, Božanski zakoni imaju rukovoditi život čovječanstva".[139]

Kako rekosmo, temelj fra Leonardova pisanja o socijalnim problemima nalazimo u enciklici Quadragesimo anno, pa stoga i njegovo razglabanje nosi to obilježje. Tu ćemo onda vidjeti teme kao što su solidarnost, decentralizacija, suradnja, veze među radnicima, obiteljima i susjedima, pravo na privatno vlasništvo itd. Sve te teme zaokupljaju njegov socijalni spisateljski rad. Iz toga se moglo vidjeti da on želi da opće socijalno dobro bude utkano u društvo u kojem će nestati ugroženih, a zavladati duh socijalne pravde, utemelejn na evanđeoskim principima.



[1]  Npr. navodi da je članak Kršćanska nedjelja izradio prema: Dimanche, u Dictionaire d'archéologie chrétienne et de Liturgie, Paris, 1920., sv. IV, 1. Usp. Život s Crkvom V/1939., 7, 259, bilješka. Pri pisanju o J. B. Cottolengu i njegovoj "Maloj kući", navodi da je opis uzeo iz L'Ami du Clerge, 1927., br. 47, usp. L. Bajić, J. B. Cottolengo i njegova "Mala kuća", u Narodna politika, 24. XII. 1927., 22. Npr. 25. XI. 1924. piše provincijalu Cikojeviću da podmiri račun za knjigu "La philosophie de s. Bonaventure" i reviju "Frate Francesco" za 1924/25. god., usp. Spisi provincijala Cikojevića, sv. 106, u AFPS. 29. I. 1927. napominje provincijalu da se isplati pretplata za Le missioni francescane, Spisi provincijala Grabića 6, sv. 115, br. 196/27, od 30. I. 1927., u PASD. Pišući o mistici, navodi francuske izvore kojima se služio, a kad piše o Duhovnoj nauci sv. Franje u Novoj reviji (V/1926., 3-4, 365-381) od 75 bilježaka većim dijelom je priziv na francuske izvore.

[2]  Moramo znati da u vrijeme dok je fra Leonard bio na Visovcu na njemu nije bilo struje. Struja će doći na Visovac tridesetak godina kasnije, najprije od agregata, a potom u veljači 1974. kao stalna, za gvardijanstva o. fra Milana Ujevića.

[3]  Usp. fra Leonardovo pismo, Visovac, 5. I. 1924. provincijalu Cikojeviću, u Spisi provincijala Cikojevića, sv. 104, III/1, u PASD: "Preveo sam na hrvatski: Tanquerey: Precis de Theologie Ascetique et mystique, I dio. Auktor mi je preko fr. Vlade [Bilobrka] iz Pariza dao dozvolu. Tiskara 'Nove Revije' 'Jadran' u Dubrovniku, izgleda mi, da će primiti tiskanje u svojoj nakladi, samo da joj pošaljem rukopis na pregled o. Vlašiću". Objavljivanje tog prijevoda nije ostvareno.

[4]  Leon Nardić, Kako istočni narodi štuju B. D. Mariju, u Gospa Sinjska III/1924., 1, 4. Vidi Bibliografiju prvih godina Nove revije.

[5]  L. Bajić, Za narodno prosvjećivanje. (Prigodom pedesetgodišnjice društva sv. Jeronima), u Vjesnik književnoga društva sv. Jeronima, Zagreb, srpanj 1918., VI/1918., 2 i 3, 51-53.

[6]  L. Bajić, Za narodno prosvjećivanje, 53.

[7]  Usp. zahvalno pismo dr. Janka Šimraka, Zagreb, 27. IV. 1933. na pomoći od 1.000 Din za konzorcij katoličkog dnevnika Hrvatska straža, u Arhiv franjevačkog samostana u Omišu.

[8]  L. Bajić, Propovijedi protiv psovke i kletve ovako glase: Prvi dan: Strahota psovki; Drugi dan: Bog kazni psovaoca; Treći dan: U boj protiv psovci!, u Riječ Božja XV/1944., 3-4, 226-233.

[9]  Trodnevnica protiv psovke, u Riječ Božja XV/1944., 3-4, 226-233.

[10]  Vjenčić molitava Kristu Kralju, Šibenik, 1928., 64, izd. OO. Franjevci Split-Dobri, tiskara "Kačić", Šibenik, usp. A. Crnica, Naša Gospa od zdravlja i njezina slava, Šibenik, 1939, 293. Dozvolu za tiskanje Vjenčića dali su o. Ante dr. Crnica, cenzor, o. Petar dr. Grabić, provincijal i Fr. Jerolim [Mileta], biskup Šibenik. Svetkovina Krista Kralja posebno se svečano slavila u svetištu Gospe od zdravlja u Splitu. Kad je osnovana župa na Dobrome 7. V. 1946. nosila je naslov: Župa Krista Kralja a od 1976. promijenila je naziv u Gospa od Zdravlja.

[11]  Usp. L. Bajić, J. B. Cottolengo i njegova "Mala kuća", u Narodna politika 24. prosinca 1927., 22-23.

[12]  Usp. A. Crnica, Naša Gospa od zdravlja i njezina slava, Šibenik, 1939., 291: "Da vjernici budu imali što jačeg udjela u proslavi blagdana Krista Kralja i da se što više proširi pobožnost prema Kristu Kralju, uprava svetišta izdala je 'Vjenčić Krista Kralja' ili Vjenčić molitava na čast Isusa Krista Kralja, što ga je priredio O. Leonard Bajić, magistar franjevačkih novaka". Papa Pijo XI. uveo je svetkovinu Krista Kralja enciklikom Quas primas, od 11. XII. 1925, usp. AAS 17/1925., 595 sl.

[13]  Vjenčić molitava Kristu Kralju, Šibenik, 1928., 64, izd. OO. Franjevci Split-Dobri, tiskara "Kačić", Šibenik.

[14]  O. Ivan Rozić, franjevac, mučenik i mogući zagovornik pred Bogom, Tisak i naklada tiskare "Kačić", Šibenik, 1928, 48.

[15]  L. Bajić, O. Ivan Rozić, 9-10.

[16]  Duhovni život II/1930., 4, 272. Tko je bio fra Ivan Rozić, vrgorski mučenik? Vidi: K. Jurišić, Katolička Crkva na biokovsko-neretvanskom području u doba turske vladavine, KS, Zagreb, 1972., 239-241; usp. V. Vrčić, Mučenik fra Ivan Rozić, u Tavelić XVI/1976., 4, 95-97.

[17]  Knjiga donosi: Pismo preuzv. hrvatskog metropolite dr. A. Bauera; Riječ izdavača; Predgovor; Kratki životopis Alojzije Margarite Claret de la Touche (1868.-1915.); Duhovno savršenstvo pobožne Alojzije Margarite; Što Isus objavljuje preko pobožne Alojzije Margarite; Svjetska svećenička zajednica prijatelja Srca Isusova; Bogoslovska podloga ove objave; Večernji ispit savjesti; Molitva Isusu vječnome svećeniku i Pravila Počasne straže Presv. Srca Isusova. Popratna riječ izdavača, potpisao: fra Bonaventura Zec, 6-8 str. Vidi: R. Rogošić, Bajić o. L., Svjetska svećenička zajednica prijatelja Srca Isusova, Zagreb, 1930., u Nova revijaIX/1930., 4-5, 365-366.

[18]  Fra Bono Zec (*Brzac/o. Krk, 24. VIII. 1868.-†Rim, 26. IX. 1954.), provincijal oo. trećoredaca više puta, profesor, magistar novaka, kao provincijal slao svoju braću u pastvu za Hrvate u Americi. Propovjednik, rodoljub i pjesnik. Prožet idejom zadovoljštine za grijehe, osnovao je Nadbratovštinu Počasne straže Srca Isusova. Usp. LJG (=Ljudevit Gregov), Zec, fra Bono, u Franjo među Hrvatima, Zagreb, 1976., 284-285.

[19]  R. Rogošić, Bajić o. L., Svjetska svećenička zajednica prijatelja Srca Isusova, Zagreb, 1930., u Nova revija IX/1930., 4-5, 365-366.

[20]   Fra Bono Zec piše: "Saznao sam da se od više vremena temeljito bavi sa ovom organizacijom i velečasni o. Leonard Bajić-franjevac, pa sam njega zamolio da bi i za naše svećenstvo napisao za sada manje djelo o organizaciji, koje bi izišlo našom nakladom. Velečasni otac najpripravnije se odazvao pozivu na čemu mu od srca zahvaljujem", Popratna riječ izdavača, u L. Bajić, Svjetska svećenička zajednica prijatelja Srca Isusova, Zagreb 1930., 7. Usp. L. Bajić, U službi Isusa-svećenika, u Sacerdos Christi V/1926., 3, 35-37 i dalje vidi Bibliografija.

[21]  A. Bauer, Pismo preuz. hrvatskoga metropolite dr. A. Bauera, u L. Bajić, Svjetska svećenička zajednica prijatelja Srca Isusova, Zagreb 1930., 5.

[22]  R. Rogošić, Nav. dj., 366. Glasnik Gospa Sinjska za knjižicu kaže da je izišla "ta lijepa knjižica. Nju je sastavio naš vrli suradnik pošt. o. Leonard Bajić", u Gospa Sinjska IX/1930., 12, str. 3 korica.

[23]  Fra Petar Grabić, Poštovanom ocu fra Leonardu Bajiću /meštru novaka/ Visovac, br. 1245/30, Split, 23. VII. 1930., u Spisi provincijala Grabića, sv. XXII, u PASD.

[24]  Riječ Božja I/1930., 5, 506.

[25]  K. P. /Krešimir Pećnjak/, O. Leonard Bajić: Svjetla Svećenička zajednica prijatelja Srca Isusova, Zagreb, 1930., u Sacerdos Christi  IX/1930., 11, 159.

[26]  Knjiga je tiskana u Šibeniku 1940. godine u tiskari "Kačić" s dozvolom crkvenih i redovničkih poglavara. Redovnički cenzor je bio dr. fra Stanko Petrov, a sa strane mjesnog Ordinarija dr. Baltasar Botta. On je dao neke primjedbe koje je fra Leonard uvažio. Za samu knjigu kaže: "Povraćajući ga (rukopis, S. Č.), ponizno izvješćuje da će učena raspravljanja vlč. pisca, koji je za pomagalo imao, što se u pogled toga napisalo kod naprednijih naroda, koristiti mnogo svrsi za katoličku obnovu i kod našega naroda...Uza sve ove primjedbe knjiga zaslužuje Imprimatur". Usp. Arhiv Nadbiskupije Split, br. 3500/1935., od 14. XII. 1939.

[27]  L. Bajić, Predgovor, u U duhu Katoličke obnove, Šibenik, 1940., I.

[28]  Hrvatski biskupi svom Hrvatskom narodu prigodom 1300 godišnjice prvih veza sa Sv. Stolicom, Zagreb, 1939., 3: "Još dvije godine i navršit će se 1300 godina, otkakao je Papa Ivan IV, Papa rodom Dalmatinac, Papa iz naših zavičaja, u zemlji, koje je zaposjeo Hrvatski narod, otpremio posebno izaslanstvo, pa je tim činom Sv. Stolica prvi put došla u dodir sa Hrvatima. To je bio događaj od presudne važnosti za Hrvate, jer su otada s velikom spremnošću prihvaćali ono Kristovo evanđelje, kako ga je Rim širio i naučavao. Katolička vjera prožela je nacionalni život Hrvata. Njoj u prvom redu Hrvati imaju zahvaliti, što su u toku dugih vijekova neprekidno očuvali neizbrisivu svijest suverenog života".

[29]  Usp. Marija Bistrica 84. NEK - Nacionalni euharistijski kongres Crkve u Hrvata, Završna slavlja u Zagrebu 8., u Mariji Bistrici 9. rujna 1984., Zagreb, 1984.; Hrvatski biskupi,Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata, NEK 1984., Zagreb, 1986., br. 25: "Božja Providnost nije dopustila da se ta proslava tada ostvari, naglasila je Biskupska poslanica 1976., onako kako je bila zamišljena. Nastupile su nevolje i strahote Drugog svjetskog rata"

[30]  Croatia orans. Prvi hrvatski liturgijski kongres, Hvar, 4. do 6. VII, 1936., Zagreb, 1937., 19-33.

[31]  Nova revija IX/1930., 4-5, 265-282.

[32]  Duhovni život I/1929., 2, 81-85. (I.); I/1929., 3, 135-139. (Svršetak)

[33]  Duhovni život V/1933., 1, 1-16.

[34]  Na vrelu katoličke akcije, u Duhovni život IV/1932., 1, 73-83.

[35]  Duhovni život VI/1934., 5, 257-268.

[36]  Duhovni život V/1933., 2, 70-79.

[37]  Duhovni život VI/1934., 2, 73-79.

[38]  Nova revija VIII/1929., 2, 174-187.

[39]  Nova revija XI/1932., 6, 487-500.

[40]  Duhovni život III/1931., 6, 321-333.

[41]  Nova revija XVII/1938., 6, 438-446.

[42]  Nova revija XVIII/1939., 4, 281-301.

[43]  Nova revija VI/1927., 2, 159-168.

[44]  T. Harapin, Isto, 57.

[45]  Glasnik Gospa Sinjska, list za uzgoj i pouku katoličkog puka. Od 1932. nosio je podnaslov: List za širenje slave Marijine. Redovito izlazio od 1922. do konca 1941.

[46]  Gospa Sinjska XIX/1940., 1, 27.

[47]  Duhovni život XII/11940., 4, 253.

[48]  O. L. Bajić: U duhu katoličke obnove, u Život s Crkvom VI/1940., br. 9, 246.

[49]  Fra Teofil Harapin (*Letovčan/Klanjac, 10. III. 1883.-†Zagreb, 1. X. 1944.), profesor, provincijal, propovjednik, pučki misionar, voditelj duhovnih vježbi, pisac teoloških rasprava, usp. FEH (Fra Emanuel Hoško), Harapin, fra Teofil, u Franjo među Hrvatima, Zagreb, 1976., 230. T. Harapin, U duhu katoličke obnove, u Katolički list XLI/1940., 5, 56-57.

[50]  T. Harapin, Nav. dj., 57.

[51]  L. Bajić, Novi putovi duhovnog života i apostolata, u U duhu katoličke obnove, 75.

[52]  L. Bajić, Novi putovi duhovnog života i apostolata, u U duhu katoličke obnove, 80.

[53]  T. Harapin, Nav. dj., 57.

[54]  U Odgoj klera, Zagreb, 1942., str. 4 korica.

[55]  U Odgoj klera, Zagreb, 1942., str. 4 korica.

[56]  Dr. Antun Wallenstein, OFM, bio je profesor psihologije na franjevačkom učilištu u Sigmaringenu, odgojitelj franjevačkih kandidata, pisac i duhovni vođa mnogih redovnica i vjernika.

[57]  Predgovor hrvatskom izdanju, u Katekizam kršćanskog savršenstva, Makarska, 1940., 2.

[58]  Gospa Sinjska XX/1941., 2, 68.

[59]  V. (Božo Vuco), u Nova revija XX/1941., 1, 72.

[60]  Katekizam kršćanskog savršenstva - Praktični putokaz u duhovni život, u Odgoj klera, Zagreb, 1942., str. 4 korica.

[61]  Isto.

[62]  Riječ Božja XII/1941., 4, 278.

[63]  Riječ Božja XIV/1943., 2, str. 3. omota.

[64]  Usp. P. Bezina, Novicijat, 84 navodi da se u rasporedu pouke u novicijatu 1955. Walelenstein-L. Bajić, Katekizam kršćanske savršenosti predavao 2 sata tjedno.

[65]  G. M. Camele, La formazione del clero, Bologna, 1929. Odgoj klera osnovna načela i praksa crkvene pedagogije. S talijanskog priredio na hrvatski O. Leonard Bajić, franjevac. Predgovor hrvatskom izdanju napisao hrvatski metropolita Dr. Alojzije Stepinac, Zagreb, 1942. Na unutarnjoj naslovnoj staranici stavio je citat iz enciklike Benedikta XIV. Ubi primum: "Boni operarii non nascuntur sed fiant" - "Dobri se radnici ne rađaju nego nastaju".

[66]  S. Petrov, Odobrenja, u Odgoj klera, Zagreb, 1942., str. 5.

[67]  L. Bajić, Riječ uz hrvatsko izdanje, u Odgoj klera, Zagreb, 1942., 8.

[68]  L. Bajić, Riječ uz hrvatsko izdanje, u Odgoj klera, Zagreb, 1942., 8.

[69]  A. Stepinac, Predgovor hrvatskoga metropolite, u Odgoj klera, Zagreb, 1942., 7.

[70]  L. Bajić, Oko svećeničkih zvanja, u U duhu katoličke obnove, 139.

[71]  Usp. Riječ Božja XIII/1942., 3, str. 4 omota.

[72]  L. Bajić, Temeljna pitanja svećeničkog staleža. Prigodom hrvatskog izdanja knjige "Odgoj klera", u Katolički list XCIII/1942., br. 19, 219.

[73]  L. Bajić, Temeljna pitanja svećeničkog staleža. Prigodom hrvatskog izdanja knjige "Odgoj klera", u Katolički list XCIII/1942., br. 17, 193-196; XCIII/1942., br. 18, 207-209; XCIII/1942., br. 19, 218-220; XCIII/1942., br. 22, 254-257

[74]  L. Bajić, Temeljna pitanja svećeničkog staleža, u Katolički list 93/1942., br. 17, 195-196.

[75]  L. Bajić, Temeljni problem katoličke mistike, u BS XVI/1928, 1, 1.

[76]  Vidi Bibliografiju Katoličkog lista.

[77]  Uredništvo i Uprava glasnika "Gospa Sinjska", O desetoj godišnjici glasnika "Gospa Sinjska", u Gospa Sinjska XI/1932., 1, 41.

[78]  Vidi Bibliografiju Nove revije.

[79]  Vidi Bibliografiju Duhovnog života.

[80]  L. Bajić, Za narodno prosvjećivanje. (Prigodom pedestgodišnjice društva sv. Jeronima), u Vjesnik književnoga društva sv. Jeronima VI/1918., 2 i 3, 51-53.

[81]  L. Bajić, J. B. Cottolengo i njegova "Mala braća", u Narodna politika XI/1927., br. 103, Božićni prilog, 22-23.

[82]  L. Bajić, Što nam je činiti?, u Kalendar sv. Ante 1935., 35-38.

[83]  L. Bajić, Važnost liturgijskog pokreta. Uz četvrtu godinu liturgijskog časopisa "Život s Crkvom", u Hrvatska straža X/1928., br. 2, od 4. I. 4-5.

[84]  L. Bajić, Kristova punina u njegovu otajstvenom tijelu, u Croatia orans. Prvi hrvatski liturgijski kongres, Hvar, 4.-6. VII. MCMXXXVI, Zagreb, 1937., 19-23.

[85]  L. Bajić, Iz knjige "Čudo dvadesetoga vieka", u Katolički list CIX/1942., br. 52, 618-619.

[86]  Hrvatska enciklopedija: 1. 389, 522; 2. 328, 435, 435, 669; 3. 103; 4. 128, 170.

[87]  Apis, Zašto nema svetaca u našem narodu, u Sacerdos Christi II/1923., 3, 40-43.

[88]  Apis, Isto, 41.

[89]  L. Bajić, Mistični život jedne hrvatske trećoredice, u Sacerdos Christi VI/1927., 4, 49-52 i nastavio u 6 nastavaka. Vidi Bibliografiju.

[90]  Duhovni život II/1930., 4, 272. piše o Bajićevoj knjižici O. Ivan Rozić.

[91]  L. Bajić, O. Josip Ivelić, u Duhovni život III/1931., 1, 46-50; III/1931., 2, 109-120. O. Josip Ivelić (*Praznice, 25. XI. 1816.-†Omiš, 6. VIII. 1873.), magistar novaka, redovnik kreposna života, "exactissimus Seraphici Instituti sectator"- "najtočniji sljedbenik serafske ustanove".

[92]  Ivka Živalj (*Gorućica/Sinj, 14. XI. 1842.-†Sinj, 4. VI. 1892.). Objavio je knjižicu o o. Ivanu Roziću a tako je opisao krepostan život fra Josipa Ivelića. Usporedi Bibliografija. U tim je primjerima nastojao prikazati domaću svetost, koja je nikla i razvijala se među nama.

[93]  I. Marković, Povijest jedne pobožne duše, u Cvijeće, 2º izd., Zagreb 1901., 245-321.

[94]  L. Bajić, Mistični život jedne hrvatske trećoredice, u Sacerdos Christi VI/1927., 4, 49.

[95]  Usp. L. Bajić, Uloga osobne svetosti u katoličkoj akciji, u Katolički list LXXVIII/1927., br. 6, 72, bilj. 14.

[96]  To su pisci P. Aug. Poulain, msgr. A. Farges, P. Garrigou-Lagrange, P. Arintero, A. Saudreau, P. Éfrem Longpré, P. Cesaire de Tours itd. Usp. Sacerdos Christi VI/1927., 4, 50-51.

[97]  L. Bajić, I, 50.

[98]  L. Bajić, VI, 22.

[99]  Isto.

[100]  L. Bajić, Temeljni problem katoličke mistike, u Bogoslovska smotra XVI/1928., 1, 1-19; XVII/1929, 1, 38-58.

[101]  Pijo XII, Enciklika Haurietis aquas, od 15. V. 1956., u AAS 48/1956. 316 sl. (DS 3922-3926).

[102]  Usp. L. Bajić, Jedna suvremena objava upravljena svećenicima, u Sacerdos Christi IV/1925., 3, 37-43; IV/1925., 4, 52-60; IV/2925., 5, 73-79; IV/1925, 6, 90-95; IV/1925., 8, 113-118.

[103]  Pijo XII, Haurietis aquas, u AAS 48/1956., 340. Usp. S. Kos, Objava Srca Isusova Margareti Alacoque, u Gle ovo srce. Konferencije o štovanju Presv. Srca Isusova, Symposion, Split, 1986., 119-132.

[104]  L. Bajić, Bogoslovska podloga ove objave, u Svjetska svećenička zajednica, 45-46.

[105]  Isto, 46-47.

[106]  Isto, 48.

[107]  L. Bajić, Predgovor, u Svjetska svećenička zajednica prijatelja Srca Isusova, Zagreb, 1930., 9.

[108]  Svoje izlaganje o Svjetskoj svećeničkoj zajednici prijatelja Srca Isusova fra Leonard je temeljio na knjižici: L'Alliance Sacerdotale Universele des Amis du Sacré-Coeur, Marietti, Torino, 1922.

[109]  Usp. L. Bajić, Svjetska svećenička zajednica prijatelja Srca Isusova, Zagreb, 1930., 40.

[110]  Fra Leonard Bajić, Provincijalnom Kapitulu Split, Zaostrog, 20. XI. 1931., u Spisi provincijala Grabića, sv. XXVIII, br. 1744/31, od 25. XI. 1931., u PASD.

[111]  Usp. L. Bajić, Zaostrog, 25. V: 1932., u Spisi provincijala Cikojevića, sv.3, 1932, br. 700, od 27. V. 1932., u PASD. Usp. P., Slavlje euharistijskog kongresa u Sarajevu, u Katolički list 83/1932., br. 23, 279-281.

[112]  Katekizam Katoličke Crkve, Hrvatska biskupska konferencija (izd.), Zagreb, 1994.. br. 67.

[113]  Riječ Božja I/1930., 1, 20-24; Riječ Božja XIV/1943., 1, 57-59.

[114]  Riječ Božja XIV/1943., 2, 48-50.

[115]  Riječ Božja XIV/1943., 2, 55-61. I. Marijina ukazanja u Fatimi; II. Poziv Srca Marijina na pokoru; III. Pobožnost prema Bezgrješnom Srcu Marijinu.

[116]  Riječ Božja XIV/1943, 3, 192-197. I. Marija nas ljubi, jer je puna milosti; II. Marija nas ljubi majčinskom ljubavlju; III. Prava pobožnost prema Srcu Marijinu.

[117]  Riječ Božja XIV/1943., 4, 266-269.

[118]  Riječ Božja XIV/1943., 5, 352-355.

[119]  Riječ Božja XIV/1943., 5, 355-358.

[120]  L. Bajić, Medicina priznaje Lurdska čudesa, u NR X/1931., 2, 101-123.

[121]  L. Bajić, Kršćanski život i pobožnost prema Gospi, u Nova revija X/1931., 5-6, 363-374.

[122]  L. Bajić, Marija i duhovno savršenstvo, u Duhovni život III/1931, 5, 273-283.

[123]  L. Bajić, Blagovijest ili Navještenje Marijino, u Hrvatska enciklopedija, sv. II, Zagreb, 1941., 669.

[124]  L. Bajić, Predavanja u katoličkim društvima, Za svibanj: Svjetsko značenje Fatimskih ukazanja, u Riječ Božja XIV/1943., 3, 202.

[125]  L. Bajić, Iz knjige "Čudo dvadesetoga vieka", u Katolički list CIX/1942., br. 52, 618-619.

[126]  L. Bajić, Na Svijećnicu: O Bezgrješnom Srcu Marijinu, u Riječ Božja XIV/1943., 1, 58.

[127]  L. Bajić, Na Veliku Gospu: Marijina smrt i uznesenje u nebo, u Riječ Božja XIV/1943., 4, 268-269.

[128]  Usp. L. Bajić, Duhovna nauka sv. Franje Asiskoga, u Nova revija V/1926., 3-4, 365-381.

[129]  L. Bajić, Mala Gospa, u Riječ Božja XIV/1943., 5, 352.

[130]  L. Bajić, Predavnja u katoličkim društvima. Za rujan: Jesmo li kršćani mi katolici?, u Riječ Božja XIV/1943., 5, 370.

[131]  L. Bajić, Listopadska pobožnost - Sveti Ružarij, u Riječ Božja XIV/1943., 5, 358.

[132]  Pijo XI., Enciklika Quadragesimo anno u povodu 40. obljetnice enciklike "Rerum novarum", u AAS 23/1931., 177-228.

[133]  L. Bajić, Pio XI o socijalnom pitanju, u U duhu katoličke obnove, 197, 198.

[134]  L. Bajić, Socijalni karakter privatnog vlasništva, u U duhu katoličke obnove, 207.

[135]  L. Bajić, Socijalna pravda, u U duhu katoličke obnove, 210-211.

[136]  Usp. L. Bajić, Pio XI o socijalnom pitanju, u U duhu katoličke obnove, 190-199. Usp. L. Bajić, Papa o socijalnom pitanju, u Duhovni život III/1931., 6, 321-333.

[137]  L. Bajić, Predgovor, u U duhu katoličke obnove, II.

[138]  L. Bajić, Civilizacija i kulturni život, u U duhu katoličke obnove, 160.

[139]  L. Bajić, Socijalna pravda, u U duhu katoličke obnove, 210-211.

 

Najave

Župni list "Majka"

list 159

Pastoralne aktivnosti

Plakat MBL 2015

Akcija Caritasa "5 za 1"

caritas

Dovršetak izgradnje crkve

 

Tko je online

Trenutno aktivnih Gostiju: 23 

Broj posjetitelja

DanasDanas251
Ovaj mjesecOvaj mjesec18633
SveukupnoSveukupno1474426
, Powered by Joomla! and designed by SiteGround web hosting