Fra Leonard Bajić

 

PRILOG I:

 

A. BIBLIOGRAFIJA FRA LEONARDA BAJIĆA

 

1. Autorska

 

A. - Knjige:

 

1. "Vjenčić Krista Kralja" ili Vjenčić molitava na čast Isusa Krista Kralja., izd. OO. Franjevci Split-Dobri, tiskara "Kačić", Šibenik [1928.], 64.

2. O. Ivan Rozić, franjevac, mučenik i mogući zagovornik pred Bogom, Šibenik, 1928., 48.

3. Svjetska svećenička zajednica prijatelja Srca Isusova, Zagreb, [Izdaju oci trećoreci, Sv. Ksaver]. Tisak Nadbiskupske tiskare u Zagrebu, 1930., 61.

4. U duhu katoličke obnove. Idejni prilog k proslavi 1300 godišnje veze hrvatske države sa Svetom stolicom, Šibenik, 1940., 232.

5. Katekizam kršćanskog savršenstva, Makarska, 1940., 241. (prijevod: O. Antun Wallenstein)

6. Msgr. Josip M. Camele, Odgoj klera. Osnovna načela i praksa crkvene pedagogije, s talijanskog priredio na hrvatski o. Leonard Bajić, franjevac, Zagreb, 1942., 228.

 

B. - Suradnja u listovima (časopisima):

 

1918.

 

1. Za narodno prosvjećivanje. (Prigodom pedesetgodišnjice društva sv. Jeronima), u Vjesnik književnoga društva sv. Jeronima VI/1918., 2. i 3, 51-53.

 

1919.

 

2. Anketa Naše Misli, u Naša Misao, izdaju hrvatsko-slovenski franjevci, Sarajevo, 1919., XXXIII/1919., br. 1. i 2, 77.

 

1922.

 

3. Kome bi škodila rastava Crkve i države u Jugoslaviji?, u Nova revija I/1922., 2, 163-165. (Kulturni pogledi) - Metković

 

1923.

 

4. Veliki savremeni razvoj asketičko-mistične znanosti i života, u Sacerdos Christi II/1923. 7, 105-106. (I.).

5. Veliki savremeni razvoj asketičko-mistične znanosti i života, u Sacerdos Christi II/1923., 9, 134-136. (II.).

6. Veliki savremeni razvoj asketičko-mistične znanosti i života. Zaključci o duhovnom životu na sveto-Terezijskom kongresu u Madridu (1.-4. III. 1923.), u Sacerdos Christi II/1923., 12, 186-189.

 

1924.

 

7. "Asketična sedmica", u Sacerdos Christi III/1924., 6, 86-87.

8 Metode svetaca pri obraćenju grešnika, u Sacerdos Christi III/1924, 8, 117-119. (I.); II/1924., 12, 186-189. (II.).

9.Čudotvorno raspelo u Limpiasu, (I.), u Katolički list LXXV/1924., br. 18, 215-217.(II.), LXXV/1924., br. 20, 239-240; (III.), LXXV/1924., br. 22, 250-252.

10. Kako istočni narodi štuju B. D. Mariju, u Gospa Sinjska III/1924., 1, 4-5. (pseudonim: Leon Nardić)

 

1925.

 

11. Metode svetaca pri obraćenju grešnika, u Sacerdos Christi IV/1925., 1, 7-10. (III.)

12. Jedna savremena objava upravljena samim svećenicima, u Sacerdos Christi IV/1925, 3, 37-43; IV/1925, 4, 52-60. (nastavak); IV/1925., 5, 73-79. (nastavak); IV/1925., 6, 90-95. (nastavak); IV/1925., 8, 113-118. (svršetak)

 

1926.

 

13. Oko našega duhovnog života, u Luč XXI/1926., 8, 1-2.

14. Duhovna podloga našega rada, u Luč XXI/1926, 10, 3-4; (svršetak), XXI/1926, 11, 2-3.

15. U službi Isusa-svećenika, u Sacerdos Christi V/1926., 3, 35-37.

16. U službi Isusa-svećenika. (Na svetkovinu Srca Isusova) 3.-6. lipnja 1902., u Sacerdos Christi V/1926., 4, 49-52. (Mr. Alojzija Margarita-L. Bajić) (prijevod)

17. U službi Isusa-svećenika. Euharistija i pobožnost k Presv. Srcu, u Sacerdos Christi V/1926., 5, 65-68. (Mr. Alojzija Margarita-L. Bajić) (prijevod)

18. U službi Isusa-svećenika. Daljnje potankosti o Općoj svećeničkoj zajednici, u Sacerdos Christi V/1926., 6, 81-84.

19. U službi Isusa-svećenika. Č. Majka Alojzija Margarita i svećenici, u Sacerdos Christi V/1926., 9, 133-135. (Mr. Alojzija Margarita-L. Bajić) (prijevod)

20. U službi Isusa-svećenika. Poglavlje VI, u Sacerdos Christi V/1926., 10,149-153. (Mr. Alojzija Margarita-L. Bajić) (prijevod)

21. U službi Isusa-svećenika. Isusov dar svećenicima, u Sacerdos Christi V/1926., 12, 180-183. (Mr. Alojzija Margarita-L. Bajić) (prijevod)

22. Dva predloga k ostvarenju "Katol. Dnevnika", u Katolički list LXXVII/1926., br. 47, 644.

23. Duhovna nauka sv. Franje Asiskoga, u Nova revija V/1926., 3-4, 365-381.

24. Pismo sv. Ivana Kapistrana, franjevca, papi Kalistu III. o slavodobiću nad Turcima u Beogradu dne 22. srpnja god. 1456., u Nova revija V/1926., 3-4, 475-477. (Kulturni pogledi)

 

1927.

 

25. Tri lijepe molitve sv. Franje Isusu i Mariji, u Gospa Sinjska VI/1927., 1, 10. (Leo Nardić)

26. Živio...post!, u Gospa Sinjska VI/1927., 3, 38-39. (Fr. L. Nardić)

27. U službi Isusa-svećenika, u Sacerdos Christi VI/1927., 1, 9-11. (Mr. Alojzija Margarita-L. Bajić) (prijevod)

28. Pilići strine Marte, u Gospa Sinjska VI/1927., 8, 184-185. (Priopćio fra L. Nardić)

29. U službi Isusa-svećenika. Predanje beskonačnoj Ljubavi. - Molitva Isusu vječnom Velesvećeniku, u Sacerdos Christi VI/1927., 2, 23-26. (Mr. Alojzija Margarita-L.Bajić) (prijevod)

30. Mistični život jedne hrvatske trećoredice. Uvod, u Sacerdos Christi VI/1927, 4, 49-52. (Ivka Živalj); VI/1927., 5, 75-78; VI/1927., 7, 108-110; VI/1927., 9, 135-137.

31. U službi Isusa-svećenika. Ljubav Božja prema svećeniku, u Sacerdos Christi VI/1927., 4, 54-56. (Mr. Alojzija Margarita-L. Bajić) (prijevod)

32.  U službi Isusa-svećenika. Patnje i rasvjetljenja, u Sacerdos Christi VI/1927., 6, 86-89. (Mr. Alojzija Margarita-L. Bajić) (prijevod)

33. U službi Isusa-svećenika. Kušnje i utjehe, u Sacerdos Christi VI/1927., 8, 125-128. (Mr. Alojzija Margarita-L. Bajić) (prijevod)

34. U službi Isusa-svećenika. Razgovori s Isusom, u Sacerdos Christi VI/1927., 11, 167-170. (Mr. Alojzija Margarita-L. Bajić) (prijevod)

35.  Uloga osobne svetosti u katoličkoj akciji, u Katolički list LXXVIII/1927., br. 4, 3-4; LXXVIII/1927, br. 5, 56-57; LXXVIII/1927, br. 6, 71-74; LXXVIII/1927., br. 7, 86-87.   

36. Zadnje odredbe sv. Penitencijarije o porciunkolskom oprostu, u Katolički list LXXVIII/1927., br. 29, 411-412.

37. Kraljica Franjevačkog Reda, u Gospa Sinjska VI/1927., 5, 101-103.

38. J. B. Cottolengo i njegova "Mala kuća", u Narodna politika XI/1927., br. 103, Božićni prilog, 22-23.

39. Osuda političkog modernizma, u Nova revija VI/1927., 2, 159-168. (F. L. Nardić )

40. Državno-politički razlozi o suzbijanju framasonstva, u Nova revija VI/1927., 3-4, 318-320.

41. Osvrt na predavanje: "Problem Pacifika i Kine", u Nova revija VI/1927., 3-4, 322-324. (Kulturni pogledi)

42. Jakov Maritain pristaje uz sv. Oca, u Nova revija VI/1927., 3-4, 327-329. (F. L. Nardić)

43. Dictionaire pratique des connaissances religieuses publié sous la direction de J. Bricout - Paris IV. Libraire Letouzey et Anè, u Nova revija VI/1927., 3-4, 345-346. (Književni pregled)

44. Elle Daniel: Serait-ce la fin des temps? Etudes sur les prophetès- str. 418, Paris Tequi 1927, fr. 18., u Nova revija VI/1927., 3-4, 346. (L. Nardić)

 

1928.

 

45. Vjersko bogatstvo Zdravomarije!, u Gospa Sinjska VII/1928., 2, 34. (Priopćio F. L. Nardić)

46. Ganutljivo mučeništvo djeteta od osam godina, u Gospa Sinjska VII/1928., 8, 169-170. (Priredio F. L. Nardić)

47. Mistični život jedne hrvatske trećoredice. Mistična noć sjetila (nastavak), u Sacerdos Christi VII/1928., 1, 5-11; VII/1928., 2, 21-23. (svršetak)

48. U službi Isusa-svećenika. Sumnje i potvrde o društvu Svećenika prijatelja Presv. Srca, u Sacerdos Christi VII/1928., 2, 27-29. (Mr. Alojzija Margarita-L. Bajić) (prijevod)

49. U službi Isusa-svećenika. Želja za iščeznućem. - Nove pouke o svećeništvu, u Sacerdos Christi VII/1928., 3, 42-44. (Mr. Alojzija Margarita-L. Bajić) (prijevod)

50. U službi Isusa-svećenika. Nova rasvjetljenja o svećenicima, u Sacerdos Christi VII/1928., 5, 73-75. (Mr. Alojzija Margarita-L. Bajić) (prijevod)

51. Temeljni problem katoličke mistike, u Bogoslovska smotra XVI/1928., 1, 1-19.

52. Neočekivano priznanje srednjim školama katoličkih redovnika u Jugoslaviji, u Nova revija VII/1928., 1, 73-77. (Kulturni pogledi)

53. P. Piccioli O.F.M., Manuale di Teologia Pastorale, Firenze, Libreria Editrice Fiorentina 1927, u Nova revija VII/1928., 1, 95. (Književni pregled)

 

1929.

 

54. Temeljni problem katoličke mistike, u Bogoslovska smotra XVII/1929., 1, 38-58.

55. Po Srcu Marijinu k Srcu Isusovu (Za blagdan Presvetoga Srca 7. VI.), u Gospa Sinjska VIII/1929., 6, 121-123.

56. Marijin pohod k rodici Elizabeti. (Svetkovina 2. srpnja), u Gospa Sinjska VIII/1929., 7, 148-150.

57. Srce Marijino, u Gospa Sinjska VIII/1929., 8, 167-168.

58. Marija, u Gospa Sinjska VIII/1929., 9, 199-200.

59. Civilizacija i nadnaravni život, u Nova revija VIII/1929., 2, 174-187. (članak)

60. Rad Pija XI. oko unapređenja duhovnoga života, u Nova revija VIII/1929., 3-4, 289-302. (članak)

61. P. M. -L. Lagrange, O.P.: L'Evangile de Jésus-Christ, Paris Lecoffre 1928, u Nova revija VIII/1929., 1, 88. (Književni pregled)

62. Biblioteque d'Etudes Franciscaines. - Achille Léon O.F.M.: Saint François d'Assise et son oeuvre. Histoire de l'ordre des Frères Mineurs des origines a nos jours - Paris, P. Lethielleux, 1928, u Nova revija VIII/1929., 1, 90. (Književni pregled)

63. P. Gratien, capucin: Histoire de la Fondation et la l'Evolution de l'Ordre des Frères Mineurs au XIII. siècle. - Librairie S. François, Paris VI. 1928, u Nova revija VIII/1929., 1. 90-91. (Književni pregled)

64. Duhovni život - asketsko - mistična revija. - Izlazi svaki drugi mjesec. Urednik: Dr. Jacint Bošković. Uredništvo i Uprava: Sam. Dominikanaca, Zagreb, Maksimir. 8º, u Nova revija VIII/1929., 1, 93-94. (Književni pregled)

65. Nosite Boga u tijelu svome, u Duhovni život I/1929., 2, 81-85. (I.); I/1929., 3, 135-139. (svršetak)

66. Kršćanska samoodreka, u Duhovni život I/1929., 5, 262-270.

 

1930.

 

67. Nedjelja III. po Bogojavjenju: O ljubavi bližnjega, u Riječ Božja. Izdaju jugoslavenski franjevci, Beograd I/1930., 1, 16-20. (učitelj novaka na Visovcu)

68. Nedjelja IV. po Bogojavljenju: Svijećnica, u Riječ Božja I/1930., 1, 20-24.

69. Duhovne konferencije u katoličkim društvima. Dužnost katoličkog apostolata, u Riječ Božja I/1930., 1, 70-73.

70. Duhovne konferencije u katoličkim društvima. Apostolat primjerom života, u Riječ Božja I/1930., 3, 313-315; I/1930, 4, 394-396. (nastavak)

71. Trećoredske konferencije: I. Kako je postao Treći red, u Riječ Božja I/1930., 4, 396-400. (prema francuskome)

72. Trećoredske konferencije: Trećoredsko pravilo, u Riječ Božja I/1930., 5, 496-501. (Priredio prema francuskom)

73. Duhovne konferencije u katoličkim društvima. Apostolat molitve, u Riječ Božja I/1930., 6, 596-599.

74. Spisi Božje službenice Beninje Ferrero, u Gospa Sinjska IX/1930., 1, 22-23.

75. Sadržaj spisa sestre Marije Beninje Ferrero, u Gospa Sinjska IX/1930., 2, 46-47.

76. Kruh života, u Nova revija IX/1930., 4-5, 265-282. (Članak-Visovac)

77. Koliko je boljševizam umorio Rusa, u Nova revija IX/1930., 1, 59-60. (Kulturni pogledi)

78. "Tjedan Franjevačkoga Odgoja", u Nova revija IX/1930., 3, 215-217. (Kulturni pogledi)

79. Moderna znanost na obranu čudesa, u Nova revija IX/1930., 3, 222-224. (Kulturni pogledi)

80. Štovanje euharistijskoga Srca Isusova, u Nova revija IX/1930., 4-5, 343-345. (Kulturni pogledi)

81. Novi prijedlog o pričesti vjernika, u Nova revija IX/1930., 3-4, 353-355. (Kulturni pogledi)

82. Euharistijski kongres u Zagrebu, u Nova revija IX/1930., 6, 456-458. (Kulturni pogledi)

83. Les Novices de Notre-Seigneur, Paris, Tequi, 1929, u Nova revija IX/1930., 3, 232-233.

84. P. De Ravignan. - Entretiens Spirituels. Nouvelle édition, Paris 1930, u Nova revija IX/1930., 6, 494-495. (Književni pregled)

85. P. H. Fouqueray, S.J.: Martyrs du Canada, Paris Téqui, u Nova revija IX/1930., 6, 495. (Književni pregled)

86. Samoodreka sjetila, u Duhovni život II/1930., 1, 13-20.

87. Opseg samoodreke, u Duhovni život II/1930., 2, 79-85.

88. Sakramenat mističnog sjedinjenja, u Duhovni život II/1930., 4, 201-212.

89. Nesavršenosti, u Duhovni život II/1930., 6, 345-352.

90. Nebeski zaštitnik euharistijskih kongresa, u Seljačke novine XIII/1930., br. 33, 9-11.

91. Manard O.P.-L. Bajić, Neobična euharistijska pojava i ostali događaji na Tereziji Neumann, u O. Ciprijan Lisica [prir.], Euharistijski kongres u Zagrebu 1930.[1]

 

1931.

 

92. Trećoredske konferencije: O kandidatima Trećega Reda, u Riječ Božja II/1931, 1, 74-76. (Priredio prema francuskom-učitelj novaka); II/1931., 3, 265-268. (Priredio prema francuskom)

93. Trećoredske konferencije: O zavjetovanju, u Riječ Božja II/1931., 5, 449-454. (Priredio prema francuskom)

94. Treći dan Božića. Sv. Ivan Apostol i Evanđelista, u Riječ Božja II/1931., 6, 490-495.

95. Zdravomarije za bijednu Rusiju, u Gospa Sinjska X/1931., 1, 6-7.

96. Božja Majka (Prigodom jedne znamenite 1500 godišnjice Gospine), u Gospa Sinjska X/1931., 3, 50-51.

97. Gospina i Antina odabranica, u Gospa Sinjska X/1931., 6, 125-126.

98. Slava Mariji, Majci Božjoj, u Gospa Sinjska X/1931., 7, 149-150.

99. Ukazanje Žalosne Gospe u La Salette, u Gospa Sinjska X/1931., 9, 189-190.

100. Dva prijekora Prežalosne iz La Salette, u Gospa Sinjska X/1931., 10, 206-207.

101. Medicina priznaje Lurdska čudesa, u Nova revija X/1931., 2, 101-123. (članak)

102. Kršćanski život i pobožnost prema Gospi, u Nova revija X/1931., 5-6, 363-374. (članak-Zaostrog)

103. Iz engleskog katoličkog života, u Nova revija X/1931., 1, 64-65.  (Kulturni pregledi)

104. Što je privelo u katoličku vjeru novoga obraćenika Mar Ivaniosa, u Nova revija X/1931., 2, 145-146. (Kulturni pogledi)

105. Kako je svršio iznalazak "smrtnih ostanaka Isusovih", u Nova revija X/1931., 2, 151-153. (Kulturni pogledi)

106. Vjere i Crkve u Jugoslaviji, u Nova revija X/1931., 3-4, 261-263.  (Kulturni pogledi)

107. Dr. Auguste Vallet: Guérisonns de Lourdes en 1927. - 1928. - 1929, Paris, Tèqui, 1930, u Nova revija X/1931., 1, 84-85. (Književni pregled)

108. Luciano Berra: Teresa Neumann di Konnersreuth. Gli occhi che hanno visto il Signore, Milano, Società editrice "Vita e Pensiero", 1930, u Nova revija X/1931., 3-4, 290-292. (Književni pregled)

109. O. Josip Ivelić, u Duhovni život III/1931, 1, 46-50; III/1931., 2, 109-120.

110. Sabranost u molitvi, u Duhovni život III/1931., 3, 129-139.

111. Sabranost u molitvi, u Duhovni život III/1931., 4, 193-200.

112. Marija i duhovno savršenstvo, u Duhovni život III/1931., 5, 273-283.

113. Papa o socijalnom pitanju, u Duhovni život III/1931., 6, 321-333.

114. Moralka i trgovačko poslovnje, u Duhovni život III/1931., 6, 368-272.

 

1932.

 

115. Tri najveća Gospina dara, u Gospa Sinjska XI/1932., 1, 24-26.

116. "Sveta ura", u Gospa Sinjska XI/1932., 2, 66-67.

117. Još o "Svetoj uri", u Gospa Sinjska XI/1932., 6, 153-154.

118. Pravoslavna crkva u polemici sa Pijom XI, u Nova revija XI/1932., 3, 207-216. (članak Zaostrog)

119. Je li Papa politički i strani suveren, u Nova revija XI/1932., 6, 487-500. (članak-Zaostrog)

120. Katolički pogled na ekonomsku krizu, u Nova revija XI/1932., 1, 62-64. (Kulturni pogledi)

121. Nova enciklika Pape Pija XI, u Nova revija XI/1932., 4, 342-343. (Kulturni pogledi)

122. Prijedlog da se Sv. Ante proglasi crkvenim Naučiteljem, u Nova revija XI/1932., 6, 536. (Kulturni pogledi)

123. Kurijozan slučaj pravog modernog pustinjaka, u Nova  revija XI/1932., 6, 536-537. (Kulturni pogledi)

124. U dubravi Božjega slavuja, napisao i ilustrirao Subotić Nedjeljko, Zagreb, 1931, Naklada Saveza Trećega Reda sv. Franje, u Nova revija XI/1932., 2 172-173. (Književni pregled)

125. Le vrai visage du catholicisme - par K. Adam. Traduite de l'allemande par E. Ricard. (a Paris chez Bernard Grasset), u Nova revija XI/1932., 4, 360-361. (Književni pregld)

126. L'ame de l'education - La direction spirituelle - par François Charmot S.J. -Isti: "La teste bien faicte" - Etudes sur la formation de l'intelligence - Obe: Edit. Spes - Paris, 1931, u Nova revija XI/1932., 4, 361-362. (Književni pregled)

127. Nađeni grobovi prvih drugova sv. o. Franje, u Nova revija XI/1932., 6, 564. (Vjesnik)

128. Na vrelu katoličke akcije, u Duhovni život IV/1932., 1, 73-83.

129. Sloga među katolicima, u Duhovni život IV/1932., 4, 193-205.

 

1933.

 

130. Jugoslovenske pedagoške publikacije za novi vaspitni smjer, u Nova revija XII/1933., 1, 99-102.

131. Više svijetla u razvikanu eugeniku!, u Nova revija XII/1933., 1-2, 95-98. (Kulturni pogledi)

132. Novi tip vjerske škole za svjetovnjake, u Nova revija XII/1933., 3, 198-199. (Kulturni pogledi)

133. U jubilarnoj godini čovječjeg otkupljenja, u Nova revija XII/1933., 5-6, 321-336.  (članak-Omiš)

134. Stroj i čovjek, u Nova revija XII/1933., 3, 213-216. (Kulturni pogledi)

135. Novi putovi duhovnog života i apostolata, u Duhovni život V/1933., 1, 1-16

136. Nastojanje oko svećeničkih zvanja, u Duhovni život V/1933., 2, 70-79.

137. U jubileju čovječjeg otkupljenja, u Duhovni život V/1933., 3, 129-137.

138. Molitveni odjeli u Katoličkoj akciji, u Duhovni život V/1933,. 4, 193-208.

 

1934.

 

139. Kako je došlo do smrti Gospodina Isusa Krista, u Gospa Sinjska XIII/1934., 3, 45-49.

140. Konkordati među državama i Crkvom, u Nova revija XII/1934., 6, 404-415. (članak-Šibenik)

141. Kriza duha, u Duhovni život VI/1934., 2, 73-79.

142. Apostolat i lična svetost, u Duhovni život VI/1934., 5, 257-268.

 

1935.

 

143. Što nam je činiti?, u Kalendar Sv. Ante 1935. (Sarajevo), 35-38.

144. Svećeničke duhovne potrebe, u Duhovni život VII/1935., 1, 49-57 (piše o knjici dr. Ivana Dujmušića, Srce Isusovo i svećenstvo, koju je napisao P. Charier, a izvorno napisala Alojzija margarita Claret de la Touche). 

1937.

 

145. Sličice iz borbe oko konkordata, u Nova revija XVI/1937., 5, 343-351. (članak)

146. Osvrt na pravoslavnu opoziciju protiv konkordata, u Nova revija XVI/1937., 6, 421-432. (članak-Makarska)

147. Kristova punina u njegovu otajstvenom tijelu, u Croatia orans. Prvi hrvatski liturgijski kongres, Hvar, 4. - 6. VII. MCMXXXVI, Zagreb, 1937., 19-23. Isti je članak, nešto izmijenjen, objavio u knjizi U duhu katoličke obnove, Šibenik, 1940., 17-29.

 

1938.

 

148. Liturgijske uspomene moga djetinjstva, u Život s Crkvom IV/1938., 2, 48-52; IV/1938, 4, 100-104.

149. Važnost liturgijskog pokreta. Uz četvrtu godinu liturgijskog časopisa "Život s Crkvom", u Hrvatska straža, X/1938., br. 2. od 4. I., 4-5.

150. Sveto Pismo, u Gospa Sinjska XVII/1938., 1, 16-18.

151. Sveto Pismo: Sveto je Pismo knjiga Bogom nadahnuta, u Gospa Sinjska XVII/1938., 2, 44-46.

152. Sveto Pismo: Prva knjiga Svetog Pisma, u Gospa Sinjska XVII/1938., 3, 70-72.

153. Sveto Pismo: Izlazak iz zemlje Faraona, u Gospa Sinjska XVII/1938., 4, 90-92.

154. Sveto Pismo: Mojsijeva knjiga narodne svetinje, u Gospa  Sinjska XVII/1938., 5, 113-114.

155. Sveto Pismo :Knjiga Brojeva, u Gospa Sinjska XVII/1938., 6, 149-151.

156. Sveto Pismo: Deuteronomij ili Drugi Zakon, u Gospa Sinjska XVII/1938., 7, 173-175.

157. Sveto Pismo: Knjiga Jozuina, u Gospa Sinjska XVII/1938., 8, 193-194.

158. Sveto Pismo: Knjiga Sudaca, u Gospa Sinjska XVII/1938., 9, 219-220.

159. Sveto Pismo: Knjiga o Ruti, u Gospa Sinjska XVII/1938., 10, 245-246.

160. Sveto Pismo: Knjiga Samuelova, u Gospa Sinjska XVII/1938., 11, 269-271.

161. Dvori naših pokojnika  (Za dan mrtvih 2. XI.), u Gospa Sinjska XVII/1938., 11, 272-273.

162. Sveto Pismo: Knjiga Kraljeva, u Gospa Sinjska XVII/1938., 12, 292-294.

163. Socijalno značenje privatnog vlasništva, u Nova revija XVII/1938., 6, 438-446. (članak)

164. Čudni pojmovi u katoličkom radu, u Nova revija XVII/1938., 4, 295-298. (Kulturni pogledi)

165. Bratska riječ preosvećenom vladici Zvorničko-Tuzlanskom, u Nova revija XVII/1938., 6, 465-467. (Kulturni pogledi)

 

1939.

 

166. Kako da počnem s liturgijskom obnovom vjerskog života, u Život s Crkvom V/1939., 1, 17-22.

167. Liturgijska obnova po određenom planu, u Život s Crkvom V/1939., 2. 48-52.

168. Kršćanska nedjelja, u Život s Crkvom V/1939., 7, 259-264; V/1939., 8, 283-290. (nastavak)

169. Sveto Pismo: Dirljiva povijest Tobijina, u Gospa Sinjska XVIII/1939., 1, 14-16.

170. Sveto Pismo: Slavna Judita, u Gospa Sinjska XVIII/1939., 2, 42-44.

171. Sveto Pismo: Estera, u Gospa Sinjska XVIII/1939., 3, 63-67.

172. Sveto Pismo:  Iskušanje Jobovo, u Gospa Sinjska XVIII/1939., 4, 91-93.

173. Sveto Pismo: Salamonove Poslovice, u Gospa Sinjska XVIII/1939., 5, 116-117.

174. Sveto Pismo: Propovjednik, u Gospa Sinjska XVIII/1939., 6, 143-144.

175. Sveto Pismo: Pjesma nad pjesmama, u Gospa Sinjska XVIII/1939., 7, 166-168.

176. Sveto Pismo: Knjiga Mudrosti, u Gospa Sinjska XVIII/1939., 8, 192-194.

177. Sveto Pismo: Crkvenjak, u Gospa Sinjska XVIII/1939., 9, 215-217.

178. "A kad čujete za ratove i bune...", u Gospa Sinjska XVIII/1939., 10, 241-242.

179. Sveto Pismo: Prorok Izaija, u Gospa Sinjska XVIII/1939., 11, 260-261.

180. Isusova čudesa, u Gospa Sinjska XVIII/1939., 12, 283- 285.

181. Socijalna pravda, u Nova revija XVIII/1939., 4, 281-301. (članak)

 

1940.

 

182. Isusova čudesa: Prvo čudo, u Gospa Sinjska XIX/1940., 1, 10-11.

183. Isusova čudesa: Čudesni ribolov, u Gospa Sinjska XIX/1940., 2, 39- 40.

184. Isusova čudesa: Utišana oluja, u Gospa Sinjska XIX/1940., 3, 60-62.

185. Isusova čudesa: Umnoženje kruha, u Gospa Sinjska XIX/1940., 4, 90-91.

186. Isusova čudesa: Drugo umnoženje kruha, u Gospa Sinjska XIX/1940., 5, 109-110.

187. Isusova čudesa: Isus hoda po vodi, u Gospa Sinjska XIX/1940., 6, 135-137.

188.  Isusova čudesa: Čudesni novac, u Gospa Sinjska XIX/1940., 7, 159-161.

189. Isusova čudesa: Osušena smokva, u Gospa Sinjska XIX/1940., 8, 187-189.

190. Isusova čudesa. Novi čudesni ribolov, u Gospa Sinjska XIX/1940., 9, 207-209.

191. Isusova čudesa: Ozdravljenje sina kraljeva činovnika, u Gospa Sinjska XIX/1940., 10, 229-230.

192. Isusova čudesa: Izgon đavla, u Gospa Sinjska XIX/1940., 11, 253-254.

193. Isusova čudesa: Ozdravljenje Petrove punice, u Gospa Sinjska XIX/1940., 12, 277- 278.

194. Katolički duh, u Nova revija XIX/1940., 2, 97-110. (članak)

 

1941.

 

195. Isusova čudesa: Ozdravljenje gubavca, u Gospa Sinjska XX/1941., 1, 14-15.

196. Isusova čudesa: Ozdravljnje uzetoga, u Gospa Sinjska XX/1941., 2, 36-37.

197. Isusova čudesa: Satnikov sluga, u Gospa Sinjska XX/1941., 3, 59-60.

198. Isusova čudesa: Slijepi i nijemi, u Gospa Sinjska XX/1941., 4, 83-85.

199. Isusova čudesa: Grozni bjesomučnik, u Gospa Sinjska XX/1941., 6-12, 123-125.

200. Asketska god. hrvatskog naroda, u Duhovni život XIII/1941., 1, 1-13.

201. Ana s., majka Bl. Dj. Marije, u Hrvatska enciklopedija sv. I, Zagreb 1941., 389.

202. Apostazija, u Hrvatska enciklopedija, sv. I, Zagreb, 1941., 522.

203. Bedenik, o. Angelik, u Hrvatska enciklopedija, sv. II, Zagreb, 1941., 328.

204. Bernardin, Sienski, sv., u Hrvatska enciklopedija, sv. II, Zagreb, 1941., 435.

205. Bernardinci, u Hrvatska enciklopedija, sv. II, Zagreb, 1941., 435.

206. Blagovijest ili Navještenje Marijino, u Hrvatska enciklopedija, sv. II, Zagreb, 1941., 669.

 

1942.

 

207. Katolička sadržina Hrvatskog naroda, u Kalendar Sv. Ante 1942. (Sarajevo), 81-86.

208. Temeljna pitanja svećeničkog staleža. Prigodom hrvatskog izdanja knjige "Odgoj klera", u Katolički list XCIII/1942., br. 17, 193-196; XCIII/1942, br. 18, 207-209; XCIII/1942., br. 19, 218-220.; XCIII/1942., br. 22, 254-257.

209. Osvrt na jedno predavanje o Ogino-Knausovoj teoriji, u Katolički list XCIII/1942., br. 34, 400-402.

210. Iz knjige "Čudo dvadesetoga vieka", u Katolički list XCIII/1942., br. 52, 618-619.

211. Isusova čudesa: Ozdravljenje od krvotoka, u Gospa Sinjska XXI/1942., 1-4, 5-7.

212. Isusova čudesa: Dva slijepca, u Gospa Sinjska XXI/1942., 5-7, 38-40.

213. Isusova čudesa: Čovjek s usahlom rukom, u Gospa Sinjska XXI/1942., 8-10, 60-62.

214. Isusova čudesa: Bolestnik kod ribnjaka, u Gospa Sinjska XXI/1942., 11-12, 83-84.

215. Potreba svećenstva, u Duhovni život XIV/1942., 1, 4-15.

216. Društvovni život kršćana, u Duhovni život XIV/1942., 4-6, 155-168.

217. Bosco, don Ivan, u Hrvatska enciklopedija, sv. III, Zagreb, 1942., 103.

218. Crnica, fra Ante, u Hrvatska enciklopedija, sv. IV, Zagreb, 1942., 128.

219. Cvitanović, fra Gabrijel, u Hrvatska enciklopedija, sv. IV, Zagreb, 1942., 170.

 

1943.

 

220. Blagdanske propoviedi: Na novu godinu: Zadaća kršćanina u novoj godini, u Riječ Božja XIV/1943., 1, 48-51.

221. Blagdanske propoviedi: Na Ime Isusovo: Isus i čovjek, u Riječ Božja XIV/1943., 1, 51-54.

222. Blagdanske propoviedi: Na Bogojavljenje: Moć vjere u sadašnjim vremenima, u Riječ Božja XIV/1943., 1, 54-57.

223. Blagdanske propoviedi: Na Sviećnicu: O Bezgrješnom Srdcu Marijinu, u Riječ Božja XIV/1943., 1, 57-59.

224. Za mjesečnu rekolekciju. Razmatranje za ožujak: Mjesečna rekolekcija, u Riječ Božja XIV/1943., 2, 1-3.

225. Razmatranje za travanj: Mistika rata, u Riječ Božja XIV/1943., 2, 3-4.

226. Blagdanske propoviedi: Na sv. Josipa,  u Riječ Božja XIV/1943., 2, 46-48.

227. Blagdanske propoviedi: Blagoviest: Marija u svietlu blagoviesti, u Riječ Božja XIV/1943., 2, 48-50.

228. Blagdanske propoviedi: Na Veliki Petak: "Da nisam ja, Gospodine?", u Riječ Božja XIV/1943., 2, 50-52.

229. Blagdanske propoviedi:  Na Uskrsni ponedjeljak, u Riječ Božja XIV/1943., 2, 52-54.

230. Prigodne propovijedi. Trodnevnica za posvetu Bezgrješnom srcu Marijinu. Prvi dan: Marijina ukazanja u Fatimi, u Riječ Božja XIV/1943., 2, 55-57.

231. Drugi dan: Poziv srca Marijina na pokoru, u Riječ Božja XIV/1943., 2, 57-59.

232. Treći dan: Pobožnost Bezgrješnom Srcu Marijinu, u Riječ Božja XIV/1943., 2, 59-61.

233. Predavanje u katoličkim društvima. Protiv bijele kuge, u Riječ Božja XIV/1943., 2, 62-67.

234. Za mjesečnu rekolekciju: Razmatranje za svibanj: Evanđelje i nova vremena, u Riječ Božja XIV/1943., 3, 133-135.

235. Razmatranje za lipanj: Svećenička misija, u Riječ Božja XIV/1943., 3, 135-136.

236. Blagdanske propoviedi: Na Spasovo: Zašto je Isus uzašao na nebo, u Riječ Božja XIV/1943., 3, 181-183.

237. Blagdanske propoviedi: Na Duhovski ponedjeljak: Darovi Duha Svetoga, u Riječ Božja XIV/1943., 3, 183-186.

238. Blagdanske propoviedi: Na Tielovo: Sveta misa, u Riječ Božja XIV/1943., 3, 186-189.

239. Blagdanske propoviedi: Na Petrovo: Kult papinstva, u Riječ Božja XIV/1943., 3, 189-191.

240. Prigodne propovijedi: O Bezgrješnom Srcu Marijinom: Marija nas ljubi, jer je puna milosti, u Riječ Božja XIV/1943., 3,192-194.

241. Marija nas ljubi majčinskom ljubavi, u Riječ Božja XIV/1943., 3, 194-195.

242. Prava pobožnost prema Srcu Marijinom, u Riječ Božja XIV/1943., 3, 195-197.

243. Predavanja u katoličkim društvima: Za svibanj: Svjetsko značenje fatimskih ukazanja, u Riječ Božja XIV/1943., 3, 198-202.

244. Za lipanj: Temeljna načela za red i mir na svijetu, u Riječ Božja XIV/1943., 3, 202-206.

245. Mjesečna rekolekcija. Razmatranje za srpanj: Srce Isusovo i svećenik, u Riječ Božja XIV/1943., 4, 210-212.

246. Razmatranje za kolovoz: Svećenstvo je mistično Srce Isusovo, u Riječ Božja XIV/1943., 4, 212-214.

247. Na Veliku Gospu: Marijina smrt i Uznesenje u nebo, u Riječ Božja XIV/1943., 4, 266-269.

248. Predavanja u katoličkim društvima. Za srpanj: Domovinska ljubav i katolička vjera, u Riječ Božja XIV/1943., 4, 280-284.

249. Mjesečna rekolekcija. Razmatranje za rujan: Svećenička pokora, u Riječ Božja XIV/1943., 5, 293-295.

250. Razmatranje za listopad: Svećenička molitva, u Riječ Božja XIV/1943., 5, 295-297.

251. Blagdanske propoviedi: Mala Gospa, u Riječ Božja XIV/1943., 5, 352-355.

252. Blagdanske propoviedi: Sveti Ružarij, u  Riječ Božja XIV/1943., 5, 355-358.

253. Blagdanske propoviedi: Anđeli Čuvari, u Riječ Božja XIV/1943., 5, 358-361.

254. Predavanja u katoličkim društvima. Za rujan: Jesmo li kršćani mi katolici?, u Riječ Božja XIV/1943., 5, 367-372.

255. Za listopad: Kršćansko shvaćanje rada, u Riječ Božja XIV/1943., 5, 372-378.

256. Mjesečna rekolekcija. Za studeni: Svećenička vjera, u Riječ Božja XIV/1943., 6, 383-384.

257. Za prosinac: Podignimo nisku cijenu svećeništva, u Riječ Božja XIV/1943., 6, 385-386.

258. Blagdanske propoviedi: Na Svisvete: Život naših Blaženih u nebu, u Riječ Božja XIV/1943., 6, 441-444.

259. Blagdanske propoviedi: Na Mrtvi dan: Rieč o našim pokojnicima, u Riječ Božja XIV/1943., 6, 444-448.

260. Predavanja u katoličkim društvima. Za studeni: Enciklika Pija XII. o otajstvenom tijelu Kristovu, u Riječ Božja XIV/1943., 6, 469-474.

261. Za prosinac: Pastirske upute zadnje enciklike Sv. O. Pija XII., u Riječ Božja XIV/1943., 6, 474-480.

 

1944.

 

262. Trodnevnica protiv psovke, u Riječ Božja XV/1944., 3-4, 226-233.

 

2. - Predmetna:

 

K. P. [Krešimir Pećnjak], O. Leonard Bajić: Svećenička zajednica prijatelja Srca Isusova, Zagreb, 1930., u Sacerdos Christi IX/1930., 11, 159.

Bajić o. L., Svjetska svećenička zajednica prijatelja Srca Isusova, izdala "Knjižnica počasne straže Presv. Srca Isusova", Zagreb, 1930., u Riječ Božja I/1930., 4, 506.

K. Stošić, Talijanska okupacija u šibenskoj biskupiji, u BS XXI/1933., 1, 76-82.

St. P. [Stanko Petrov], Bajić, fra Leonard, u Hrvatska enciklopedija, sv. II, Zagreb, 1941., 104.

- Vlč. Leonardo Bajić umro u partizanskom logoru, u Danica, (New York), srijeda, 5. svibnja 1948., 4.

J.A.S. [Josip Ante Soldo], Bajić, Leonard (Martin) (sic!), u Hrvatski biografski leksikon, sv. 1, Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb, 1983., 354-355.

KJ [Karlo Jurišić], Bajić, fra Leonard, u Franjo među Hrvatima. Zbornik radova franjevačkih zajednica u prigodi 750. obljetnice smrti sv. Franje Asiškoga (1226.-1276.), Zagreb, 1976., 201.

T. Harapin, U duhu katoličke obnove, u Katolički list XLI/1940., 5, 56-57.

P. Bezina, Fra Leonardo Bajić, u Novicijat Franjevačke Provincije Presvetog Otkupitelja, Zbornik Kačić, Split, 1993., 104-106.

P. Bezina, Franjevci Provincije Presvetoga Otkupitelja žrtve rata 1942. - 1948., Split, 1995., 187-314, posebno bilj. 430, str. 241.

P. Bezina, Fra Leonardo Bajić, u Ljetopis samostana sv. Lovre u Šibeniku, Split, 1966,. 69, bilj. 191.

P. Bezina, Fra Leonardo Bajić, u Ljetopis samostana svetoga Ante u Kninu 1904. . 1963. (priredio), Hrvatski Institut za povijest Dom i svijet, Zagreb, 1998., 95, bilj. 214.

P. Bezina, Fra Leonardo Bajić: sve izmišljotine, u Fra Rafo Kalinić žrtva svoga svećeništva br. 9/1998., 36-39.

P. Bezina, Fra Leonardo Bajić, u Progoni biskupa, svećenika i redovnika Splitske metropolije 1941.-1992, Split, 2000., 250-252.

HGJ [Hrvatin Gabrijel Jurišić], Bajić, fra Leonardo, u Franjevačka visoka bogoslovija u Makarskoj. 250. obljetnica osnivanja i rada 1736. - 1986, Makarska, 1989, 216.

H. G. Jurišić, Uzorni i sveti redovnici visovačkoga samostana, u Visovački zbornik, Visovac, 1997., 263.

O. L. Bajić: U duhu katoličke obnove, u Život s Crkvom VI/1940., br. 9, 246.

J. Radić, Liturgijska obnova u Hrvatskoj, Makarska, 1966.

J. Radić, Fra Leonardo Bajić, u Liturgijski pokret u Hrvatskoj u prvoj polovici 19. st., u Kačić XIX.-XX/1987./88., 51-53.

S. Čovo-J. Radić, Neki vidovi Grabićeve i Bajićeve Mariologije i doprinos štovanju Bogorodice, u Franjevačka visoka bogoslovija u Makarskoj. 250. obljetnica osnivanja i rada 1736. - 1986., Makarska, 1989., 189-192.

R. Rogošić, Bajić o. L., Svjetska svećenička zajednica prijatelja Srca Isusova, Zagreb 1930. Izdala Knjižnica počasne straže Presv. Srca Isusova (OO. Trećoreci-Sv. Ksaver - Zagreb), u Nova revija IX/1930., 4-5, 365-366.

M. Sinovčić, Umro je fra Leonard...,u Gospa Sinjska XXII/1948., 1.

M. Sinovčić, Umro je fra Leonard..., u Gospa Sinjska XXII/1948., 2, 6-7. (Buenos Aires)

V. [Božo Vuco], O. A. Wallenstein-O. L. Bajić, Katekizam kršćanskog savršenstva. Praktični putokaz u duhovni život, (1941) 250. Makarska, u Nova revija XX/1941., 1, 72-73.  (Književni pregled)

V. Vrčić, Mučeniku fra Leonardu Bajiću u spomen (Stara Gradiška 17. veljače 1948), u Vjesnik  Provincije XLIV/1995., 4, 161-162.

    

PRILOG II.

 

(Prijepis)

 

JAVNO TUŽILAŠTVO ZA GRAD ZAGREB

Br. U. I. 301/47.

U Zagrebu, dne 17. VII. 1947. g.

 

OKRUŽNOM SUDU ZA GRAD ZAGREB

                                                 u Z A G R E B U

 

Na osnovu čl. 13 Zak. o krivičnim djelima protiv naroda i države podnosim slijedeću

 

O P T U Ž N I C U*

 

protivu:

1. MATOŠIĆ IVANA, rođenog 12. svibnja 1926. g. u Sanskom mostu, od oca pok. Luke i majke Dragice rođene Šakić, po narodnosti Hrvata, državljanina FNRJ, neoženjenog, bez djece, radnika, bez imovine, sa prebivalištem u Zagrebu, sada u zatvoru od 9. II. 1947. g.;

2. SALAMON IVICE, rođenog 10. ožujka 1919. g. u Zagrebu od majke Helene Salamon, Hrvat, državljanin FNRJ, oženjen, otac jednog djeteta, radnik, bez imovine, sa prebivalištem u Zagrebu, u istražnom zatvoru od 9. II. 1947. g.;

3. RAJIĆ IVANA - SERAFINA, rođenog 2. prosinca 1913. g.  u Cisti, kotar Šestanovci, od oca pok. Ante i majke Jele rođene Šitum, Hrvat, državljanin FNRJ, neoženjen, bez djece, redovnik, bez imovine, sa prebivalištem u Zagrebu, u istražnom zatvoru od 19. IV. 1947. g.;

4. VODANOVIĆ JERKA - MATEJA, rođenog 3. siječnja 1885. g. u Visu na otoku Visu od oca pok. Luke i majke pok. Ane rođene Burić, Hrvat, državljanin FNRJ, neoženjen, bez djece, redovnik, bez imovine sa prebivalištem u Zagrebu, u istražnom zatvoru od 19. IV. 1947. g.;

5. BUKIĆ PETRA - STJEPANA - ALBERTA, rođenog 26. studenoga 1887. g. u Šibeniku od pok. Aleksandra i majke pok. Ane rođene Kužina, Hrvat, državljanin FNRJ, neoženjen, bez djece, redovnik, bez imovine sa prebivalištem u Zagrebu, u istražnom zatvoru od 19. IV. 1947. g;

6. VISKOVIĆA PREDRAGA - JOSIPA, rođenog 21. ožujka 1915. g. u Tučepima, kotar Makarska od oca pok. Marka i majke Lucije rođene Šimić, Hrvat, državljanin FNRJ, neoženjen, bez djece, redovnik, bez imovine sa prebivalištem u Zagrebu, u istražnom zatvoru od 19. IV. 1947. g.

7. BAJIĆ MIŠKA - LEONARDA, rođenog 27. studena 1889. g. u Vojniću, kotar Sinj od oca pok. Stjepana i majke Anđe rođene Krce, Hrvat, državljanin FNRJ, neoženjen, bez djece, redovnik, bez imovine sa prebivalištem u Zagrebu, u istražnom zatvoru od 19. IV. 1947. g;

8. BAUER JOLANDE, rođene 27. travnja 1911. g. u Siveriću, kotar Drniš od oca pok. Ivana i majke Olge rođene Draganić, Hrvatica, državljanka FNRJ, neudata, bez djece, kućanica, bez imovine, sa prebivalištem u Zagrebu, u istražnom zatvoru

Što su

I. Opt. Matošić Ivan, Visković Josip i Salamon Ivica izvršili ratne zločine time što su za vrijeme rata i neprijateljske okupacije naše zemlje, i to: Matošić Ivan kao pripadnik naoružanih vojničkih formacija sastavljenih od jugoslovenskih državljana radio kao neposredni izvršilac i pomagač u hapšenju i ubijanju te pljački privatne imovine stanovnika Jugoslavije; Visković Josip, sudjelovao u prisilnom prevođenju stanovnika Jugoslavije na drugu vjeru; a Salamon Ivica postao funkcioner terorističkog i policijskog aparata neprijatelja.

II. Svi optuženi, kao ostaci razbijene gestapovsko-ustaške špijunske organizacije, povezavši se preko ratnog zločinca odbjeglog ustaškog "bojnika" fra Joze Mikulića sa ostalim ustašama i ratnim zločincima u inostranstvu, poslije oslobođenja naše zemlje stvorili su u zemlji ustaško-terorističku i špijunsku organizaciju, najaktivnije su učestvovali u njenom radu sa stranim špijunima održavali veze i davali im obaviještenja, širili lažnu i neprijateljsku propagandu u zemlji, a preko stranih špijuna i u inozemstvu, a to sa svrhom da se u narodu stvori nezadovoljstvo i naši narodi odvrate od aktivnog učešća u obnovi i izgradnji zemlje, pripremali i izvršavali terorističke akte i ubijstva, a to sve sa namjerom da se putem nasilja obori ili ugrozi državno uređenje FNRJ.

III. Opt. fra Matej Vodanović i fra Alberto Bukić sakrivanjem i materijanim pomaganjem vojnih bjegunaca išli su zatim da nanesu štetu vojnoj snazi naše zemlje, a zajedno sa opt. Bauer Jolandom davanjem novčane pomoći, hrane i drugih predmeta pomagali su iz neprijateljskih namjera prema našoj državi osobe, koje su se odmetnule od narodne vlasti u cilju prelaza granice naše zemlje i povezivanja sa špijunskim i ustaškim elementima u inozemstvu.

IV. Opt. fra Serafin Rajić, fra Leonardo Bajić i fra Josip Visković iako su znali da su Šipić Jakov i Modrić Luka dezertirali iz Jug. Armije, a Budimir Ambroz i Topić Petar da su se odmetnuli od narodne vlasti, te da pripremaju ilegalno prebacivanje u inozemstvo, kao i da ih u svemu tome pomažu opt. Vodanović i Bukić, nisu o tome izvijestili državne organe.

U vezi s tim počinili su optuženi slijedeća krivična djela:

1. Opt. Matošić Ivan

Svibnja mjeseca 1942 g. dobrovoljno je stupio u III. vod I. jurišne ustaške sati (sic!) [satnije] VII. krajiške kombinirane bojne u Kostajnici, a u vremenu kada su ustaške i njemačke vojne formacije vršile ofenzivu na Kozaru. U sastavu te jedinice sudjelovao je u akciji kojoj je bila svrha da se pohvata preostalo pučanstvo te da se zajedno sa imovinom dotjera u Kostajnicu. U izvršenju tog zadatka dotjerao je sa svojom jedinicom u Kostajnicu 15 do 20 pohvatanih ljudi, oko 200 komada rogate marve i oko 800-100 kom.(sic!) svinja, dok je sve ostalo  pučanstvo bilo već ranije pobijeno, a njihova imovina dijelom spaljena, a dijelom opljačkana. Nakon toga ostao je u sastavu svoje jedinice u Kostajnici kao posada sa zadatkom da prikupljaju dovedene ljude i imovinu i u izvršenju toga zadatka davao je stražu kod pohvatanih ljudi, koje su u grupama povezane odvodili na strijeljanje. Osim što je kao stražar čuvao pohvatane ljude, odvodio je i više grupa do obližnjih jama gdje su ih ustaše strijeljali, a potom u jame zakopavali, sudjelujući i sam u strijeljanju jedne grupe od oko 25 ljudi.

Iza toga sudjelovao je u ustaškoj akciji "čišćenja" u selu Kuruzari, gdje su izvršili masovno hvatanje stanovnika toga sela i pljačku njihove imovine. Pohvatani bili su zatim zajedno sa svojom imovinom odvedeni u Kostajnicu, gdje su strijeljani. Oko osam dana iza toga sudjelovao je u drugoj akciji "čišćnja" na selo Slabinju, gdje su uhapsili četiri osobe, opljačkali  mnogo pokretne imovine, a pohvatane su zajedno sa ostalim pohvatanim ljudima u drugim akcijama u Kostajnici ubili.

Nakon tih akcija otišao je na ustaški "dočasnički kurs" u Zagreb, a odatle u domobransku podoficirsku školu u Varaždin, potom se ponovno vratio u ustašku tzv. sabirnu sat u Zagreb gdje je 1943 g. demobiliziran. U ljetu 1944. g. kada je bio pozvan u vojsku uspjelo mu je putem nekog satnika da bude dodijeljen na diverzantski kurs u Petrancu kod Koprivnice, gdje je za vrijeme od dva mjeseca pod rukovodstvom gestapovskih stručnjaka za diverzije obučavan za osposobljenje u diverzantskim akcijama, poznavanju i rukovanju raznovrsnim eksplozivom, te bio određen i dao obavezu da će i nakon eventualnog povlačenja okupatorske i ustaške vojske ostati u zemlji i nastaviti svojim zločinačkim radom. Nakon svršenog kursa prešao je u sastav Bobanove "Crne legije" sa kojom je sudjelovao u borbama protivu NOV u Kloštru Podravskom.

2. Opt. Salamon Ivica

1942 g. odlazi na rad u Njemačku, a 1943 g. stupa u njemačku tajnu špijunsku službu "Gestapo", gdje je ujedno svršio i večernji obavještajni kurs. Nakon toga preuzeo je zadatak da prikuplja među radnicima podatke o osobama koje dolaze u obzir za špijune. U izvršenju tih zadataka bio je vezan sa inspektorom "Gestapa" Kosfeldom, a bila mu je podređena jedna grupa od 5 - 6 špijuna s kojom je on sam vršio špijunske poslove. Prikupljene podatke, kao i one koje je primio od sebi podređenih špijuna, dostavljao je izravno inspektoru Kosfeldu, primajući za taj rad nagradu u novcu, koju je onda dijelio sa svojom špijunskom grupom. Za sve vrijeme svoga rada među radnicima pronašao je točno neutvrđeni broj osoba koje su preuzete u njemačku tajnu špijunsku službu, no najmanje 15 osoba. Kada se je 1944. g. povratio u Zagreb povezao se je sa gestapovačkim špijunom Kolarom kojemu je redovito sve do oslobođenja naše zemlje, nalazeći se kao tobožnji domobran na službi u Zagrebu i Markuševcu, dostavljao razne špijunske izvještaje, primajući putem njega za taj svoj rad novčanu nagradu.

3. Svi optuženi: Matošić Ivan, Salamon Ivica, fra Rajić Serafin, fra Vodanović Matej, fra Bulić Alberto, fra Visković Josip, fra Bajić Leonardo i Bauer Jolanda odmah poslije osobođenja pristupili su neprijateljskom, posebno špijunskom radu, a zatim stvorili i špijunsko-terorističku organizaciju u franjevačkom samostanu Majke Božje Lurdske u Vrbanićevoj ul. br. 35 u Zagrebu, smišljali i sprovodili diverzije i ubijstva.

Optuženi Serafin Rajić, Matej Vodanović, Alberti Bukić, Josip Visković i Leonardo Bajić poslije oslobođenja naše zemlje 1945. g. u namjeri da stvore nezadovoljstvo i nerede u zemlji, da izazovu neraspoloženje u narodu i pripreme teren za nasilno obaranje postojećeg državnog i društvenog poredka FNRJ izmišljali su i širili lažne glasine o stanju u našoj zemlji najprije u međusobnom prepričavanju, a zatim dalje svaki od njih u svom krugu znanaca. Progon ratnih zločinaca, naročito neprijatelja, kolaboracionista i gestapovskih špijuna iz redova narodnih izdajnika prikazivali su kao da u FNRJ nema slobode uopće, posebno slobode vjere, da se katolička crkva progoni, da se svećenici ubijaju, da se imovina građana i vjerskih ustanova prisilno oduzima, da se dobri katolici i dobri Hrvati progone samo zbog toga što su katolici i Hrvati, da se stanje u zemlji mora promijeniti, da se narodna vlast mora srušiti, itd.

U drugoj polovini 1945. g., uviđajući da njihova usmena agitacija ne daje očekivanog učinka, prelaze na agitaciju putem letaka, kako bi na taj način svojom smišljeno usmjeravanom agitacijom obuhvatili veći broj osoba. Oni koriste samostan kao zaklon i u njemu, u stalnom međusobnom dodiru i savjetovanju, rade organizirano te stvaraju centar ustaško-terorističko-špijunske djelatnosti. Da bi svoje protunarodne svrhe što bolje ostvarili oni sastavlaju letke sa navedenom protunarodnom sadržinom, umnožavaju ih sami ili pomoću samostanskog vratara Vladimira Poljaka, i onda ih daju svojim prijateljima na čitanje i dalje kolanje ili ih proturaju preko Vladimira Poljaka. Oni održavaju propovijedi u kojima neki od njih na uvijem, a neki na otvoren /kao fra Josip Visković/ način lažno prikazuju naše prilike, nastoje unijeti nemir i zabunu u narod, klevetaju FNRJ i zauzimaju otvoreno neprijateljski stav prema našoj državi. Osim toga, sa istim ciljem opt. Matej Vodanović propagira "čuda". U svemu tome pomažu ih, daju podršku i upute neki crkveni dostojanstvenici sa Kaptola.

S proljeća 1946. g. opt. Vodanović, Bajić, Visković, Bukić i Rajić održavaju zajednički sastanak na kome donose odluku da se pristupi energičnijem radu na rasprostranjivanju neprijateljske propagande putem obilnijeg širenja letaka sa protunarodnom sadržinom i to preko svjetovnih lica. Tim sastankom rukovodi Vodanović. Da se ostvari postavljeni zadatak bilo je povjereno Rajiću, da se poveže sa raznim ustaškim i terorističkim elementima i da on dalje s njima radi. Rajić odmah predlaže da na terenu s tim radom rukovodi odnosno vezu sa svjetovnim osobama održava optužena Jolanda Bauer, koja treba da služi kao veza za prenošenje uputa i svega ostaloga između navedene petorice optuženih franjevaca i vrbovanih svjetovnjaka - ustaša. Pošto su opt. Jolandu Bauer svi poznavali od ranije kao osobu koja u pogledu toga rada uživa kod njih potpuni ugled i povjerenje, taj je prijedlog prihvaćen. Na to Rajić stupa u još užu vezu sa Jolandom. Ova mu najprije preporučuje Vladimira Kvasnicu za učesnika u njihovom špijunskom i terorističkom radu, a zatim i Ivana Matošić.

Na taj način, u nastojanju da svoj izdajnički i špijunski rad što više prošire i pojačaju te što uspješnije sprovedu, optuženi fra Matej Vodanović, fra Serafin Rajić, fra Alberto Bukić, fra Leonardo Bajić i fra Josip Visković u toku 1946. g. proširuju svoju špijunsko-terorističku organizaciju uvlačeći u nju i svjetovnjake. Tako te njihova špijunsko teroristička organizacija postaje veća ili organizaciono potpunija. Pošto su već prije toga angažirali Jolandu Bauer poslije su zavrbovali prema njenim preporukama Vladimira Kvasnicu i Ivana Matošića, a preko ovoga posljednjega najzad i Ivicu Salamona. Vezu između svjetovnjaka špijuna i terorista i franjevaca špijuna i terorista prema donijetoj odluci održava opt. Rajić. On ih poziva na sastanke i tim sastancima rukovodi. Vezu sa špijunima i teroristima-svjetovnjacima izvan samostana održava Jolanda Bauer. Rad na širenju  letaka sa sadržinom klevetničke lažne neprijateljske propagande biva sve veći. Oni i dalje primaju letke od osoba izvan samostana, svjetovnjaka ili svećenika, kao što je kaptolski kanonik Pavle Jesih i dr. sami ih pišu i umnožavaju, opet dijelom uz suradnju svoga vratara pomenutog Vladimira Poljaka. Rasturanje tih letaka osim njih samih vrše njihov vratar Vladimir Poljak, Jolanda Bauer, Vladimir Kvasnica i Ivan Matošić. Ovi ih rasipaju po ulicama, ostavljaju po kućnim vežama, turaju kroz vrata u stanove, dijele svojim poznanicima. U tome radu svi su angažirani i svi učestvuju, a naročito se ističu optuženi Vodanović i Rajić. Opt. fra Josip Visković posebice od raznih reakcionarno raspoloženih osoba kriomice prima izvjesnu štampu, kao "La croix" i "Hrvatski list Danica", ustaško glasilo, koji su radi svoga klevetničkog pisanja protivu FNRJ zabranjeni u našoj državi, te njihove izmišljotine, davanjem tih listova poznanicima na čitanje i usmenim prepričavanjem, širi dalje.

U drugoj polovini 1946. g. opt. Rajić održava više sastanaka sa Jolandom Bauer, Matošićem i Kvasnicom. On im daje program rada i upute a prema instrukcijama opt. Mateja Vodanovića. Na tim sastancima pretresaju se razna pitanja u vezi sa širenjem lažne propagande, proturanjem neprijateljskih parola, rasturanjem letaka sa ilegalnom sadržinom, a to sve naročito postaje predmet razgovora i pretresanja na sastancima koji su slijedili nakon uputa koje je špijun fra Jozo Mikulić donio iz inozemstva. Tu se također raspravlja mogućnost pravljenja diverzija u poduzećima i stvara se plan da se pristupi vršenju sabotaže, upućuju se da među radnicima vrše propagandu da se radi malo i polako, da se u radu ne radi dobro i pravilno, itd. O tim sastancima opt. Rajić redovno obavještava opt. Vodanovića, Bukića, Bajića i Viskovića, koji mu također daju mišljenje i upute za daljnji što uspješniji ilegalni rad. Na tim sastancima Rajić predaje Jolandi Bauer, Kvasnici i Matošiću letke sa neprijatelsjkom sadržinom, a koje oni onda proturaju dalje na izloženi način.

Polovinom 1946. g. ilegalno se prebacuje iz Austrije u našu državu ustaški "bojnik" fra Jozo Mikulić, koji se nalazi u službi nekih inozemnih špijuna. On dolazi u Zagreb i tu, pored uspostavljanja veze sa nekim drugim zaostalim i prikrivenim ustaško-gestapovskim suradnicima, odlazi i na Kaptol te se sastaje sa špijunom kanonikom Jesihom kome daje upute za zločinački rad u zemlji, a od koga prima špijunske vijesti. On također odlazi u franjevački samostan u Vrbaničevoj ul. br. 35 i dolazi u vezu sa organiziranim špijunsko-terorističkim centrom koji se u tom samostanu nalazi, a kome pripadaju Vodanović, Rajić, Bukić, Bajić i Visković. On u samostanu održava sastanak sa Vodanovićem na kome učestvuju Bukić, Bajić, Rajić i Visković. Svi oni Mikuliću daju lažna obaviještenja o prilikama u našoj zemlji, a primaju od njega upute za svoj protunarodni rad. Na traženje Mikulićevo, Vodanović mu daje izvještaj o prilikama u našoj državi, pun raznih izmišljotina, kao: da među narodom vlada nezadovoljstvo, da seljaci nisu vlasnici svojih proizvoda, da trgovcima i obrtnicima onemogućena je egzistencija, da obrtnici nisu vlasnici svojih radnja, da se ljudi osuđuju na logor zbog toga što su Hrvati, da se svećenicima onemogućava vjerski rad, da izbori nisu bili slobodni, itd. itd. Svaka lažna i klevetnička prikazivanja imala su, pored ostaloga za cilj da se povede haranga za miješanje stranih država u naše unutrašnje stvari. Taj izvještaj predaje Mikulić inozemnim špijunskim i reakcionarnim klikama za klevetanje naše zemlje, što se odrazuje u pisanju reakcionarne štampe u inozemstvu. Ova štampa te laži inozemnoj javnosti prikazuje kao vjerodostojne podatke o prilikama u našoj zemlji, kako bi svjetska javnost lažno i krivo bila obaviještena o političkim, ekonomskim i društvenim događajima u FNRJ. S druge strane, na tom sastanku Mikulić daje Vodanoviću i ostalim upute u pogledu daljnjeg rada njihove organizacije, preporučujući im da porade, da se njima pouzdani ljudi uvuku u narodne odbore i razne ustanove, te da onda iznutra sabotiraju, kao otkup žita i dr., da se na masovnim sastancima prave istupi i neredi, te da se pristupi terorističkim aktima i ubijanjima pojedinih istaknutih funkcionera naročito odbora i Fronte, itd.

Prilikom tog sastanka s obzirom na vođene razgovore o vršenju terorističkih djela, Vodanović je tražio od Mikulića da mu u tu svrhu donese exploziv, što je ovaj kasnije i učinio.

Nakon toga Mikulić ponovno ilegalno dolazi u Zagreb oko mjeseca kolovoza 1946. g., obaviještava se o njihovom dotadašnjem radu i daje im nove upute za daljni rad. Ovoga puta donosi im i predaje paket sa eksplozivom i oko 1.000 dolara u novcu za nagrađivanje osoba koje u ilegalnom radu sudjeluju. Od toga novca Vodanović kasnije preko Serafina Rajića predaje neku sumu Joladi Bauer, koja dijelom zadržava za sebe, a dijelom daje Kvasnici, da ga on podijeli između sebe i Matošića i Salamona. O vođenim razgovorima sa Mikulićem na ovom sastanku i o primljenim uputama upoznaje optužene Viskovića, Bajića, Bukića i Rajića, koji se u svemu saglašavaju.

U jesen 1946. g. optuženi Vodanović, Rajić, Visković i Bajić održavaju sastanak na kome donose odluku da se prema njihovim prvotnim namjerama i u izvršenju uputa dobijenih iz inozemstva preko špijuna Mikulića sa dobijenim eksplozivom izvrši diverzija u jednom od poduzeća, a prepušteno je Rajiću da on u do[go]voru sa Jolandom Bauer, Matošićem i Kvasnicom izaberu preduzeće u kome će se diverzija izvršiti. Pošto su razmotrili mogućnosti za diverziju putem Kvasnice i Matošića, odlučeno je da se eksploziv postavi u tvornici "C. D. GAON" u Zagrebu. Prema toj odluci postavljnje je preuzeo na sebe da izvrši Matošić, koji je u toj tvornici bio zaposlen. Sa ovim Rajić je upoznao opt. Vodanovića, Bajića, Viskovića i Bukića, koji su se s time saglasili i dali svoje odobrenje.

U izvršenju zaključaka donijetih na prethodnim sastancima, u januaru 1947. g. Rajić predaje Jolandi Bauer eksploziv, koji im je bio donio fra Jozo Mikulić. Ovaj ga uručuje Kvasnici, koji ga zatim predaje opt. Matošiću. Matošić je već prije primanja eksploziva pridobio opt. Salamona, koji je s njime radio u istoj tvornici, da zajednički izvrše postavljanje eksploziva u tvornici C. D. GAON. Kako je opt. Matošić koncem siječnja 1947. g. saopćio Salamonu da je donio eksploziv, ovaj se u ugovoreno vrijeme sastao s Matošićem na Savskoj cesti kod Podvožnjaka i primio od njega jedan dio eksploziva. Drugi dio eksploziva unio je i sakrio opt. Matošić u ugljen, kao što je to učinio i Salamon. Izvjesno vrijeme nakon toga otvorili su skladište u kome su bili smješteni demontirani strojevi, te je Matošić, dok mu je Salamon čuvao stražu, namjestio eksploziv među demontirane strojeve, i to tako da pri premještanju strojeva eksploziv mora da eksplodira. Dne 4. veljače 1947. g. oko 4 sata poslije podne, kad su radnici počeli da podižu strojeve radi prenošenja u druge prostorije, namješteni eksploziv je eksplodirao tako da su na mjestu ostali mrtvi tvornički radnici Hrouda Franjo i Silvestar Badovinac, teško je ozlijeđen Sabo Josip, koji je od zadobivenih ozlijeda na putu do bolnice također umro, dok su ranjeni Golubić –uro i Heregić Stjepan.

4-a. Opt. Vodanović fra Matej, poslije oslobođenja naše zemlje u ljetu 1945. g. kad se ustaša fra Ambroz Budimir spremao da pobjegne i ilegalno pređe granicu daje mu iz samostanskih sredstava za put hranu i novac da bi mu olakšao bjegstvo, a to po uputi provincijala fra Petra Grabića, te Budimir uz tu pomoć i uspijeva da pobjegne.

4-b. Opt. fra Matej Vodanović i fra Alberto Bukić u jesen 1945. g. znajući da se fra Petar Topić - koga narodne vlasti iz Knina traže zbog njegovih nedjela izvršenih za vrijeme okupacije, sprema na bjegstvo putem ilegalnog prelaska granice, daju ovome, opet po uputi provincijala fra Petra Grabića, materijalnu pomoć za izvršenje bjegstva, time što mu Vodanović daje civilno odijelo i upućuje Bukića da mu izda novac i hranu za put, što ovaj i čini. Nakon toga Topiću uspijeva da se preko Sušaka i Rijeke - posredstvom kapucina na Rijeci - prebaci u Italiju. Opt. tom prilikom daju Topiću u zadatak da se u Italiji poveže sa izbjeglim ustašama radi usklađivanja zajedničkog špijunskog i izdajničkog rada.

4-c. Opt. fra Matej Vodanović koncem 1945. g. ili početkom 1946. g. znajući da je vojni obveznik Luka Modrić došao iz vojne jedinice na otsustvo i da u samostanu sprema plan za bjegstvo iz J. A. i ilegalan prijelaz u inozemstvo daje mu neutvrđenu sumu novaca za put, te na taj način Modriću uspijeva da pobjegne iz Jugoslavije.

4-d. Opt. fra Matej Vodanović i fra Alberto Bukić su u svibnju 1946. g. pružili materijalnu pomoć vojnom obvezniku Jakovu Šipiću, koji je iz svoje jedinice dezertirao. On je došao u samostan k optuženima Vodanoviću i Bukiću i izložio im svoju namjeru za prijelaz preko granice. U izvođenju te namjere pomažu mu opt. Vodanović i Bukić time što mu prvi daje hranu i novac za put, a drugi civilno odijelo. Time pomognut Šipiću uspijeva da dezertira iz J. A. i da ilegalno prijeđe u inozemstvo.

5. Opt. fra Josip Visković, fra Leonardo Bajić i fra Serafin Rajić znali su da Vodanović i Bukić učestvuju u pripremanju i izvršenju krivičnih djela opisanih gore pod 4-a, b, c i d, ali o tome nisu izvjestili državne organe.

6. Opt. fra Josip Visković, sarađujući na sprovođenju Pavelićevog plana za istrebljenje Srba, a po odobrenju svojih starješina, u drugoj polovini 1941. g. učestvuje u kotaru Sunja na prinudnom pokrštavanju Srba i njihovom prevođenju u katoličku vjeru vršeći pri tome vjerske obrede.

7. Opt. Jolanda Bauer od konca svibnja 1945. g. pa dalje sve do bijega ustaškog satnika fra Velimira Karlovića, koji se je skrivao pred narodnim vlastima najprije u Našicama, a zatim i na Kaptolu u Zagrebu, u više mahova ga posjećuje, donosi mu razne Izvještaje o stanju u zemlji, kao i razne predmete, zimski kaput, hranu i dr.

Opisanim radnjama optuženi su počinili, i to:

Opt. Ivan Matošić i Ivica Salamon radnjama pod 1. i 2. krivična djela iz čl. 3. toč. 3. Zakona o krivičnim djelima protiv naroda i države;

Svi optuženi: Ivan Matošić, Ivica Salamon, fra Serafin Rajić, fra Matej Vodanović, fra Alberto Bukić, fra Josip Visković, fra Leonardo Bajić i Jolanda Bauer radnjama pod 3. krivična djela iz čl. 3. toč. 8 i 13. Zakona o krivičnim djelima protiv naroda i države;

Opt. fra Matej Vodanović i fra Alberto Bukić radnjama pod 4. a. i b. a opt. Bukić radnjama pod 4-b krivična djela iz čl. 3. toč. 14 Zakona o krivičnim djelima protiv naroda i države;

Opt. fra Josip Visković, fra Leonardo Bajić i fra Serafin Rajić radnjama pod 5. krivična djela iz čl. 8. Zakona o krivičnim djelima protiv naroda i države;

Opt. fra Josip Visković radnjama pod 6. krivično djelo iz čl. 3. toč. 3. Zakona o krivičnim djelima protiv naroda i države.

Opt. Jolanda Bauer radnjama pod 5. krivično djelo iz čl. 3. toč. 14. Zakona o krivičnim djelima protiv naroda i države -

koja su djela kažnjiva po čl. 4. i 8. Zakona o krivičnim djelima protiv naroda i države.

Stoga

p r e d l a ž e m

1. Da se pred tim sudom održi javna rasprava;

2. Da se na raspravu pozove Javni tužilac, kao i branioci optuženih;

3. Da se na raspravu iz istražnog zatvora privedu svi optuženici;

4. Da se na raspravi  pročitaju:

a. zapisnici o uviđaju o 4. veljače 1947. g. Odjela Unutrašnjih Poslova u Zagrebu;

b. izvještaji kliničke bolnice Medicinskog fakulteta u Zagrebu br. 1056/II. 1057/II i U. Z. br. 166. svi od 5. veljače 1947. g;

c. rasudbeni nalaz Instituta za sudsku medicinu o pregledu trupla usmrćenih Hrouda Franje, Badovinac Silvestra i Sabo Josipa.

 

O B R A Z L O Ž E N J E

 

U toku narodnooslobodilačke borbe i nakon potpune vojničke pobjede nad okupatorom i domaćim izdajicama narodi Jugoslavije  izgradili su i učvrstili bratstvo i jedinstvo naših naroda, narodnu vlast i istinski demokratski poredak u kome narodne mase izgrađuju sebi bolju i ljepšu budućnost. Cijeneći žrtve pale za slobodu i radi očuvanja tekovina izvojevanih u toku NOB- prišli su kažnjavanju ratnih zločinaca narodnih neprijatelja, kolaboracionista, špijuna i tuđinskih plačenika. Bježeći pred odgovornošću za mnogobrojne zločine izvršene nad svojim narodom u službi okupatora, jedan dio tih zločinaca pobjegao je u inozemstvo, a manji se prikrio u zemlji i jedni i drugi jednako mrze narodnu vlast, političko i društveno uređenje FNRJ, koje je rezultat borbe naroda Jugoslavije protiv okupatora i njegovih domaćih pomagača.

Ti razbijeni fašisti, ratni zločinci, ustaški koljači, najamnici gestapo-a, strani špijuni i njihovi saradnici i pomagači vide jedini izlaz za sebe u tom, da se rovarenjem iznutra, a oslanjajući se na pomoć nekih imperijalista izvana, sruši narodna vlast. U tom nastojanju povezuju se i prodaju svakome tko želi da ih preuzme u svoju službu.

Dio tih propalih plaćenika, koji se nalaze u inozemstvu u službi stranih špijuna, rovare protiv FNRJ, šire laži i klevete o političkim, ekonomskim i društvenim prilikama u našoj zemlji i o promjenama koje po njihovom mišljenju treba da dođu, stvaraju razne zločinačke grupe sa svrhom da preko njih razviju terorističku aktivnost u našoj državi. Po nalogu svojih gospodara ilegalno dolaze u našu zemlju sa ciljem da one prikrivene i raspršene ostatke ustaštva i gestapoa ožive, aktiviraju i povežu, da im dadu upute, da i oni u zemlji razviju terorističku i špijunsku djelatnost za račun špijuna i agenata u inozemstvu.

Takovi organizatori pronalaze iz redova razbijenih ustaških ostataka i njihovih saradnika špijuna i gestapovaca u zemlji šačicu pojedinaca te preko njih razvijaju špijunsku djelatnost koja se sastoji u tome da se prikupljaju lažni i klevetnički podaci o prilikama u zemlji, koje zatim šalju u inozemstvo. Slični elementi u inozemstvu koriste te lažne podatke za klevetanje i krivo obaviještavanje svjetske javnosti o našoj državi. Oni šire alarmantne vijesti i propagandu u zemlji pripremaju razne sabotaže u privredi, usmjerene protiv izvršenja radova na obnovi zemlje i petogodišnjem planu. Oni spasavaju ratne zločince i narodne neprijatelje koji se još kriju pred narodnim vlastima, i pomažu im da pobjegnu u inozemstvo. Oni planiraju cijeli niz terorističkih akata protivu narodne vlasti i narodne privrede. U svemu tome jedni i drugi nailaze na podporu i pomoć raznih desperatera odgojenih u izdajničkom duhu i špijunskom duhu za vrijeme okupacije.

Upravo ti razlozi doveli su do toga da su se u jednoj špijunskoj terorističkoj grupi našli svi optuženi i da se neki od njih, kao na pr. Matošić i Salamon, s jedne, i svi ostali, s druge strane, do pred kratko vrijeme nisu ni poznavali, nakon međusobnog upoznavanja na liniji svoga zločinačkog i protunarodnog rada za vrijeme okupacije, vrlo brzo stiču potpuno međusobno povjerenje i zajedničkim snagama prilaze izvršenju svojih  špijunsko terorističkih akcija sve do diverzija i ubijstava. Pri tome jasno dolazi do izražaja uloga ustaškog zločinca i stranog špijuna Mikulića koji - poslan iz inozemstva - donosi  upute za njihov zločinački rad i međusobno povezivanje. Nije slučajno da su svećenici Vodanović, Bukić, Bajić, Visković i Rajić od prvog dana poslije oslobođenja rovarili protiv narodnih vlasti širili raznovrsnu neprijateljsku  propagandu, unosili zabunu u narod, stupili u vezu sa stranom špijunažom sami postali špijuni, šiljući inozemnim špijunima neistinite prikaze o našoj državi da bi konačno svršili kao teroristi i ubojice za novac koji dobivaju iz inozemstva. To je nužno posljedica njihovog odgoja u nenarodnom duhu. Oni nikad nisu imali veze sa narodom, nikad se nisu brinuli o narodu i njegovim interesima, nikad im na srcu nisu ležali dobrobit i blagostanje narodno. Demagoški su se pozivali na narod, ali za narod nikad ništa nisu učinili. U redovima centra na istaknutim mjestima nalazio se je izvjesan broj osoba koje su u navedenom pravcu odgajale svećenički podmladak. I sami nemajući u sebi pravih patriotskih osječaja, oni ih nisu mogli uliti ni svojim mlađim klericima. Zbog toga je iz tih crkvenih redova i proizišao prilično velik broj ljudi, koji u doba ustaško-fašističke najezde nisu stajali uz svoj narod, nisu ga pomagali u borbi protivu zavojevača, nisu mu bodrili duh otpora. Zbog toga se u redovima crkve našao prilično veliki broj svečenika koji su kako kaže opt. Alberto Bukić - "bili s dušom i tijelom za Poglavnika i NDH". Tako se i može objasniti, da se je između njih regrutovao prilično veliki broj ustaških "satnika", "bojnika" i "pukovnika" i da su oni često bili svirepiji i krvoločniji nego drugi i da su sa više žara izmećarski služili tuđinu. To i jest uzrok da je, među ostalim, i u franjevačkom samostanu Majke božje Lurdske u Zagrebu bio za vrijeme okupacije ustaški centar iz koga je proizašla desetina ustaških oficira na čelu sa zloglasnim "pukovnikom" fra Petrom Berkovićem i "bojnikom" fra Jozom Mikulićem, sada obojicom u inozemstvu plačenih stranih špijuna. Tih odnarođenih elemenata bilo je više - manje svuda u redovima crkve. Oni su se našli u raznim crkvenim ustanovama, pa i na visokim položajima, i u njima su tvorili centre, punktove nenarodnog rada i ustaštva za vrijeme okupacije. Oni su, tako, razmješteni po Kaptolu, samostanima, franjevačkim provincijalatima, crkvenim institutima, župama i dr., i bili su jezgra ustaštva u tim crkvenim ustanovama. Za vrijeme okupacije oni su bili i ljubimci i poklonici i najvjerniji saradnici Pavelićevi.

Poslije oslobođenja ta ustaška jezgra nisu uništena i zatrta sasvim. Ona su ostala kao jezgra ustaških klica, zapretana i prituljena da se, ako prilike budu povoljne, ponovno jave i ponovno ožive. Za vrijeme okupacije oni su se našli s onu stranu narodnih interesa. S narodom nisu bili, ali su Pavelića i njegove hitlerovske gospodare na razne načine pomagali i s njima sarađivali, - i "promičbom" i kamom, sa propovijedaonice, i preko štampe, i u ustaškim "bojnama", kako ko. Nakon oslobođenja ta ustaška jezgra povezana u jednu široku mrežu pružaju pomoć naoružanim banditima, sakrivaju ratne zločince, preko granice prebacuju narodne neprijatelje i vojne dezertere, šire neprijateljsku propagandu punu laži, besmislenih gluposti i najodurnijih kleveta. Ali njihova aktivnost još nije u zamahu, oni čekaju da neko dođe iz vana, da ih oživi, podstakne, gurne u ponovnu borbu protiv svoga naroda protivu njegovih napora, protivu njegove dobre budućnosti. I onda dolazi i ti podstrekači i učitelji špijunaže i terorizma, dolaze strani agenti i špijuni koji na račun stranih špijuna nastoje da ona zapretana jezgra ožive, da ih aktiviraju. I sada se oni, u promijenjenim prilikama služe novim načinom borbe: vrše špijunsku službu u korist inozemnih svojih gospodara, vrše sabotaže i diverzije, pripremaju ubijstva.

Iz jednoga u nizu tih ustaških punktova proizašli su i optuženi. Oni su se bili prikrili u franjevačkom samostanu vjerujući da će odatle u zgodnim prilikama moći produžiti protunarodnom rabotom.

Svi optuženi jasno i otvoreno izjavljuju da su volili tzv. NDH i da još i danas žele ono političko uređenje, da se od prvih dana ne slažu sa novim državnim i društvenim uređenjem u FNRJ i da ih je sve to ponukalo na izvršenje krivičnih djela, za koje se ovom optužnicom i optužuju. Zato oni stranim špijunima doturaju izmišljene vijesti i laži da bi se protivu naše zemlje vodila kampanja, jedna odvratna klevetnika haranga, sa ciljem da se prikaže kao da stanje u našoj zemlji ne valja, i sa željom da se postigne intervencija stranih država u naše unutrašnje prilike ne bi li se pomoću te intervencije oni opet nekako dočepali vlasti sa koje ih je narod jednom za uvijek zbacio. U svojoj mržnji prema svemu što je dobro i napredno, što predstavlja istinski narodni interes, oni nikad ne prezaju da učine najkrvavija i najprljavija djela. To odgovara njihovom odgoju, njihovom naziranju, njihovom ranijem radu.

Kao što je rečeno, takvih ljudi nalazilo se je prilično u redovima crkvene organizacije. Oni su rasuti tu i tamo, a ipak povezani, sačinjavali i za vrijeme NDH gestapovsko-ustašku terorističku organizaciju. Iz njihova kruga popunjavale su se ustaške bojne. Za vrijeme Kašeova stolovanja u Zagrebu oni su mu pružali jaku potporu u njegovom nastojanju za porobljavanjem, pljačkanjem i ubijanjem našega naroda, jer su oni predstavljali dio gestapovsko-ustaškog aparata kojim su se služili Kaše i Pavelić. Iako razbijeni poslije oslobođenja oni se više nisu mogli služiti ranijim načinom i sredstvima borbe. Ali se oni ipak nisu odrekli svoga starog zanata, da služe tuđinu. I stoga oni sada, u novim uslovima, primjenjuju nove forme u svojoj protunarodnoj borbi. Sada im laž, špijunaža i eksploziv služe kao sredstva njihove izdajničke djelatnosti.

Iz postupaka optuženih jasno se može uočiti kako je gestapovsko špijunska služba razastrla svoje mreže po raznim crkvenim ustanovama i u njima našla sjedište svoga špijunskog rada. Ali to im je bilo u toliko lakše postići što se na pojedinim mjestima u raznim funkcijama nalaze ustaški odvojeni svečenici, koji sa stvarnim hrvatstvom, sa pravim interesima hrvatskog naroda nikad nisu imali nikakve veze,a ovi su, zloupiotrebljavajući svoje funkcije, u svoj nenarodni rad uvlačili i druge svečenike, utičući na njih svojom ustaškom ideologijom svojim stavom i radom, i svojom starješinskom funkcijom. U tom pogledu i fra Alberto Bukić daje odlučnu izjavu: "U stav koji je zauzimao provincijal Grabić fra Petar za cijelo vrijeme NDH ugledali smo se u njega kao predpostavljenoga i mi ostali redovnici iz našega reda. Ovaj "stav predpostavljenoga" nije karakterističan  samo za Grabića. Ove se riječi jednako mogu primijeniti i na priličan broj i drugih viših crkvenih funkcionera i na odnose drugih svečenika prema svojim predpostavljenim starješinama u nekim crkvenim ustanovama. I jedni i drugi dolaze do takvog držanja zbog toga što uopće nemaju nacionalne svijesti, rodoljublja i ljubavi prema narodu. Stoga je za njih i mogućno da se spuste na stupanj najobičnijih špijuna i terorista, te za taj svoj rad primaju plaću iz inozemstva. Jer to potpuno osvjetljava činjenica, što je Mikulić dolazeći iz inozemstva, donio ne samo upute za rad i eksploziv nego je donio i novac, koji se počevši od Vodanovića pa do Salamona zadržava po malo u žepovima svih njih.

Nije dakle slučajno da su se optuženi franjevci za izvršenje svojih planova po liniji terorizma i špijunaže udružili sa Jolandom Bauer, Matošićem i Salamonom, te Kvasnicom, jer su i Matošić i Salamon istaknuti ratni zločinci, prokušani ustaško-gestapovski špijuni i ljudi spremni na svaki zločin ako je on u interesu njihovih ustaško-gestapovskih gospodara. Kakve su kvalitete Matošića i Salamona, to se vidi iz onoga za što se oni optužuju. A Kvasnica, pak, bio im je poznat kao okorjeli ustaša i njihov privrženik po svojoj djelatnosti u Drvaru 1941. g. Tako su se međusobno povezali i ostaci razbijeni ustaško-gestapovske organizacije. A kad je ustaški "bojnik" fra Mikulić po nekim stranim špijunima ubačen u našu zemlju, on ih je probudio, još jače povezao i aktivirao na špijunskim i terorističkim zadacima.

Radi upotpunjenja slike treba navesti šta optuženi misle i govore o svom stavu. Optuženi fra Alberto Bukić, govoreći o fra Josipu Viskoviću, kaže u pogledu njihova raspoloženja ovo: "Kada je bila napadnuta Jugoslavija od Nijemaca i Talijana, kasnije SSSR, naravno da nam je bilo ugodno i veselili smo se kao i on. Za vrijeme NDH bio joj je naklonjen u potpunosti. Bio je dušom i tijelom za ustaše i poglavnika. Dočekao je oslobođenje pasivno kao i mi ostali. Žalio je za propašću NDH koju smo mi voljeli." A zatim u pogledu njihova stava prema novoj Jugoslaviji, veli ovo: "Imali smo potpuno neprijateljski stav prema državi." To u potpunosti potvrđuje i Rajić kad navodi: "Kad je napadnuta Jugoslavija od Njemačke i Italije on /Visković/ se sa svima drugima u samostanu veselio - kako mi je pripovijedao jer sam tada bio u Rimu - i očekuje proglašenje NDH koje je i pozdravio s proglasom Kvaternikovim preko radia. Iza NDH stoji čitavo vrijeme srcem i dušom.

Navedene riječi optuženih Bukića i Rajića u potpunosti su značajne za sve optužene kao i za njihovu djelatnost ranije i sada. Od poklonjenja Paveliću put ih vodi pravo do eksplozije u tvornici C. D. GAON. To im je logična razvojna linija.

U ovom krivičnom predmetu vidno iskače uloga nekih redovnika iz franjevačkog samostana Majke božje Lurdske u Zagrebu, koji su u njemu imali svoj ustaški punkt. Ali, kao što je i prije istaknuto, nije to bio jedini cilj u redovima crkve. Što je franjevački samostan Majke božje Lurdske postao stjecište jednog broja špijuna i terorista tome treba tražiti uzrok u nenarodnom odgoju svećenika. Primjer Širokog Brijega odakle je izišao veliki broj ustaških krvoloka, dovoljno jasno govori. A ustaško-gestapovski privrženici uspjeli su da zauzmu mjesta i u drugim crkvenim ustanovama. Ako treba skrivati Mikulića, onda to čine njegovi sumišljenici u samostanu u Mariboru. Ako treba odbjeglom zločincu Topiću veza za prebacivanje u inostranstvo, ona se nalazi u kapucinskom samostanu na Rijeci; ako treba dati uputstva za špijunski  rad, onda špijun i ustaški bojnik Mikulić ide i do kapucinskog samostana u Dubravi, kod dominikanaca u Maksimirskoj koloniji, konventualaca na sv. Duhu, trećoredaca na Ksaveru, franjevaca u Hercegovačkoj ul. u Zagrebu, na Kaptol, itd. Svuda je ustaški bojnik Mikulić nalazio svome zadatku odane suradnike. Svi oni skupa mogli su raditi po toj liniji stoga što su ne samo ustaškim duhom bili zadojeni nego što su i od nekih svojih viših ustaških nastrojenih funkcionera njihovim stavom i držanjem bili na to potstrekivani i podržavani. Optuženi su sprovodeći svoj špijunsko-teroristički rad iz Vrbanićeve ul. br. 35 u Zagrebu imali i potstrek i pokriće u glavi svoje provincije u Splitu. Ali ni provincijal nije bio bez podloge. Nad njim je stajao, na pr., pomagač ustaša i poznati narodni neprijatelj Stepinac, koji mu je pružao podlogu, i davao pravac. Tu je, na pr., također djelovao kaptolski prebendar Pavle Jesih. Ovaj nečiste savjesti odbjegli pomagač ustaša kao pročelnik "Pastoralnog instituta" bio je taj koji je - po riječima optuženoga Rajića - trebao davati naređenja i usklađivati rad u samostanima prema uputstvima koja bi dobivao iz inozemstva. A prema tim uputama: "Pavle Jesih trebao bi sa Kaptola da usklađuje svu političku aktivnost spomenutih samostana, i ne samo da usklađuje njihovu aktivnost već da daje zadatke." I dalje: Prema tom programu rad klera trebao je da se odvija u jakim crkvenim manifestacijama, u propovijedima, u hodočašćima, inscenacijama čuda, u raznim proročkim spisima, i u ilegalnom radu, kako je to na pojedinim mjestima moguće. A onda: "...trebalo je poraditi...na tome da se razvija propaganda, da se stvara nepovjerenje, nezadovoljstvo i opriječnost prema ovoj državi. U duhu uputa koje je fra Jozo Mikulić donio iz inozemstva Jesihu i drugima, Pastoralni institut usmjerio je svoj rad. Pastoralni institut slao nam je skice za propovijedi u kojima se je uvijek nastojalo dirnuti politiku i napasti vlast." I dalje Rajić navodi: "I mi fratri vršili smo propagandu na dva načina, preko propovijedi i preko ljudi s kojima smo dolazili u kontakt. Naše propovijedi uzimale su još i prije u uvijenoj fomi  neprijateljski stav prema vlasti, ali dolaskom fra Joze Mikulića to napadanje države bilo je još jače i oštrije. Pastoralni institut davao je  svima propovijedima baš takovu neprijateljskuj notu. Dovoljno je pročitati propovijedi koje nam je Pastoralni institut poslao za 1947. g. pa se može odmah jasno vidjeti da propovijedi sastavljene po njihovom primjeru moraju nužno biti sa političkom pozadinom i sa napadanjem postoječeg društvenog uređenja u Jugoslaviji."

Iz ovih riječi fra Serafina Rajića, kao i iz iskaza ostalih optuženika, nedvojbeno se vidi kakvu je ulogu Pavle Jesih sa Pastoralnim institutom igrao u protunarodnoj propagandi i nenarodnom radu jednog broja svećenika. On je zloupotrebljavao visoki crkveni položaj da bi preko njega uticao na podređeno svećenstvo i uputio ga u pravcu borbe protivu naroda. Putem nacrta propovijedi koje je Pastoralni institut upućivao nižem kleru, a i drugim načinima, uspjelo se sa viših crkvenih mjesta, da se na rđav put zavede velik broj svečenika, fratara, opatica, a da se ujedno koristi i crkvena govornica za svrhe protunarodne propagande kojoj ona nebi smjela biti namjenjena. I otuda mi vidimo na mnogim mjestima "uspješan" rad Pavla Jesiha, njegova Pastoralnog instituta i mnogih drugih Jesihu sličnih odnarođenih ljudi. A rezultat te njihove djelatnosti jesu i sva ona krivična djela, terorizam, špijunaža i ubijstva za koja su optuženici ovom optužnicom izvedeni pred narodni sud.

Ova se optužba  temelji na iskazima samih optuženika. Njihovim potpunim ili djelomičnim priznanjima zatim u  istrazi utvrđuje se njihova krivična djelatnost i krivična odgovornost. Neki od optuženih bili su pokušali da svoje učešće u zločinačkom radu svedu na najmanju mjeru. Međutim njihovim djelomičnim priznanjem upotpunjenim iskazima drugih optuženika njihove zločinačke radnje potpuno su dokazane, te se time njihova zločinačka volja, njihova krivična odgovornost i društvena opasnost još više ističe i povećava.

Zločini za koje se optužuje Ivan Matošić dokazani su njegovim detaljnim priznajem. Iz njih se može vidjeti kako su ustaški krvoloci odgajali svoj podmladak potstrekivajući ga, davajući mu prilike i navodeći ga da vrši najsvirepija krvološtva. Ubijstva, pljačke, paleži i diverzantska škola to su bili prvi počeci optuženog Matošića, a tim putem - kako se to vidi iz optužnice i istražnog materijala - on je nastavio i poslije.

Isto tako krivična djelatnost opt. Salamona za vrijeme rata učešćem u špijunskoj i policijskoj gestapovskoj formaciji u Njemačkoj utvrđena je njegovim priznanjem datim u istrazi. Ta dva čovjeka po svojoj prošlosti i po svojim osobinama taman su odgovarali društvu ostalih optuženika.

U pogledu radnja ostalih optuženika inkriminiranih u ovoj optužnici radi osvjetljenja djelovanja svakoga pojedinoga od njih navode se samo kao primjer neki podaci.

Početak njihove zločinačke aktivnosti poslije oslobođenja opt. Rajić opisuje ovako: "U blagavaoni poslije ručka ili poslije večere razgovarali smo međusobno o raznim stvarima pa tako i o politici. Kasnije, malo po malo, mi smo se više i češće razgovarali kako bi trebali nešto poduzeti i kako bi se trebalo pokazati aktivnijim. Tu smo bili najčešće ja, Vodanović, Visković, Bajić i Bukić. Kod toga smo spominjali da bi trebali raditi na propagandi i da bi trebalo naći svjetovna lica. Uglavnom najkonkretnije prijedloge davao je fra Matej Vodanović, ali i mi ostali iznosili smo svoja mišljenja.

S njime se u potpunosti slaže i optuženi fra Alberto Bukić. "Poslije ručka i večere - veli on - sastali bi se u blagavaoni i razgovarali o političkoj situaciji u zemlji i svijetu.Najviše smo razgovarali o političkoj situaciji...Kada bi bio prisutan Vodanović fra Matej on nam je detaljirao političku situaciju...On je u svojim razlaganjima zauzimao potpuno neprijateljski stav prema današnjoj vlasti. Sve ovo što smo komentirali među sobom prenosili bi na svjetovna lica...

Nakon svih tih komentara međusobno bi razgovarali kako i na koji način da poradimo da se razvije propaganda protiv današnje vlasti. Bavili smo se mišlju na koji način da postanemo aktivniji na svom protunarodnom radu...Zaključili smo kao prvo da ćemo poraditi na pitanju propagande i da bi trebalo da uklopimo i neke bolje i povjerljive vjernike župe.

I opt. fra Matej Vodanović, gvardijan samostana i župnik župe, priznaje u istom smislu: "Na našim dnevnim sastancima koji su se održavali poslije ručka i večere ja sam se nepovoljno izražavao o današnjoj vlasti. Od fratara se najviše nepovoljno izražavao fra Serafin Rajić. U pogledu širenja letaka on kaže: "Odmah u početku ove države u koliko sam došao do kojega letka donosio dam ga u samostan i dao ga ostalim fratrima na čitanje. Letke sam obično primao od Pavla Jesiha, ali ne isključujem da nisam i od drugoga dobivao letke. Letke sam isto tako, ako sam imao više primjeraka, davao svojim prijateljima svjetovnjacima, bilo da mi ih natrag vrate ili da ih dalje sami rasturaju...Letke koje sam donosio u samostan davao dam ih umnožavati Vladimiru Poljaku našem vrataru, koji ih je umnožavao na pisaćem stroju.

Sadržaina tih letaka bila je protunarodnog karaktera i sadržavala je lažno prikazivanje naših prilika. O njihovom sadržaju Bukić navodi slijedeće: "Letak je govorio o nedjelima današnje vlasti, raznim osudama, logorima, uvijanjima, konfiskacijama imovine, da narod trpi i želi skoru promjenu koja mora uslijediti najhitnije uslijed tih represalija na masu." Pa poslije nastavlja: "Dva mjeseca nakon oslobođenja, t. j. 1945. g. prvi put pojavio se letak u našem samostanu, donio ga je Rajić fra Serafin, koji je većinom donosio letke u naš samostan. Svi letci koje je on donio bili su protiv današnje vlasti. Isto tako sječam se da je Vodanović fra Matej u 1946. g. nekoliko puta donio letke različitog sadržaja također uperenih protiv današnje vlasti."

Ali letci se nisu samo donosili u samostan. Oni su se tu i fabrikovali. "Sredinom mjeseca oktobra 1946. g. sastavio je Matej fra Vodanović letak o tome kako treba da se apstinira od izbora, kako hrvatski narod nije uz ovu državu i vlast i zato neka se ne ide na izbore. Taj koncept sam ja umnožio na pisaćoj mašini u oko 20 primjeraka" - tako kaže Rajić.

Dolaskom Mikulićevim u Zagreb polovinom 1946. g. neprijateljski rad optuženih se povećava i proširuje. Mikulić je prije svog bijega u inozemstvo pripadao istom franjevačkom samostanu Majke božje Lurdske. Za vrijeme Pavelićeve vladavine bio je ustaški "satnik", pa poslije toga unapređen za bojnika, nosio je uniformu i pištolj i bio od Pavelića odlikovan. Bojeći se da nebi poslije oslobođenja pred sudom narodne pravde odgovarao za svoja nedjela, on se poslije oslobođenja neko vrijeme krije u samostanu u okolici Maribora, a onda uspijeva da pobjegne iz zemlje. U inozemstvu se stavlja u službu izvjesnih stranih špijuna koji ga šalju u našu zemlju da za njihov račun organizira propagandu, laži, širenje nezadovoljstva, pravljenje nereda, vršenje sabotaža, diverzija i atentata. Ovaj tuđinski plaćenik ilegalno dolazi u Zagreb i stupa u vezu sa opt. Vodanovićem, Viskovićem, Bajićem, Rajićem i Bukićem. O njegovom dolasku opt. Vodanović veli: "Poznajem fra Jozu Mikulića koji je nakon oslobođenja došao u samostan tajno preko granice, bio je u mojoj sobi te je gvardjanatu u razgovoru sa fra Albertom Bukićem i samnom i još nekim našim redovnicima, gdje se j vodio razgovor da je došao iz Austrije da ispita situaciju." I fra Alberto Bukić kaže: "Došao je iz Austrije i u samostanu se je javio našem gvardijanu Mateju Vodanoviću i ostalim fratrima...Misiju svoga dolaska kazao je u sobi gvardijana Vodanovića." Kakva je bila ta misija špijuna Mikulića  kaže nam Rajić: "Kod toga smo bili prisutni fra Matej Vodanović, fra Alberto Bukić, fra Leonardo Bajić i ja. Vodanović fra Matej i Mikulić fra Jozo utanačili su da ćemo mi u samostanu početi ilegalno raditi koliko se može. Tu se mislilo na propagandni rad, na sabotaže i diverzije. Fra Matej Vodanović zatražio je od fra Joze Mikulića da mu on donese eksploziv Mikulić da mu on donese eksploziv (sic!)." Rajić nastavlja: "Mikulić fra Jozo je nama četvorici govorio kako i mi treba da poradimo oko stvaranja nezadovoljstva i uopće opozicije prema režimu. Interesirao se za naš rad, za rad našega samostana, i mi smo mu ispričali na koji sve način okupljamo narod oko sebe, kako ti ljudi imaju u nas povjerenje. Na to je fra Mikulić kazao da to nije dovoljno, i da treba raditi nešto i sa letacima, sa popagandom, eventualno i sabotažama i diverzijama. Mi smo se složili sa njime, a glavnu riječ u razgovoru sa fra Mikulićem vodio je Vodanović. To isto kaže i Vodanović: "Nama kao svećenicima je Mikulić preporučio da i mi sa svoje strane poradimo na tome da širimo nezadovoljstvo prema režimu i to koliko god možemo  i koliko nam prilike dozvoljavaju. Te vijesti bi mi širili prilikom našega kontakta sa ljudima i to individualno. Ti ljudi bi opet te vijesti širili među svojim znancima i prijateljima. Osim toga da ako imamo mogućnosti da štampamo i letake koje bi na isti način ti ljudi širili dalje među građanstvom." "Mi smo - kaže Vodanović - konkretno prišli takvom djelovanju." Prilikom dolaska špijuna Mikulića u Zagreb na sastanku koji je održan u samostanu Vodanović mu je podnio opširan izvještaj o prilikama u našoj zemlji prikazujući mu stanje tendenciozno neprijateljski u odnosu na našu zemlju. Ti podacima koje je zatim Mikulić predao špijunima u čijoj je službi bio služili su kao izvor klevete reakcionarne štampe protivu FNRJ.

Kakve su bile upute koje je Mikulić donio za rad prilikom svojih dolazaka u Zagreb kaže sam opt. Bukić: "On je donio u naš samostan upute kako treba da se radi ovdje u zemlji da dođe do prevrata. To su bile upute za rad sa ilegalnom organizacijom...Rekao je da se najprije treba širiti nezadovoljstvo, a kad se to postigne treba da se pređe na teroristička djela i rušenje, kao i u većoj ili manjoj mjeri sa oružanim napadajima na pojedine rukovodioce i na šefove vlade..." Opt. Vodanović priznaje: "Kad je Mikulić po drugi put došao u Zagreb, odnosno u naš samostan u kolovozu 1946. g. sa sobom je donio paket u kome je bila zamotana paklena mašina." I onda nadopunjuje: "Kad je Mikulić po drugi puta došao u naš samostan u kolovozu 1946. g. dao mi je 500 dolara." Po tom je održan sastanak Vodanovića, Rajića, Bukića, Bajića i Viskovića na kome je bilo govora o donijetom eksplozivu i njegovoj upotrebi po instrukciji Mikulića kao i da je novac koji je Mikulić donio namjenjen licima koji bi izvršili zadatak.

U svojim iskazima opt. Vodanović priznaje zločinačku djelatnost svoju i svojih sumišljenika i potanko iskazuje prijem eksploziova i novca, sastanke i odluke koje su na njima donijete u pogledu upotrebe eksploziva za diverziju u nekoj od tvornica, angažiranje Jolande Bauer i drugih osoba za taj posao. O tome tako jer govori i opt. Rajić:

"Nakon svršetka rata najaktivniji smo bili u propagandi Vodanović fra Matej, Bukić fra Alberto, Visković fra Jozo, Bajić fra Leonardo i ja. Osim toga mi smo bili i poslom vezani i stalno u dodiru. Kako je počimao naš tajni rad, tako smo mi međusobno znali jedan za drugoga, razgovarali smo o letacima i sl...Mi smo razgovarali pojedinačno, koji puta po dva tri zajedno. Kroz te naše razgovore, da ih tako nazovem, mi smo raspravljali sve više kako bi trebalo raditi sa svjetovnim licima i predlagalo se Jolandu Bauer koju su osim mene poznavali Bukić i Vodanović, a i Visković iz viđenja. Jednom prilikom , po prilici u mjesecu ožujku 1946. g. našli smo se svi petorica zajedno i to Vodanović fra Matej, Visković fra Jozo, Bajić fra Leonardo, Bukić fra Alberto i ja. Tom prilikom smo se složili  da bi ja počeo raditi na propagandi sa Jolandom a preko nje bi se našlo još par svjetovnih lica. Glavnu riječ vodio je Vodanović fra Matej, dao mi je savjete i šta da govorim na sastancima. I svi drugi su učestvovali u tom razgovoru. Raspravljali smo o tome da li je Jolanda dovoljno povjerljiva, što bi se na sastancima govorilo i sl. Poslije toga počeo sam raditi najprije sa Jolandom Bauer zatim sa Kvasnicom Vladimirom, a kasnije sa Matošić Ivanom. Prije i poslije sastanaka sa njima ja sam razgovarao sa Vodanovićem o radu sa njima da mi daje upute za daljnji rad i da ga izvještavam o tome kako i šta se radi. Sa Visković fra Jozom, Bajić Leonardom i Bukić fra Albertom ja sam također razgovarao o mom tajnom radu sa Jolandom Bauer, Kvasnica Vladimirom i Matošić Ivanom. Tako sam imao prilike da im pričam. Oni su im također davali svoje prijedloge i mišljenja. Osim toga našli smo se nekoliko puta svi zajedno i tim prilikama raspravljali smo o našem radu sa Jolandom Bauer, Kvasnicom i Matošićem. Naročito nakon dolaska fra Joze Mikulića u Zagreb u lipnju 1946. g. naši razgovori postali su sadržajniji , jer smo imali podlogu od Mikulića...Imali smo obećanje za eksploziv da ćemo ga dobiti, a i našem radu dana je šira politička forma, jer smo mi tada postali sastavni dio plana i kampanje koja je dolazila iz inozemstva. Tako - je došlo poslije dolaska fra Joze Mikulića u Zagreb do jednog našeg skupnog sastanka na kome je bila donešena konačna odluka za diverziju. Taj sastanak mogao je biti oko mjeseca septembra 1946. g. Istina, već poslije dolaska Mikulića u Zagreb u lipnju 1946. g. mi smo se međusobno razgovarali o diverzijama. To je bilo obično naklapanje, ali kasnije se je sve više oformilo u jednu određeniju zamisao. Kada je fra Mikulić donio eksploziv razgovori su postali sve konkretniji. Na koncu u septembru 1946. g. sasma spontano sastali smo se svi petorica Vodanović fra Matej, Visković fra Jozo, Bajić fra Leonardo, Bukić fra Alberto i ja. I razmotrili smo sve te naše kombinacije o diverzijama i odabrali da bi se preko Matošića i Jolande Bauer odnosno grupe svjetovnih lica kojima sam ja rukovodio načinila diverzija u tvornici C. D. GAON. U tom razgovoru učestvovali smo svi mi i raspravljali smo kako bi za diverziju dolazile u obzir tvornice "Rade Končar", C. D. GAON, Ivančica i još neke. Samo se ja više ne sječam koje osim ove tri. Na koncu smo se dogovorili da ću ja Jolandi Bauer, Kvasnici i Matošiću na sastanku dati u zadatak da razmotre mogućnosti podmetanja eksploziva u gore spomenutim tvornicama. Nakon toga kada bi oni izvidili mogućnosti, a kod toga bi im mogla pomoći druga lica izabralo bi se onu tvornicu gdje bi mogućnost za diverziju bila najbolja. U stvari na tom sastanku nije bila izabrana tvornica C. D. GAON kao objekt za diverziju. U tim razgovorima svi su uzeli živog učešća. Istina bilo je govora o opasnostima kojima se time izlažemo, ali svi smo bili zato da se u jednoj od tih tvornica načini diverzija.

Nakon toga ja sam održao sastanak sa Jolandom Bauer, Kvasnica Vladimirom i Matošić Ivanom i s njima sam o diverziji raspravljao. Oni su na to pristali. Kvasnica je kazao će i on izvidjeti mogućnost diverzije, ali da bi najbolji zato bio Matošić jer je svršio diverzantski kurs. Kvasnica je preuzeo da će izviditi mogugućnost diverzije u tvornici Rade Končar, zato jer je ta tvornica važna. Matošić je preuzeo da će izviditi mogućnost diverzije u tvornici C. D. GAON jer je u toj tvornici radio. Kasnije mi je Kvasnica rekao da on nema mogućnosti za diverziju u tvornici Rade Končar dok mi je Matošić kazao da može podmetnuti eksploziv u tvornici GAON. Nakon toga ja sam izvjestio Vodanović fra Mateja da jedino dolazi u obzir tvornica C. D. GAON i da ćemo u toj tvornici podmetnuti eksploziv. Kasnije sam to pričao i Visković fra Jozi, Bajić fra Leonardu i Bukić fra Albertu. Oni su stvar odobrili i složili se.

Kasnije sam ja predao Jolandi Bauer eksploziv za Matošića, koji je bio pakovan u jednom paketu. Kako je izgledao taj eksploziv i koliko je bilo komada u kutiji ne znam, jer ja nisam taj paket uopće otvarao, već kako sam ga primio od fra Mateja Vodanovića tako sam ga dao odmah Jolandi Bauer.

Fra Matej Vodanović je bio taj koji je davao sve upute za rad sa Jolandom Bauer, Kvasnicom Vladimirom i Matošić Ivanom, ja sam sve radio po njegovim uputama. On me je odredio da ja održavam sastanke sa Jolandom Bauer, Matošić Ivanom i Kvasnica Vladimirom, da s njima radim kako nebi imali vezu sa svim nama petoricom već samo sa jednom osobom, čime se ostali izlažu manjoj opasnosti da budu otkriveni. Ostali t. j. Visković fra Jozo, Bajić fra Leonardo i Bukić fra Alberto nisu imali nekih dužnosti kao na pr. ja ali su za sve to što ja radim sa njima znali samnom razgovarali i davali svoje prijedloge i mišljenja.

Opt. Bajić priznaje svoje učešće u radu terorističke ustaško gestapovske grupe dok opt. Visković to poriče, ali se njegovo učešće dokazuje potpunim i okolnosnim izjavama ostalih saoptuženika.

Opt. Jolanda Bauer svoje poznanstvo sa Vodanovićem i ostalima i rad s njima iznosi ovako:

"Ja sam prvi puta bila u samostanu majke božje Lurdske u Zagrebu još 1941. g. no često sam počela zalaziti u taj samostan tek početkom 1946. g. Još onda sam upoznala fra Mateja Vodanovića, a fra Alberta Bukića poznavala sam od ranije. Kroz to moje dolaženje k njima ja sam sa njima razgovarala, tako da me je mogao i on dobro upoznati i steći prema meni povjerenje. U nizu razgovora koje sam vodila u prvoj polovici 1946. g. pa i nešto kasnije pričao mi je fra Matej Vodanović o svom ilegalnom radu. To sve sam sa njima razgovarala u župnom uredu, u vrtu pred crkvom i sl.

Kako sam ja dolazila u samostan majke božje Lurdske u Zagrebu ja sam između ostalih upoznala fra Serafina Rajića. U godini 1946. ja sam s njime znala razgovarati o mojim prilikama, kako živim i sl. a on mi je običavao pričati o situaciji u svijetu i našoj zemlji. Nakon takvih razgovora na temelju kojih je mogao steći izvjesno povjerenje o meni jer sam ga upoznala sa svojom prošlošću i sa svojim životom, tako je mogao saznati o meni preko fra Alberta Bukića i fra Mateja Vodanovića, on mi je počeo davati letke da ih dijelim po gradu, a tako jer mi je u dva navrata dao letke da ih odnesem u Stenjevac do tamošnjeg župnika Birača.

Letke koje sam dobivala od fra Serafina Rajića raspačavala sam po Zagrebu, kako mi je za to dao upute fra Rajić. Osim toga fra Serafin Rajić mi je govorio kako treba biti protiv ovoga režima, protiv ove države, da treba širiti propagandu, ali da bi trebalo to raditi organizirano, da se postigne nekih rezultata. Ja sam na to pristala i nato me je Rajić pitao da li znadem koga tko bi mogao još s nama raditi samo da je pouzdan, da je dobar Hrvat i da je sposoban. Ja sam tada predložila Vladu Kvasnicu i on se je time složio i tražio da ga dovedem k njemu da bi održali sastanak.

U pogledu potrebe za ilegalnim radom govorio joj je opt. Rajić. Zato je potrebno prilaziti oštrijim i najoštrijim formama djelovanja kako bi se narodu pokazalo da nije sve zaspalo, kako postoji u zemlji snažan otpor pa čak i među samim radništvom, i da opozicija radi. Baš zato se govorilo o tvornici Rade Končar, da bi i tamo trebalo učiniti diverziju. Ta tvornica da nosi ime njihovog prvoborca, ta tvornica postizava velike radne uspjehe, baš zato bi trebalo da se pokaže kako i u takvoj tvornici postoji nezadovoljstvo sa režimom.

Naši ilegalni sastanci održavali su se u župnom uredu majke božje Lurdske u Vrbanićevoj 35. Sastanci su se održavali u drugoj polovini 1946. g. i januaru 1947.  g. Na tim sastancima su bili prisutni najprije ja i fra Serafin Rajić, a kasnije Kvasnica Vlado i Matošić Ivan. Na te sastanke ja sam pozvala Kvasnicu Vladu, a Matošića je pozvao Kvasnica."

"Raspravljali smo o propagandi, usmenoj i pismenoj. Fra Serafin Rajić vodio je glavnu riječ na tim sastancima. On je te sastanke zakazivao i davao nam je sve upute za rad. Tako nam je i fra Serafin Rajić govorio o političkoj situaciji i slično, što smo mi koristili u usmenoj propagandi koju smo sprovađali preko svojih znanaca i prijatelja. Kasnije je došao razgovor i na oštrije forme ilegalnog rada. S tim prijedlogom došao je i fra Serafin Rajić i kazao da bi trebalo načiniti diverziju, podmetanje eksploziva u koju zagrebačku tvornicu, da se time pokaže nezadovoljstvo naroda, a prvenstveno radnika. Naravno da bi to značilo da su nezadovoljni sa današnjim režimom FNRJ. Kod tvornica koje bi dolazile u obzir za podmetanje eksploziva spominjao je "Rade Končar" i "C. D. GAON." Na koncu je fra Serafin Rajić dao u zadatk Matošiću Ivanu da izvidi mogućnost podmetanja eksploziva u tvornici C. D. GAON da si nađe eventualnog pomagača, ako mu je potreban, a u tom poslu bi mu pomogla ja i Vlado Kvasnica. Nadalje mu je kazao da poruči kada treba eksploziv.

Taj eksploziv donijela sam ja od fra Serafina Rajića i predala ga Vladi Kvasnici time da ga on kasnije preda Matošiću. To je bilo oko 23. I. 1947. g. kad sam ja donijela Kvasnici Vladi u stan eksploziv. Vlado Kvasnica je znao da je taj eksploziv namjenjen za tvornicu C. D. GAON.

"Ja sam primila 10.000 Dinara od fra Serafina Rajića, koji novac mi je on dao kao nagradu za izvršenje diverzije u tvornici C. D. GAON. Od toga novca dala sam Vladi Kvasnici 5.000 Dinara, a Matošiću također 5.000 Dinara."

Govoreći o sastanku na kome se raspravljalo o diverziji opt. Matošić kaže: "Poslije toga je govorio /t. j. Serafin Rajić/ kako osim propagande treba prići i jačim i oštrijim mjerama, da bi trebalo izvršiti  diverziju. Razmatrala se mogućnost diverzije u tvornicama Rade Končar i C. D. GAON. Ja sam preuzeo na sebe da izvršim mogućnost podmetanja eksploziva u tvornici C. D. GAON i eventualno da si za to pronađem pomagače...Kvasnica Vladimir trebao bi izviditi mogućnost diverzije u tvornici Rade Končar, a Jolanda Bauer bi nam pomogla u koliko bi nam  što trebalo.

Opt. Matošić navodi dalje: "Ja sam razgovarao sa Salamonom Ivanom o podmetanju eksploziva u tvornici C. D. GAON...Salamon Ivan je pristao dobrovoljno da mi pomogne u izvršenju te diverzije.

Pošto je Matošić razmotrio mogućnosti diverzije, održan je satanak u samostanu majke božje Lurdske u Vrbanićevoj br. 35. i to u januaru 1947. g. O tom sastanku Matošić kaže ovo: "Ja sam izvijestio da ja imadem mogućnost da podmetnem eksploziv u tvornicu C. D. GAON i da imadem čovjeka koji bi mi u tome mogao pomoći. Kvasnica nije uradio za diverziju u tvornici Rade Končar, tako da je jedino za to dolazila u obzir tvornica C. D. GAON. Fra Serafin Rajić mi je kazao da ja uredim sve za diverziju i kada budem gotov, kada budem trebao da mu javim i da ću dobiti eksploziv preko Jolande Bauer."

Poslije toga razgovora Matošić je sa Salamonom ponovo razgovarao o tome kako će i na koji način podmetnuti eksploziv i mjesto gdje će ga staviti. Opt. Matošić veli dalje: "Tako jer smo razmotrili mogućnost gdje bi se mogao podmetnuti taj eksploziv i zaključili smo da bi bilo najzgodnije mjesto u šupi gdje se nalaze demontirani strojevi...Oko 20. januara 1947. g. ja sam otišao do Kvasnice Vlade i kazao mu da je sve u redu i pripremljeno i da neka on traži eksploziv. Kada sam bio kod Vlade Kvasnice on mi je kazao da dođem oko 24. I. 1947. g. kod njega jer da će mu toga dana Jolanda Bauer donijeti eksploziv. Toga dana ja sam došao u stan Kvasnice Vladimira, koji mi je predao paket sa eksplozivom...Eksploziv smo podmetnuli ja i Salamon. To je bilo u subotu dne 1. II. 1947. g. Eksplozija je uslijedila dne 4. II. 1947. g. u 16 sati, kada nije bilo radno vrijeme, već su radnici na dobrovoljnom radu iznosili te strojeve koji su se nalazili u toj šupi."

"Za izvršenje primljenog terorističkog zadatka opt. je primio i nagradu, a to od novca koji je špijun fra Jozo Mikulić bio predao fra Mateju Vodanoviću. To Matošić priznaje: "Jolanda Bauer mi je dala oko 1.800 dinara, a obećala mi je da će mi još dati. Taj novac dobila je ona od Serafina Rajića i to zato što ćemo izvršiti diverziju. Od toga novca ja sam oko 900 Dinara dao Salamonu Ivanu."

Iz napred navedenoga jasno se utvrđuje učešće svih optuženih u izvršenju krivičnih djela navedenih u dispozitivu pod 3.

Krivična djelatnost i krivična odgovornost opt. Salamona Ivice za djelo pod 2. ove optužnice dokazano je njegovim vlastitim priznanjem.

Krivična djelatnost i odgovornost optuženih fra Mateja Vodanovića fra Alberta Bukića, fra Josipa Viskovića, fra Bajića Leonarda, fra Rajića Serafina i Jolande Bauer u pogledu djela navedenih u dispozitivu pod 3, 5, 6, i 7 ove optužnice također se dokazuje vlastitim priznanjima optuženih.

Valja napomenuti da je u dispozitivu ove optužnice iznijeta krivična djelatnost optuženih samo jedan dio njihove sveukupne krivične djelatnosti, koja je, kao što se svakako iz svih okolnosti mora uzeti, bila daleko veća.

Za karakteristiku optuženih koji su vršili sve pomenute zločine i na koncu organizirali i izvršili diverziju uslijed koje su poginula tri radnika, zanimljiva je slijedeća pojedinost o kojoj govori optuženi Matošić: "Ja sam bio na sprovodu onih naših radnika, koji su poginuli prilikom eksplozije. Salamon je također bio na tom sprovodu. Ja sam nosio križ od Silvestra Badovinca." Ovaj iskaz pokazuje svu prljavštinu i gnjusobu moralnog lika kako Matošića samoga tako i svih onih koji su zajedno s njim u špijunsko-terorističkom radu učestvovali.

Da nema budnosti organa naše narodne vlasti, da nema svijesti i rodoljubivosti naših radnih ljudi, još bi svi optuženi imali prilika da učestvuju u raznim diverzijama. Jer - kao što kaže Matošić i kao što proizlazi iz iskaza drugih optuženika - na njihovim sastancima govorilo se je da bi se ako uspije prva diverzija, sa vršenjem diverzija produžilo.

Pošto je izvršenje djela kao i krivična odgovornost u potpunosti dokazana u pogledu svih inkriminiranih radnja za sve optuženike, molim sud da pravilno ocijeniš zločinačku djelatnost, društvenu opasnost i krivičnu odgovornost optuženika svakome od njih odmjeri zasluženu kaznu, koja treba da bude opomena svima koji bi bili skloni da izvrše izdaju domovine i zločin prema našem narodu, te koja treba da ujedno bude i garancija našem radnom svijetu, da se - otstranjenjem zločinaca i neprijatelja napretka iz našeg radnog društva - može mirno i nesmetano posvetiti izgradnji zemlje i svoje ljepše budućnosti putem ostvarenja petogodišnjeg plana.

 

Smrt fašizmu-Sloboda narodu!

Javni tužilac za grad Zagreb

Pečat: Javno tužioštvo za grad Zagreb

Potpis: Vlado Ranogajec

     

PRILOG III.

 

(Prijepis)

 

A. IZJAVA O. LEONARDA BAJIĆA 20. VII. 1947.

 

"O. Leonardo Bajić izjavljuje: Tako mi Bog dragi pomogao!!!

 Općenito: 

1. Što se god odnosi na mene - sve je absolutno izmišljotina.

2. Čitajući ovu 'Optužnicu', prvi put u životu čujem da postoje osobe: Matošić Ivan i Salamon Ivica i Kvasnica. Bauer Jolandu poznam vrlo, vrlo malo. Poznavala se sa o. Albertom Bukićem, pa sam je 2-3 puta susreo u samostanskoj čekaonici, da njega čeka, ali se u razgovore nisam upuštao.

3. Absolutno, poslije 5. svibnja 1945, nisam vidio fra Jozu Mikulića, niti sam znao niti čuo govoriti, da bi on od toga datuma bilo ili u Zagrebu ili u našem samostanu. Pače, ja sam bio uvjeren, da za njega u samostanu Braća ne znadu gdje je: da li je živ ili mrtav. Dakle o mome znanju ili sastancima s njime sve je izmišljeno.

4. O sastancima, koje spominje Optužnica, da su se održavali u samostanu, između mene o. Mateja NB! Vodanovića, o. Serafina Rajića, o.Josipa Viskovića i o. Alberta Bukića - sve je doslovno izmišljeno.

5. Za nikakve 'političke' sastanke, koji bi se održavali u samostanu između Braće ili sa kojima svjetovnjim licima meni apsolutno nije ništa poznato.

6. Što se tiče moga optužujućega znanja, da fra Ambrozij Budimir i fra Petar Topić misle godine 1945. potajno pobjeći u inozemstvo, stvar stoji ovako obzirom na mene: i fra Topić i fra Budimir su mladi fratri, koji se lako ne povjeravaju nama starijima, posebno ne meni. Ja sam uvijek mišljenja: stoj doma!! Slučajno sam čuo govoriti o Budimiru, da ide 'posjetiti brata, koji je u Istri'. Uostalom jedini redovnički Poglavari mogli bi znati kuda tko ide, a mi podložnici ne moramo znati: Često ni poglavari ne znadu.

A što se tiče klerika-vojnika Šipića i Modrića, ja stari fratar niti ih dobro ne poznam. Oni nisu bili članovi našeg samostana u Zagrebu - možda su u našem samostanu boravili 1-2 dana - mislio sam na dopustu. Modrić je imao u samostanu rođenog brata fratra, fra Ivana - pa ga (mislio sam) došao posjetiti. Ovo se odnosi na Optužnicu str. 6. broj 5.

Dakle ja nisam bio upućen u namjere nijednoga od četvorice koji su izbjegli u inozemstvo god. 1945.

7. Što se tiče nekih sastanaka: koje kao česte predpostavlja Optužnica, a o njima govori fra Serafin Rajić, čini mi se, da iz izjava Vodanoviča fr. Mateja i Bukića fra Alberta nema tih čestih sastanaka navodno između Vodanovća, Bukića, Rajića i Viskovića i mene (nas petorica fratara). Fra Jozo Visković i ja niječemo svaki takav 'politički' - prevratnički sastanak: Bukić tvrdi kod suočenja u mome Zapisniku pred istražiteljem, da sam ja najenergičnije ustao protiv ikakve razvratničke akcije, a Matej fra Vodanović jednako kod našeg suočenja, kaže, da sam ja njegov izvještaj o željama Mikulića tek 'primio na znanje'. Dakle od nas petorice jedini fra Serafin Rajić govori o mome prisustvovanju tim sastancima i na njima da sam aktivno-protudržavno istupao.

Ja neznam za nikakve takve sastanke!

 

Posebno:

 

1. Meni je zagonetno, ali u mome interesu: da su Braća uapšenici svi bili odvedeni u zatvor do 10 sati jutro. Pretres samostana svršio oko 4 sata poslije podne. Sa mnom se (ja sam gvardijan-starješina samostana od 1-VI. 1946) glavni činovnik lijepo oprostio - ja se osjećao slobodan, i tek navečer, iza večere, oko 9 sati palo im na pamet, da i mene odvedu u zatvor.

2. I fra Jozo optuženi Visković absolutno niječe, da je sudjelovao 'sastancima' koji se spominju u Optužnici između Vodanovića, Bukića, Rajića i mene. Dakle on kao ni ja o njima ne znamo ništa.

3. Strana 3 Optužnice, točka 3, ukoliko ja poznam prilike u samostanu i što se mene tiče - sve neistina - fantazija... U samostanu od listopada 1946 ima oko 45 fratara i svi neuapšeni (neuhapšeni, S. Č.) o tome ne znadu ništa.

4. Ja sam 'Bajić', a ne 'Rajić', koga Rajića često spominje Optužnica.

5. Dok druge optuženike spominje Optužnica nekoliko puta i posebno, dok mene ne spominje nigdje posebno, nego samo u zajednici sa drugom Braćom.

6. Ja sam  često u istrazi bio pitan: kako to, da ja od lipnja 1946 samostanski starješina, a ne znam, što se u samostanu događa (sastanci, Mikulić, ulazak svjetovnjaka...) ja sam kazao ovu istinu: ima i supruga i kćeri i sinova, koji vješto znadu kriti i zavaravati svoje supruge i roditelje - može se to slično desiti i u samostanu...I 'Optužnica' spominje samo tri (3) svjetovna lica, koja bi navodno zalazila u samostan. Mali broj lica mogu se lako 'kriti'.

6. (sic!) Napose, sve što Serafin Rajić govori o meni obzirom na sastanke s njime ili sa drugim redovnicima iz samostana - sve je ordinarna izmišljotina i fantazija njegova. Ja se bojim, da je on duševno poremećen boluje od guše - od živaca od toga se ove godine liječio. Bolovao je u bolnici na 'Rebru', išao je na kliniku na Šalatu it.d. Radi svoje bolesti imao je posebne povlastice u samostanskom životu.

7. Na jednom suočenju mome i fra Alberta Bukića, ovaj je tvrdio, da bi ja sudjelovao na sastanku, na kojemu je Vodanović fra Mate izvijestio o tajnom dolasku fra Joze Mikulića iz inozemstva u Zagreb, ali da sam se ja 'energično' izjavio i ustao na tom sastanku protiv bilo ičesa, da poduzimamo na želju Mikulića. Dakle u mome interesu, ali ja sam, kao što je živa istina, uopće zanijekao, da znam za ikakav sastanak između nas u samostanu o dolasku Mikulića.

Dakle i ako je fra Bukić govorio u mome interesu, ja sam taj interes odbio, jer o stvari (tako me Bog dragi i mili pomogao!!) - ne znam ništa. U suočenju sa fra Vodanovićem, on je kazao, da sam ja 'primio na znanje' njegov izvještaj o sastanku njega i Mikulića. Dakle, obzirom na mene ne slažu se Bukić i Vodanović. Sa petim (5) optuženikom fra Jozom Viskovićem nije bilo moga suočenja, jer, naravno, ni ja ni on ne znamo ništa ni o Mikuliću ni o sastancima niti o ičemu drugom.

8. Optužnica na str. 9. spominje da 'svi optuženi jasno i otvoreno izjavljuju' svoje mišljenje o današnjem političkom stanju u našoj državi, - za vrijeme istrage, to me nisu pitali niti sam što govorio.

9. Optužnica na str. 12 govori o letcima. Mene ne spominje, i ja ništa ne znam što se na nje odnosi.

10. Optužnica na str. 13. govori o dolasku Mikulića u Zagreb iz inozemstva, ali M. Vodanović ni Bukić ne tvrde da sam ja bio s Mikulićem, mene ne spominju - na razgovoru s njime, Mikulićem nego Vodanović kaže: sa mnom je bio fra Albert Bukić i 'još neki naši redovnici'. Mene ne spominje ni o. Albert Bukić, nego kaže 'ostali fratri'.

11. Čitav govor fra Serafina Rajića na str. 14-15 obzirom na mene absolutno izmišljen-neistinit.

12. Optužnica na str. 15. tvrdi: 'Opt. Bajić priznaje svoje učešće u radu terorističke ustaške, gestapovačke grupe' - pa možda je tu greška tipkačice te mjesto Rajić napisala 'Bajić', jer ja to nisam nisam (sic!) nigdje i nikad priznao, napose ne na istrazi zbog jednostavnog razloga, što me to istražitelji nisu ni pitali.

Ja sam Kristov svećenik, pa prisižem na Kristovu istinu (Ona nas spasila u život vječni!!) da je svaka napisana misao živa istina.

Ja ću odgovoriti na pitanje suca: ja se ne osjećam krivim!!!

Ovo doktore dragi, kažite i predajte mojoj dragoj Braći u našem samostanu Majke Božje Lurdske, koja nas dovela u nebo!!! Nigdje ni sjene što nepovoljna nisam za sve vrijeme istrage, izjavio bilo protiv kojega Brata, a to zato, jer nisam imao što takvoga kazati. Pohvalno sam govorio i o dragom fr. Serafinu.

O. Leonardo Bajić, 20. VII. 1947."[2]

     

PRILOG IV.

 

(Prijepis)

K. 375/47

 

P R E S U D A

 

U  I M E  N A R O D A !

  

Okružni sud za grad Zagreb u Zagrebu u vijeću sastavljenom od predsjednika vijeća Livije Angera, te sudaca-porotnika Gerjević Josipa i Pavleković Franje, uz sudjelovanje zapisničara Gostl Ivke, u krivičnom predmetu protiv MATOŠIĆ IVANA i družine, radi kriv. djela iz čl. 3. t. 3. Zak. o kriv. djelima protiv naroda i države, čl. 3. t. 8. i 14. Zak. o kriv. djelima protiv naroda i države, povodom optužnice Jav. tužioca za grad Zagreb u Zagrebu od 17. 7. 1947. br. U.I. 301/47 te optužnice od 20. 7. 1947. broj U. I. 577/47 na temelju rješenja ovog suda od 19. 7. 1947. određenog glavnog pretresa, na dan 23. 7. 1947., i nastavljenog dana 24. i 25. 7. 1947.  nakon provedenog postupka u prisutnosti optuženih Matošić Ivana, Salamon Ivice, Rajić fra Serafina, Vodanović fra Jerka Mateja, Bukić fra Petra Stjepana Alberta, Visković fra Predrag Josipa, Bajić fra Leonarda, Bauer Jolande i Grabić fra Petra Šimuna, koji se nalaze u zatvoru, te branitelja Zubčić Dr. Ljubomira, za I. okrivljenoga, Vidman Dr. Vladimira za II. okrivljenoga, Tafra Mate za III. okrivljenoga, Stožir Dr. Ive za IV. okrivljenoga, Krstulović Dr. Aurela za V. okrivljenoga, Dr. Franceschi Vjekoslava za VI. okrivljenoga, Brajša Dr. Ćirila za VII. okrivljenoga, Maraković Dr. Ive za VIII. okrivljenu i Srkulj Dr. Vladimira za IX. okrivljenoga, te Jav. tužitelj za grad Zagreb Ranogajec Vladimira, te nakon predloga Jav. tužioca da optuženi budu suđeni prema optužnici što strožije i prijedloga obrane, da se blaže kazne, dana 28. 7. 1947. donio je slijedeću

 

P R E S U D U :

 

I. OPT. MATOŠIĆ IVAN, sin pok. Luke i majke Dragice rođ. Šapić, rođ. 12. svibnja 1926. u Sanskom Mostu, Hrvat, drž. FNRJ, neoženjen, bez djece, radnik, bez imovine, prebivalištem u Zagrebu, sada u istražnom zatvoru od 9. 2. 1947.

II. OPT. SALAMON IVICA, rođ. 10. 3. 1919 u Zagrebu od majke Helene Salamon, Hrvat, drž. FNRJ, oženjen, otac jednog djeteta, radnik, bez imovine, sa prebivalištem u Zagrebu, u istražnom zatvoru od 9. 2. 1947.

III. OPT. RAJIĆ IVAN SERAFIN, rođ. 2. prosinca 1913. u Cisti, kotar Petanovci od oca pok. Ante i majke Jele, rođ. Šitum, Hrvat, drž. FNRJ, neoženjen bez djece, redovnik, bez imovine, sa prebivalištem u Zagrebu, u istražnom zatovru od 19. 4. 1947.

IV. OPT. VODANOVIĆ JERKO MATEJ, rođ. 3. siječnja 1885 u Visu na otoku Visu od oca pok. Duke i majke pok. Ane rođ. Burić, Hrvat, drž. FNRJ, neoženjen, bez djece, redovnik, bez imovine, do sada kažnjavan uvjetno 6 mjeseci prisilnog rada, nalazi se u istražnom zatvoru od 19. 4. 1947.

V. OPT. BUKIĆ PETAR STJEPAN ALBERT, rođ. 26. studenog 1877 u Šibeniku od oca pok. Aleksandra i majke pok. Ane rođ. Kužina, Hrvat, drž. FNRJ, neoženjen bez djece, redovnik, sa prebivalištem u Zagrebu, u istražnom zatvoru od 19. 4. 1947.

VI. OPT. VISKOVIĆ PREDRAG JOSIP, rođ. 21. ožujka 1915 u Tučepima, kotar Makarska, od oca pok. Marka i majke Lucije rođ. Šimić, Hrvat, drž. FNRJ, neoženjen bez djece, redovnik, sa prebivalištem u Zagrebu, u istražnom zatvoru od 19. 4. 1947.

VII. OPT. BAJIĆ MIŠKO LEONARD, rođ. 27. studenog 1889 u Vojniću kotar Sinj, od oca pok. Stjepana i majke Anđe rođ. Krce, Hrvat, drž. FNRJ, neoženjen bez djece, redovnik bez imovine, sa prebivalištem u Zagrebu, u istražnom zatvoru od 19. 4. 1947.

VIII. OKR. BAUER JOLANDA, rođ. 27. travnja 1911 u Siveriću, kotar Drniš, od oca pok. Ivana i majke Olge rođ. Draganić, Hrvatica drž. FNRJ, neudata bez djece, bez imovine, kućanica, sa prebivalištem u Zagrebu, u istražnom zatvoru od 13. 3. 1947.

IX. GRABIĆ PETAR ŠIMUN, rođ. 28. 10. 1882. u Miljevcima kotar Drniš od oca pok. Ivana i majke Jelene, rođ. Bašić, Hrvat, drž. FNRJ, redovnik, stalnog boravišta u Splitu, u istražnom zatvoru od 13. 7. 1947.

 

k r i v i  s u:

 

1/. Opt. MATOŠIĆ IVAN, da se mjeseca svibnja 1942. god. dobrovoljno javio u III. vod I. jurišne ustaške satnije VII. krajiške kombinirane bojne u Kostajnici, a u vremenu kad su ustaške i njemačke vojne formacije vršile ofenzivu na Kozaru. U sastavu te jedinice sudjelovao je u kaciji kojoj je bila svrha, da se pohvata preostalo kučanstvo te da se zajedno sa imovinom dotjera u Kostajnicu. U izvršenju toga zadatka dotjerao je sa svojom jedinicom u Kostajnicu 15-20 pohvatanih ljudi, oko 200 komada rogate marve i oko 80-100 komada svinja, dok je sve ostalo kućanstvo bilo već ranije pobijeno, a njihova imovina dijelom spaljena a dijelom opljačkana. Nakon toga ostao je u sastavu svoje jedinice u Kostajnici kao posada sa zadatkom da prikuplja dovedene ljude i imovinu i u izvršenju toga zadatka davao je stražu kod pohvatanih ljudi, koje su u grupama povezane odvodili na strijeljanje. Osim što je kao stražar čuvao pohvatane ljude odvodio je više grupa do obližnjih jama gdje su ih ustaše strijeljali, a potom u jame zakopavali, sudjelujući i sam u strijeljanju jedne grupe od oko 25 ljudi.

Zatim što je sudjelovao u ustaškoj akciji "čišćenja" u selu Kuruzari gdje su izvršili masovno hvatanje stanovnika toga sela i pljačku njihove imovine. Pohvatani bili su zatim zajedno sa svojom imovinom odvedeni u Kostajnicu, gdje su strijeljani. Zatim što je 8 dana iza toga sudjelovao u drugoj akciji "čišćenja" na selu Slabinju, gdje su uhapsili 4 osobe, opljačkali mnogo pokretne imovine, a pohvatane su zajedno sa ostalim pohvatanim ljudima u drugim akcijama u Kostajnici ubili.

Zatim što je nakon tih akcija otišao na ustaški dočasnički kurs u Zagreb, a odatle u domobransku podoficirsku školu u Varaždin potom se je ponovno vratio u ustaški tzv. sabirni sat Zagreb, gdje je 1943. godine demobiliziran. U ljeti 1944. god. kada je bio pozvan u vojsku uspjelo mu je putem nekog satnika, da bude dodjeljen na diverzantski kurs u Petrancu kod Koprivnice, gdje je za vrijeme od 2 mjeseca pod rukovodstvom gestapovskih stručnjaka za diverzije obučavan za osposobljenje u diverzantskim akcijama, poznavanju i rukovanju raznovrsnim eksplozivom, te bio određen i dao obavezu da će i nakon event. povlačenja okupatorske i ustaške vojske ostati u zemlji i nastaviti svojim zločinačkim radom. Zatim što je nakon svršenog kursa prešao u sastav Bobanove "Crne legije" sa kojom je sudjelovao u borbama protiv NOV-a u Kloštru Podravskom.

2/. Opt. SALAMON IVICA, što je 1942 godine otišavši na rad u Njemačku 1943. godine stupio u njemačku tajnu špijunsku službu "gestapo", gdje je ujedno svršio i večernji obaviještajni kurs. Nakon toga preduzeo je zadatak da prikuplja među radnicima podatke o osobama, koje dolaze u obzir za špijune. U izvršenju tih zadataka bio je vezan sa inspektorom "gestapa" Kostfeldom, a bila mu je podređena jedna grupa od 5-6 špijuna sa kojom je on sam vršo špijunske poslove. Prikupljene podatke, kao i one koje je primao od sebi podređenih špijuna, dostavljao je izravno inspektoru Kostfeldu, primajući za taj rad nagradu u novcu, koju je onda dijelio sa svojom špijunskom grupom. Za sve vrijeme svoga rada među radnicima pronašao je točno neutvrđeni broj osoba koje su preuzete u njemačku tajnu špijunsku službu, no najmanje 15 osoba. Kada se je 1944. godine povratio u Zagreb povezao se je sa gestapovačkim špijunom Kolarom koje mu je redovito sve do oslobođenja naše zemlje, nalazeći se kao tobožnji domobran na službi u Zagreb i u Makruševac, dostavljao razni špijunski izvještaj, primajući putem njega za taj svoj rad novčanu nagradu.

3/. Svi optuženi: Matošić Ivan, Salamon Ivica, Fra Rajić Serafin, fra. Vodanović Matej, fra Bukić Alberto, fra. Visković Josip, fra. Bajić Leonardo i Bauer Jolanda, da su odmah poslije oslobođenja pristupili neprijateljskom posebice špijunskom radu, a zatim stvorili i špijunsko-terorističku organizaciju u franjevačkom samostanu Majke Božje Lurdske u Vrbanićevoj ulici broj 35 u Zagrebu, smišljali i sprovodili diverzije i ubijstva.

Optuženi Serafin Rajić, Matej Vodanović, Alberto Bukić, Josip Visković i Leonardo Bajić da su poslije oslobođenja naše zemlje 1945. godine u namjeri da stvore nezadovoljstvo i nerede u zemlji, da izazovu neraspoloženje u narodu i pripreme teren za nasilno obaranje postojećeg državnog i društvenog poretka FNRJ, izmišljali i širili lažne glasine o stanju u našoj zemlji najprije u međusobnom prepričavanju, a zatim dalje svaki od njih u svome krugu znanaca. Progon ratnih zločinaca, narodnih neprijatelja, kolaboracionista i gestapovskih špijuna iz redova narodnih izdajnika prikazivali su kao da u FNRJ. nema slobode uopće, posebno slobode vjere, da se katolička crkva progoni, da se svećenici ubijaju, da se imovina građana i vjerskih ustanova prisilno oduzima, da se dobri katolici i dobri Hrvati progone samo zbog toga što su katolici i Hrvati, da se stanje u zemlji mora promjeniti, da se narodna vlast mora srušiti i td.

Da su u drugoj polovici 1945. godine uviđajući da njihova usmena agitacija ne daje očekivanog učinka prešli na agitaciju putem letaka, kako bi na taj način svojom smišljeno-usmjerenom agitacijom obuhvatili veći broj osoba. Oni koriste samostan kao zaklon i u njemu, u stalnom međusobnom dodiru i savjetovanju, rade organizirano te stvaraju centar ustaško-terorističko-špijunske djelatnosti. Da bi svoje protunarodne svrhe što bolje ostvarili oni sastavljaju letke sa navedenom protunarodnom sadržinom, umnožavaju ih sami ili pomoću samostanskog vratara Vladimira Poljaka, i onda ih daju svojim prijateljima na čitanje i dalje kolaju ili ih proturaju preko Vladimira Poljaka. Oni održavaju propovijedi u kojima neki od njih na uvijen a neki na otvoren način kao fra Josip Visković/ način lažno prikazuju naše prilike, nastoje unijeti nemir i zabunu u narod, klevetajući FNRJ i zauzimajući otvoreno neprijateljski stav prema našoj državi. Osim toga što je sa istim ciljem optuženi Matej Vodanović propagirao "čuda". U svemu tome pomažu, daju podršku i upute neki crkveni dostojanstvenici sa Kaptola.

Zatim da su s proljeća 1946. godine optuženi Vodanović, Bajić, Visković, Bukić i Rajić održavali zajednički sastanak na kome donose odluku, da se pristupi energičnijem radu na rasprostrivanju neprijateljske propagande putem obilnijeg širenja letaka sa protunarodnom sadržinom i to preko svjetovnih lica. Tim sastankom rukovodio je Vodanović. Da se ostvari postavljeni zadatak bilo je povjereno Rajiću, da se poveže sa raznim ustaškim i terorističkim elementima i da on dalje s njima radi. Rajić odmah predlaže, da na terenu s time radom rukovodi odnosno vezu sa svjetovnim osobama održava optužena Jolanda Bauer, koja treba da služi kao veza za prenošenje uputa i svega ostaloga između navedene petorice optuženih franjevaca i verbovanih svjetovnjaka - ustaša. Pošto su optuženu Jolandu Bauer svi poznavali ranije kao osobu koja je u pogledu rada uživala kod njih potpuni ugled i povjerenje, taj je prijedlog pihvačen. Na to Rajić stupa u još užu vezu sa Jolandom Bauer. Ova mu najprije preporučuje Vladimira Kvasnicu za učesnika u njihovom špijunskom i terorističkom radu, a zatim i Ivana Matošića.

Na taj način u nastojanju da svoj izdajnički i špijunski rad što više prošire i pojačaju te što uspješnije sprovedu, optuženi fra Matej Vodanović, fra Serafin Rajić, fra Alberto Bukić, fra Leonadro Rajić [sic!] i fra Josip Visković u toku 1946. godine proširuju svoju špijunsko-terorističku organizaciju uvlačeći u nju i svjetovnjake. Tako je njihova špijunsko-teroristička organizacija postala veća ili organizaciono potpunija. Pošto su već prije toga angažirali Jolandu Bauer, poslije su verbovali prema njenim preporukama Vladimira Kvasnicu i Ivana Matošića, a preko ovoga potonjega najzadnjeg Ivicu Salamona. Vezu između svetovnjaka špijuna i terorista i franjevaca špijuna i terorista, prema donijetoj odluci održava optuženi Rajić. On ih poziva na sastanke i tim sastancima rukovodi. Vezu sa špijunima i teroristima svjetovnjacima izvan samostana održava Jolanda Bauer. Rad na širenju letaka sa sadržinom klevetničke lažne neprijateljske propagande biva sve veći. Oni i dalje primaju letke od osoba izvan samostana, svjetovnjaka ili svećenika, kao što je kaptolski kanonik Pavle Jesih i dr. Sami ih pišu i umnožavaju, opet djelom uz suradnju svoga vratara pomenutog Vladimira Poljaka. Rasturanje tih letaka osim njih samih vrše njihov vratar Vladimir Poljak, Jolanda Bauer, Vladimir Kvasnica i Ivan Matošić. Ovi ih rasipavaju po ulicama i ostavljaju po kućnim vežama, turaju kroz vrata u stanove, dijele svojim poznanicima. U tome radu svi su angažirani i svi učestvuju, a naročito se istiću optuženi Vodanović i Rajić. Optuženi fra Josip Visković posebice što je od raznih reakcionarno raspoloženih osoba kriomice primao izvjesnu štampu kao "La croix" i "Hrv. list Danica", "Ustaško glasilo", koji su radi svog klevetničkog pisanja protiv FNRJ zabranjeni u našoj državi, te njihove izmišljotine, davanjem tih listova poznanicima na čitanje i usmenim prepričavanjem širili dalje.

U drugoj polovini 1946. godine optuženi Rajić što održava više sastanaka sa Jolandom Bauer, Matošićem i Kvasnicom u kojima im daje program rada i upute a prema instrukcijama optuženoga Mateja Vodanovića. Na tim sastancima pretresaju se razna pitanja u vezi sa širenjem lažne propagande, proturanjem neprijateljskih parola, rasturanjem letaka sa ilegalnom sadržinom a to sve naročito postaje predmet razgovora i pretresanja na sastancima koji su slijedili nakon uputa, koje je špijun fra. Joso Mikulić donio iz inozemstva. Tu se također raspravlja mogućnost pravljenja diverzija u poduzećima i stvara se plan da se pristupi vršenju sabotaže, upućuju se da među radnicima  vrše propagandu i da se radi malo i polako, da se u radu ne radi dobro i pravilno i td. O tim sastancima opt. Rajić redovno obavještava opt. Vodanovića, Bukića, Bajića i Viskovića, kojemu također daje mišljenja i upute za daljnji što uspješniji ilegalni rad. Na tim sastancima Rajić predaje Jolandi Bauer, Kvasnici, Matošiću letke sa neprijateljskom sadržinom, a koje oni onda proturaju dalje na izloženi način.

Polovinom 1946. godine ilegalno se prebacuje iz Austrije u našu državu ustaški "bojnik" fra Jozo Mikulić, koji se nalazi u službi nekih inozemnih špijuna. On dolazi u Zagreb i tu, pored uspostavljanja veze sa nekim drugim zaostalim prikrivenim ustaško-gestapovskim suradnicima, odlazi na Kaptol te se sataje sa špijunom Kanonikom Jesihom, komu daje upute za zločinački rad u zemlji, a od koga prima špijunske vijesti. On također odlazi u franjevački samostan u Vrbanićevoj ul. 35. i dolazi u vezu sa organiziranim špijunsko-terorističkim centrom, koji se u tome samostanu nalazi, a kome pripadaju Vodanović, Rajić, Bukić, Bajić i Visković. On u samostanu održava sastanak sa Vodanovićem na kome učestvuju Bukić, Bajić, Rajić i Visković. Svi oni Mikuliću davaju lažna obaviještenja o prilikama u našoj zemlji a primaju od njega upute za svoj protunarodni rad. Na traženje Mikulićevo, Vodanović mu daje izvještaj o prilikama u našoj državi, pun raznih izmišljotina, kao: da među narodom vlada nezadovoljstvo, da seljaci nisu vlasnici svojih proizvoda, da je trgovcima i obrtnicima onemoguećna egzistencija, da obrtnici nisu vlasnici svojih radnja da se ljudi osuđuju zbog toga na logor, jer su Hrvati, da su svečenicima onemogućavani vjerski rad, da izbori nisu bili slobodni i td. i td. Sva ta lažna i klevetnička prikazivanja imale su pored ostalog za cilj, da se povede haranga za miješanje stranih država u naše unutranje stvari. Taj izvještaj predaje Mikulić inozemnim špijunskim i reakcionarnim klikama za klevetanje naše zemlje, što se odrazuje u pisanju reakcionarne štampe u inozemstvu. Ova štampa te laži inozemnoj javnosti prikazuje kao vjerodostojne podatke o prilikama u našoj zemlji, kako bi svjetska javnost lažno i krivo bila obaviještena o političkim, ekonomskim i društvenim događajima u FNRJ. S druge strane na tome sastanku Mikulić daje Vodanoviću i ostalim upute u pogledu daljnjeg rada njihove organizacije preporučujući im da porade, da se njima pouzdani ljudi uvuku u narodne odbore i razne ustanove, te da onda iznutra sabotiraju kao otkup žota i dr. Da se na masovnim sastancima prave istupi i neredi, te da se pristupi terorističkim aktima i ubijanjima pojedinih istaknutih funkcionera narodnih odbora i fronti i td.

Prilikom toga sastanka s obzirom na vođene razgovore o vršenju terorističkih djela, Vodanović je tražio od Mikulića da u tu svrhu donese eksploziv, što je ovaj kasnije učinio.

Nakon toga Mikulić ponovno ilegalno dolazi u Zagreb oko mjeseca kolovoza 1946. obaviještava se o njihovom dosadašnjem radu i daje im nove upute za daljnji rad. Ovoga puta donosi i predaje paket sa eksplozivom i oko 1.000 Dolara u novcu za nagrađivanje osoba koje u ilegalnom radu sudjeluju. Od toga novca Vodanović kasnije preko Serafina Rajića predaje neku sumu Jolandi Bauer, koja djelom zadržava za sebe, a dijelom daje Kvasnici, da ga on podijeli između sebe i Matošića i Salamona. O vođenim razgovorima sa Mikulićem na ovom sastanku i primljenim uputama iz inozemstva za daljnji teroristički i špijunski rad Vodanović upoznaje opt. Viskovića, Bajića, Bukića i Rajića, koji se u svemu saglašavaju.

U jesen 1946. godine optuženi Vodanović, Rajić, Visković i Bajić održavaju sastanak na kome donose odluku da se iz inozemstva preko, špijuna Mikulića sa dobivenim eksplozivom izrši diverzija u jednom od poduzeća a prepušteno je Rajiću, da on u dogovoru sa Jolandom Bauer, Matošićem i Kvasnicom izaberu preduzeće u kome će se diverzija izvršiti. Pošto su razmotrili mogućnost za diverziju putem Kvasnice i Matošića, odlučeno je da se eksploziv postavi u tvornici C. D. Gaon u Zagrebu. Prema toj odluci postavljanje je preuzeo na sebe da izvrši Matošić koji je u toj tvornici bio zaposlen. Sa svim Rajić je upoznao osuđenog Vodanovića, Bajića, Viskovića i Bukića, koji su se time suglasili i dali svoje odobrenje.

U izvršenju zaključaka donijetih na presudnim sastancima u januaru 1947. godine Rajić predaje Jolandi Bauer eksploziv, koji im je bio donio fra. Jozo Mikulić. Ova ga uručuje Kvasnici, koji ga zatim predaje optuženom Matošiću. Matošiću. Matošić je već prije primanja eksploziva pozvao bio opt. Salamona koji je s njime radio u istoj tvornici, da zajednički izvrše postavljanje eksploziva u tvornici C. D. Gaon. Kada je optuženi Matošić koncem siječnja 1946. godine saopćio Salamonu da je dobio eksploziv, ovaj se u ugovoreno vrijeme sastaje sa Matošićem na Savskoj cesti kod Podvožnjaka i prima od njega jedan dio eksploziva. Drugi dio eksploziva unio je i sakrio opt. Matošić u ugljen, kao što je to učinio i Salmon. Izvjesno vrijeme nakon toga otvorili su skladište u kome su bili smješteni demontirani strojevi, te je Matošić, dok mu je Salamon čuvao stražu, namjestio eksploziv među demontirane strojeve i to tako, da pri premještavanju strojeva eksploziv mora da eksplodira. Dne 4. veljače 1947. godine oko 4 sata poslije podne, kada su radnici počeli da podižu strojeve radi prenošenja u druge prostorije, namješteni eksploziv je eksplodirao, tako da su na mjestu ostali mrtvi tvornički radnici Hrouda Franjo i Silvestar Badovinac, teško je ozljeđen Sabo Josip, koji je od zadobivenih ozljeda na putu do bolnice također umro, dok su ranjeni Golubić Gjuro i Heregić Stjepan.

4/a. Optuženi VODANOVIĆ fra MATEJ, da je poslije oslobođenja naše zemlje u ljetu 1945. godine kad se je ustaša Fra Ambroz Budimir spremao da pobegne i ilegalno pređe granicu dao istome iz samostanskih sredstava za put hranu i novac, da bi mu olakšao bjekstvo, a to po uputi provincijala fra Petra Grabića, te Budimir uz tu pomoć i uspjeva da pobjegne.

4/b. Opt. Fra Matej Vodanović i fra Alberto Bukić u jesen 1945. godine znajući da se fra Petar Topić koga narodne vlasti iz Knina traže zbog njegovih nedjela izvršenih za vrijeme okupacije, sprema na bjekstvo putem ilegalnog prelaska granice, daju ovome, opet po uputi provincijala fra Petra Grabića materijalnu pomoć za izvršenje bjekstva, time što mu Vodanović daje civilno odijelo i upućuje Bukića da mu izda novac i hranu za put, što ovaj i čini. Nakon toga Topiću uspjeva, da se preko Sušaka i Rijeke - posredstvom Kapucina na Rijeci - prebaci u Italiju. Optuženi tom prilikom daje Topiću u zadatak, da se u Italiji poveže sa izbjeglim ustašama radi usklađivanja zajedničkog špijunskog i izdajničkog rada.

4/c. Opt. fra Matej Vodanović koncem 1945. godine ili početkom 1946. godine znajući da je vojni obvezanik Luka Modrić došao iz vojne jedinice na odsustvo i da u samostanu prema plan za bjekstvo iz Jug. Armije i ilegalan prijelaz u inozemstvo daje mu neutvrđenu sumu novca na put, te na taj način Modriću uspijeva da pobjegne iz Jugoslavije.

4/d. Opt. fra Matej Vodanović i fra. Alberto Bukić što su u svibnju 1946. godine prujžili materijalnu pomoć vojnom obvezniku Jakobu Šipiću, koji je iz svoje jedinice dezertirao. On je došao u samostan optuženom Vodanoviću i Bukiću i izložio im svoju namjeru za prelaz preko granice. U izvođenju te namjere pomažu mu optuženi Vodanović i Bukić time, što mu prvi daje hranu i novac za put, a drugi civilno odijelo. Time pomognut Šipiću uspjeva da dezertira iz Jug. Armije i da ilegalno pređe u inozemstvo.

5/. OPT. Fra JOSIP VISKOVIĆ, fra LEONARDO BAJIĆ i fra SERAFIN RAJIĆ što su znali, da Vodanović i Bukić učestvuju u pripremanju i izvršenju krivičnih djela opisanih gore pod /a,b,c i d/ ali o tome nisu izvjestili državne organe.

6/. OPT. fra JOSIP VISKOVIĆ, da je sarađujući na sprovođenju pavelićevog plana za istrebljenje Srba, a po odobrenju svojih starješina u drugoj polovici 1941. učestvovao u kotaru Sunja na prinudnom prekrštavanju Srba i njihovom prevođenju na katoličku vjeru vršeći pri tome vjerske obrede.

7/. OPT. JOLANDA BAUER, da je od konca svibnja 1945. godine dalje sve do bijega ustaškog satnika fra Velimira Karlovića koji se je skrivao pred narodnim vlastima najprije u Našicama a zatim i na Kaptolu u Zagrebu u više mahova ga posjećivala, donosila mu razne izvještaje o stanju u zemlji kao i razne predmete, zimski kaput, hranu i drugo.

8/. OPT. GRABIĆ fra PETAR ŠIMUN, što je povezan iz vremena okupacije sa pojedinim protunarodnim elementima iz redova višeg klera na Kaptolu, nakon oslobođenja naše zemlje donosio u više navrata iz Kaptola letke protunarodnog sadržaja u samostan Majke Božje Lurdske u Zagrebu, koje zajedno sa ostalim redovnicima naročito sa Vodanovićem, Bukićem, Rajićem, Bajićem i Viskovićem čita i prepričava i na taj način te pritajene i po oslobođenju naše zemlje zastrašene ustaše ohrabruje i potiče tako da su ovi organizirano prišli primanju, pisanju, umnožavanju i širenju letaka uperenih protiv postojećeg državnog poretka, te širenju propagande sa ciljem da se stvori u pučanstvu zabuna i nezadovoljstvo i odvrate građani od aktivnog rada na obnovi i izgradnji zemlje. Ohrabreni radom, djelovanjem i držanjem opt. Grabića, Vodanović i ostali proširuju svoj rad i u svoju organizaciju uvlače svjetovnjake ustaše, špijune i teroriste kao na pr: Jolandu Bauer, Kvasnicu, ratnog zločinca i koljača Matošića, gestapovačkog špijuna Salamona i druge.

Nakon njegovog odlaska u Split a i u vremenu kada se nalazi u samostanu u Zagrebu, dostavljao mu je Vodanović koji je rukovodio cjelokupnim radom te ustaške špijunsko-terorističke organizacije koja je iz samostana Majke Božje Lurdske djelovala, povremeno pismene i usmene izvještaje o tome, kako ta organizacija i njeni članovi šalju špijunske izvještaje preko špijuna Mikulića, sa kojim su se povezali, stranim agentima i špijunima, kako pripremaju vršenje diverzija i atentata, nadalje da su osim direktiva za propagandu primili od Mikulića i eksploziv za vršenje diverzionog rada kao i novac za plaćanje izvršilaca diverzije i td.

Budući da je taj i takav rad u cijelosti odgovarao njegovom stavu prema narodnoj vlasti i poredku u našoj zemlji, on ga je u svemu odobravao i naročito opominjao članove te organizacije, da budu na oprezu kako ne bi bili po organima državne vlasti otkriveni. Potstreknuti i ohrabreni tim odobravanjem i opomenama na hrabrost prišli su Vodanović i družina pripremanju diverzije u tvornici C. D. Gaon u Zagrebu, pa kada im je optuženi Grabić i taj rad odobrio, predao je Rajić od špijuna Mikulića dobiveni eksploziv Bauer Jolandi a ovaj Matošiću, koji ga je zajedno sa gestapovačkim špijunom Salamonom montirao u tvornici Gaon u Zagrebu, uslijed čega je uništen jedan dio strojeva te tvornice a trojica radnika ubijeno. Kao i za taj rad ranije tako je Vodanović po izvršenoj diverziji i o njenom rezultatu izvjestio opt. Rajića.

9/. U jesen 1945. godine kada se je još nalazio u Zagrebu u samostanu Majke Božje Lurdske, a kada je Budimir fra Ambroz i Topić fra Petar, kojeg su narodne vlasti iz Kina (sic!) tražile zbog njegovog ustaškog djelovanja za vrijeme okupacije, spremili da pobjegne preko granice, izdao je naređenje Vodanović fra Mateju, da im dade civilna odijela, a Bukić fra Albertu, da im izda novac i hranu potrebnu za put, što su ovi i učinili, a sam im je izdao potvrde, da su redovnici provincije Sv. Otkupitelja kako bi se mogli lakše kretati, pomoću čega je ovima doista uspjelo da se prebace preko granice u svrhu nastavka svog ustaškog i protunarodnog djelovanja.

10/. Dosljedan svom ustaškom uvjerenju dočekao i pozdravio okupaciju naše zemlje po njemačko-talijanskim okupatorima, te proglašenjem tzv. NDH sa oduševljenjem, prikazujući svijesno tu nacističko-fašističku tvorevinu kao ostvarenje vjekovnih nacionalnih čežnji hrvatskog naroda. U tome smislu izdao je i Okružnicu upućenu svim franjevačkim samostanima svoje provincije kojoj je zahtijevao od svih redovnika toga reda, da se pokoravaju ustaškoj "vlasti", te da sa istom sarađuju. Novca sa kojim je kao provincijal provincije Sv. Otkupitelja raspolagao poklonio je Din 50.000 - kao pomoć ustaškom pokretu za organizaciju ustaške vojske. Zatim šta je cijelo vrijeme okupacije a naročito nakon što je 1944. godine došao u Zagreb sarađivao i održavao tijesni kontakt sa ratnim zločincima Pavelićem i njegovim ministrima Mandićem[3], Cankijem,[4] Makancem[5] i dr., sudjelujući na raznim primanjima i večerama koje su se održavale na Kaptolu i drugdje, rješavajući sa Pavelićem među ostalim i pitanje propagande protiv NOP-a u Dalmaciji. Nadalje što je omogućio da njemu podređeni redovnici preuzimaju dužnost ustaških dušobrižnika u najpoznatijim ustaškim koljačkim jedinicama, dok je redovnike koji su surađivali sa NOP-om kao na pr: Ivana i Pilu Vukovića, te Ivana Tomaševića (sic) i druge suspendirao radi te njihove saradnje radi vršenja vjerskih funkcija. Prilikom i neposredno prije povlačenja okupatorske i ustaške vojske iz Jugoslavije dozvolio je svim pripadnicima toga reda koji su se za vrijeme okupacije ogriješili o interese naroda - da se mogu povlačiti sa razbijenom ustaškom vojskom u inozemstvo hrabreći ih riječima "Vi idite a ja ću ostati, pa što Bog bude dao".

Za sav taj svoj protunarodni izdajnički rad primio je od Pavelića za nagradu odlikovanje Krune Kralja Zvonimira II. reda sa mačevima.

Čime su počinili i to:

Optuženi Iva Matošić i Ivica Salamon radnjama pod I. i II. krvična djela iz čl. 3. t. 3. Zak. o kriv. djelima protiv naroda i države.

Svi optuženi: Ivan Matošić, Ivica Salamon, fra Serafin Rajić, fra Matej Vodanović, fra. Alberto Bukić, fra Josip Visković, fra Leonardo Bajić i Jolanda Bauer radnjama pod 3/ kriv. djela iz čl. 3. t. 8. i 13. Zak. o kriv. djelima protiv naroda i države.

Optuženi fra Matej Vodanović i fra Alberto Bukić radnjama pod 4/a i b, a optuženi Bukić radnjama pod 4/b, kriv. djela iz čl. 3. t. 14. Zak. o kriv. djelima protiv naroda i države.

Optuženi fra Matej Vodanović radnjama pod 4/c i 4/d, a optuženi Fra Alberto Bukić radnjama pod 4/d, kriv. djela iz čl. 3. t. 2. Zak. o kriv. djelima protiv naroda i države.

Optuženi fra Josip Visković, fra Leonardo Bajić i fra Serafin Rajić radnjama pod 5/ kriv. djela iz čl. 8. Zak. o kriv. djelima protiv naroda i države.

Optuženi fra Josip Visković radnjama pod 6/ kriv. djela iz čl. 3. t. 3. Zak. o kriv. djelima protiv naroda i države.

Optužena Jolanda Bauer radnjama pod 5/, kriv. djelo iz čl. 3. t. 14. Zak. o kriv. djelima protiv naroda i države.

Optuženi Gabrić Petar radnjama pod 1/, kriv. djelo iz čl. 2. stav 1. u vezi sa čl. 3. t. 8. Zak. o kriv. djelima protiv naroda i države, radnjom, pod 2/. kriv. djelo iz čl. 3. t. 14. istog zakona a djelom pod 3/, kriv. djelo iz čl. 3. t. 6. Zak. o kriv. djelima protiv naroda i države, pa se stoga

 

p r e s u đ u j u:

 

OPTUŽENI MATOŠIĆ IVAN, po čl. 4. Zak. o kriv. djelima protiv naroda i države na kaznu smrti strijeljanjem, trajan gubitak političkih i svih građanskih prava te konfikaciju imovine.

OPTUŽENI SALAMON IVICA, po čl. 4. Zak. o kriv. djelima protiv naroda i države na kaznu smrti strijeljanjem, te na trajan gubitak političkih i svih građanskih prava, te konfikaciju imovine.

OPTUŽENI RAJIĆ FRA SERAFIN, po čl. 4. Zak. o kriv. djelima protiv naroda i države na kaznu smrti strijeljanjem te trajan gubitak političkih prava te konfiskaciju imovine.

OPTUŽENI VODANOVIĆ JERKO MATEJ, po čl. 4. Zak. o kriv. djelima protiv naroda i države na kaznu smrti strijeljanjem te na trajan gubitak političkih i svih građanskih prava i konfiskaciju imovine.

OPTUŽENI BUKIĆ PETAR, po čl. 4. Zak. o kriv. djelima protiv naroda i države, na kaznu lišenja slobode sa prisilnim radom u trajanju od 7 godina te na gubitak političkih i građanskih prava na penziju i pomoć socijalnog osiguranja u trajanju od 2 godine.

OPTUŽENI VISKOVIĆ JOSIP, po čl. 4. Zak. o kriv. djelima protiv naroda i države na kaznu lišenja slobode sa prisilnim radom u trajanju od 15 godina, te gubitak političkih i građanskih prava na penziju i socijalno osiguranje na trajanje od 5 godina.

OPTUŽENI BAJIĆ LEONARD, po čl. 4. Zak. o kriv. djelima protiv naroda i države na kaznu lišenja slobode sa prisilnim radom u trajanju od 12 godina, te na gubitak političkih i građanskih prava na penziju i socijalno osiguranje u trajanju od 3 godine.

OPTUŽENI GRABIĆ PETAR, po čl. 4. Zak. o kriv. djelima protiv naroda i države i čl. 3 Odluke o zaštiti nacionalne časti Hrvata i Srba u Hrvatskoj na kaznu lišenja slobode sa prisilnim radom u trajanju od 14 godina, te na gubitak političkih i građanskih prava na penziju i socijalno osiguranje u trajanju od 5 godina.

Svi presuđeni imadu platiti troškove krivičnog postupka i ovrhe kazne, koji se proglašuju neutjerivima, te se oslobađaju od plaćanja paušalnog iznosa.

Osuđenicima na vremenitu kaznu imade se u istu uračunati sav do sada izdržani pritvor, kao i istražni zatvor.

 

R A Z L O Z I:

 

Na optužnicu Jav. tužioca za grad Zagreb u Zagrebu od 14. 7. 1947. br. U. I. 301/47 u krivičnom predmetu protiv Matošić Ivana i družine, te na optužnicu od 20. 7. 1947. br. U. I. 577/47 u krivičnom predmetu protiv Grabić fra Petra Šimuna, koji su predmeti po prijedlogu Jav. tužioca za grad Zagreb u Zagrebu rješenjem raspravnog suda spojeni, radi vođenja jedinstvenog postupka pošto stoje u međusobnoj vezi, optuženi se brane i to:

1/. optuženi Matošić Ivan, osjeća se krivim i priznaje da je dana 25. 5. 1942. dobrovoljnoo stupio u III. vod. I. ustaške jurišne satnije u Hrv. Kostajnici nagovorom jednog ustaškog bojnika, koji je zalazio k njegovoj sestri. Isto tako priznao je, da je kao ustaša sudjelovao u akciji na Kozari sa zadatkom da pobire kućanstvo i blago od tamošnejga pučanstva i da to prenese u Kostajnicu. Priznao je, da je prve zgode dotjerao oko 25 ljudi i oko 200 komada blaga, na koje je naišao u šumi zajedno sa ostalim ustašama. Ljude i blago dotjerao je sa ostalim ustašama u Kostajnicu, pa kako su pohvatani ljudi bili strijeljani, držao je stražu u udaljenosti oko 200 metara od mjesta streljanja. Navađa, da je streljanje vršio iz strojnice Eduard Čorić zapovjednik II. voda. One ljude, koji su u jami pokazivali još znakove života, likvidirao je Eduard Čorić streljajući po njima iz strojnice. Optuženi Matošić Ivan dalje priznaje, da je sudjelovao i kod streljanja 25 ljudi samo ne zna, da li je koga iz metka pogodio. Priznaje, da je u selu Kuruzanima sudjelovao u hvatanju 20 familija. I ovaj puta je držao stražu kod strijeljanja ljudi te se brani da kod samog streljanja ljudi nije sudjelovao. U akciji čišćenja na selu Slabinju, bio je jednu noć u zasjedi sa zadatkom, da dočeka partizane koji se vračaju kućama, kojom prilikom su uhapšene 4 osobe. Priznaje, da je tom zgodom bilo opljačkano mnogo pokretne imovine a isto tako i ljudi su bili streljani. Brani se da od te otimačine nije imao nikakve vlastite koristi, jer je jedan dio upljačkanog blaga bio otpremljen u Zagreb, a jednu tuhicu i jednu deku, te 2 jastuka i maslac nosio je po nalogu Eduarda Čorića njegovoj sestri Mariji Čorić. Priznaje, da je za vrijeme ofenzive na Kozari u Kostajnici čuvao logor u kojem su se vršila streljanja te priznaje, da je sam sudjelovao kod jednog streljanja rodoljuba. U svoju obranu navađa, da je u ono vrijeme imao oko 15 godina, te da zapravo nije ni shvatio da sudjeluje u istrebljenju naroda. U daljnjem svojem iskazu priznao je, da je bio u ustaškoj dočasničkoj školi zatim u domobranskoj središnjoj školi te u ustaškom sabirnom satu, sve dok nije demobilisan. Isto tako priznaje, da je god. 1944. na nagovor ustaškog rojnika stupio u diverzantski kurs u nadi da će materijalno bolje prolaziti. Taj je kurs bio održan u Peterancu kod Kostajnice, a s njime je rukovodio jedan gestapovac uz ustaše. Bilo mu je rečeno, da kurs mora ostati u najvećoj tajnosti i da se on kao i ostali kursisti nakon povlačenja njemaca i ustaša iz zemlje imadu povezivati međusobno kao i sa ostalim ostacima ustaša i vršiti diverzije, pa je u tome pravcu položio prisegu i potpisao svoju obvezu na neki formular. Nakon kursa stupio je u Bobanovu "Crnu legiju" a prilikom sloma povlačio se je sa ustašama u Sloveniju, gdje je bio zarobljen u blizini Celja. Okrivljeni Matošić Ivan u daljnjem svojem priznanju detaljno opisuje, da je nakon oslobođenja rado u tvornici C. D. Gaon kao radnik. Kvasnica Valentina poznaje iz djetinsjtva. Isti mu je nakon oslobođenja govorio i upućivao gada se treba organizirati i širiti propagandu protiv narodne vlasti, jer je to njegova dužnost kao ustaše. Priznaje da se je dao nagovoriti a brani se da cijelu stvar nije dobro promislio tako da je prvi ilegalni sastanak održao u samostanu Majke Božje Lurdske u mjesecu prosincu 1946. Osim njega su bili prisutni fra Serafin Rajić, Jolanda Bauer i Kvasnica. Glavnu riječ je vodio optuženi Rajić. Govorio je o potrebi organizacije o političkim prilikama kod nas i vani i davao upute, da treba širiti propagandu, kako se sa strane narodnih vlasti ide za tim, da se ukine vjera i da se s toga imade na vjerski način boriti protiv narodne vlasti, te da će naskoro vlast preuzeti Pavelić i Maček. Fra Rajić ih je uputio na daljnje širenje tih vijesti među poznatim. Govorio je, da treba izvršavati diverzije i ako tada nije bilo govora još na kome mjestu da se izvrše. Kvasnica je dobio zadatak, da izvidi mogućnost diverzije u tvornici Rade Končar a on, Matošić Ivan, u tvornici Gaon. Priznaje, da se nakon toga sastao sa Kvasnicom i Jolandom u stanu Kvasnice. Sa Salamonom Ivicom upoznao se je prigodom traženja namještenja na Burzi rada. Kad su namještenje našli u tvornici Gaon zalazili su često zajedno u gostione gdje su se u razgovoru malo po malo jedan drugome povjerili. Salamon je njemu, Matošiću, pripovijedao, da se je u Njemačkoj nalazio i svršio gestapovski kurs a Matošić opet njemu, da je za vrijeme okupacije bio aktivni ustaša. Kada mu je Matošić pričao o svome zadatku kojega je primio na sastanku u samostanu, Salamon je odmah pristao da mu pomogne. Nakon što su pregledali mogućnost diverzije u tvornici Gaon, zaključili su, da se paklena mašina postavi u šupu među demontirane strojeve. Matošić isto tako priznaje, da je polovicom januara 1947. godine bio drugi sastanak u samostanu Majke Božje Lurdske gdje su i opet bili prisutni Rajić, Jolanda Bauer, Kvasnica i on. Opet je Rajić imao galvnu riječ. Govorio je o vanjskoj političkoj situaciji, te je naglasio, da je 3/4 naroda protiv narodnih vlasti i da narodna vlast ne može dugo opstati i da ne će dugo trajati. Tom zgodom priznao je Matošić da je prikazao kako u tvornici Gaon postoji mogućnost da se podmetne pakleni stroj te je točno opisao i mjesto na koje kani stroj postaviti, što je Rajić prihvatio i obavezao ga neka to uredi. Matošić dalje iznosi, da je obavijestio Rajić Serafina da je svršio diverzantski kurs i da je vješt u rukovanju sa paklenim strojem. Priznaje da je eksploziv primio od Kvasnice koji je taj eksploziv u svome stanu primio od Jolande. Eksploziv je odnio svojoj kući i sakrio ga u podrum. Tvrdi, da je eksploziv bio težak oko 3 kg. zamotan u papair a pakovan u limenoj kutiji.. Oko 6 sati poslije podne u određeno vrijeme sastao se je  sa Salamonom u Savskoj cesti kod Podvožnjaka. Tu su si razdijelili eksploziv tako da je svaki uzeo jedan dio ekploziva kojeg su potom sakrili u dvorištu tvornice Gaon pod naslagani ugljen. Priznao je, da je eksploziv postavio u šupi pod ploču na kojoj su bili postavljeni demontirani strojevi. Tvrdi, da je eksploziv bio postavljen na potlaku tako da je morala uslijediti eksplozija u času kad se pomaknu demontirani strojevi koji su bili u vezi sa paklenom mašinom. Eksplozija je uslijedila nakon tri dana iza postavljene paklene mašine. Priznaje, da je od Jolande Bauer za ovaj svoj zločinački rad dobio u ime nagrade Din 1.800.-, od koje svote Din 900.- je dao Salamonu, a Din 900.- zadržao za sebe. Optuženi Matošić naveo je kod priznanja svog zločinačkog rada, da je optuženi Rajić na sastanku njega nagovarao, da eksploziv treba podmetnuti ispod strojeva koji se nalaze u pogonu, te da treba diverziju pripremiti da padne što više žrtava. Isto tako priznao je, da je na sastancima bilo govora i o mogućnosti diverzije u tvornici "Ivančica", te mu je u ime nagrade da ga se čim više podstrekne na rad obečano Din 8.000.-.

2. Okrivljeni Salamon Ivica osjeća se krivim, te je priznao da se u god. 1942. nalasio na radu u Njemačkoj, da je zbog jedne premetačine u logoru došao na Policiju i po uputi koju je tamo dobio pristupio u gestapo. Navađa, da je to morao učiniti, jer se je bojao pritiska sa strane Gestapoa. Priznaje da je isto računao, da će u službi gestapoa dobit privatni stan i dobru plaču. Priznaje, da je verbovao naše ljude za službu u gestapo-u u kojoj službi se je nalazio godinu dana, da je svršio specijalni kurs a imao je dužnost da špijunira i nadzire naše radnike koji se nalaze na radu u Njemačkoj. Priznaje da je predobio 15 ljudi za službu u gestapo-u te u ime nagrade za taj svoj rad da je primio 1.000- Maraka. Kada se je vratio u god. 1943. natrag u Zagreb, nastavio je svoj zanat stupio je u vezu sa nekim Slavkom Kolarom, a preko njega opet se je latio službe u gestapo-u. Ovaj puta je davao vijesti o bijegu rodoljuba, koji su prebjegli u partizane, da se bore protiv okupatora i njegovih pomagača. Kako i sam navodi ovu svoju službu u korist neprijatelja a na štetu svoga naroda vršio je vjerno. Brani se, da je nakon oslobođenja od svoga brijačkog zanata u Markuševcu teško živio, da su mu materijalne prilike slabe, što ga je ponukalo, da potraži mjesto u tvornici Gaon, gdje je radio kao pomoćni radnik. Navodi da je Matošića upoznao na Burzi rada da su zajednički pohađali gostione. Matošić mu je malo po malo povjerio da je bio ustaša, da je svršio diverzantski kurs, a on, Salamon, povjerio je opet Matošiću, da je bio u Njemačkoj gestapovac pa ih je ovo saznanje međusobno zbližilo. Matošić je njemu pripovijedao, da se sastaje sa nekim ljudima, govorio mu je o akcijama i diverzijama, ali imena ljudi s kojima je stajao u vezi nije odao. Pozvao ga je na saradnju. Salamon priznaje da je na saradnju pristao jer je bio zadužen a trebalo mu je novaca. Dogovorili su se da bi trebalo postaviti eksloziv najprije u javnim zgradama, a onda su tek zaključili, da postave eksploziv u tvornici Gaon i to u šupu gdje su se nalazili demontirani strojevi. Priznaje da je obečao da će nabaviti ključeve od šupe, ali ih je Matošić prije njega nabavio. S Matošićem se je sastao isti dan kako je bilo dogovoreno na Savskoj cesti kod Podvožnjaka poslije 5 sati poslije podne, gdje mu je Matošić predao jedan dio eksploziva, kojeg je odnio kući i spremio u dvorište.U jutro je došao ranije u tvornicu, stavio eksploziv u svoj ormarić, a nakon pola sata sakrio ga je u ugljen nasuprot šupe što je nešto kasnije učinio i Matošić. Izkazuje nadalje da mu je Matošić rekao da je eksploziv na povlaku. Znao je on kao i Matošić da će strojevi u kratko vrijeme biti prenešeni iz šupe u tvornicu, a do eksplozije je moglo doći samo prenašanjem strojeva. Rad na tom prenašanju strojeva je napustio kako nebi i on stradao.

III. Optuženi Raić Serafin, navađa da je bio pristaša NDH, jer je smatrao, da su u njoj oživotvoreni svi sni Hrvatskog naroda kao i da je oslobođenje dočekao sa nepovjerenjem. Tvrdi da su se i ostali redovnici veselili i volili NDH dok su naprama narodnoj vlasti bili neprijateljski raspoloženi. Optuženi Raić priznaje, da su svi optuženi nakon oslobođenja u samostanu razgovarali o političkoj situaciji, kojom zgodom su osuđivali narodnu vlast, slušali su strane radio vijesti, a bili su to u početku nevezani razgovori, poslije ručka i večere, na kojima se još nisu stvarali nikakovi zaključci. Tek kasnije počeli su među okrivljenima govoriti o potrebi ilegalnog rada, da treba preći na usmenu i pismenu propagandu. Dobivali su letke o Mačekovoj djelatnosti koju je donosio Nosić Ivan. On je donašao i vijesti iz grada, a letke su čitali i davali ih dalje Jolandi Bauer. Vodanović i Bajić donašali su letke o izborima, koji su se zajednički čitali, a koji su svi bili neprijateljski raspoloženi prema našoj državi. Priznaje da je godine 1946. sam sastavio dva do tri letka prema vijestima radio stanice Kolumbia o apstinenciji izbora te je te letke dijelio Jolandi Bauer i ostalim svjetovnjacima, da ih šire i rasturuju. Priznao je da je Jolandi prvi puta dao 15 do 20 komada letaka. Navađa, da je Vodanović također sastavio jedan letak. Ističe da su u mjesecu svibnju 1946. godine bili potpno organizirani u jednu organizaciju koja se je sastojala od njega, Vodanović Jerka Mateja, Bukića, Viskovića i Bajića. Da se ostvari postavljeni zadatak - bilo mu je povjereno, da se poveže sa raznim protunarodnim elementima i da on dalje s njima radi. Priznao je, da je predložio da na terenu sa tim radom rukovodi odnosno vezu sa svjetovnim osobama, da održava okrivljena Bauer, koja treba da služi kao veza za prenošenje uputa i svega ostaloga između navedene petorice optuženih franjevaca i verbovanih svjetovnjaka.

Pošto su optuženi Jolandu Bauer svi poznavali od ranije kao osobu koja je u pogledu svoga rada uživala kod njih potpuno povjerenje taj je predlog prihvaćen. Rajić je nadalje priznao, da je na to stupio u vezu sa Jolandom, ova mu najprije preporućuje Vladimira Kvasnicu za učesnika u njihovom špijunskom terorističkom radu, a zatim i Ivana Matošića. Vezu između svjetovnjaka špijuna i terorista i franjevaca terorista prima donjetoj odluci održavao je optuženi Rajić. On ih je pozivao na sastanke i s tim sastancima rukovodio. Vezu sa špijunima redovnicima, svjetovnjacima izvan samostana održavala je Jolanda Bauer. Rajić je priznao, da Matošića od prije nije poznavao, a isto tako niti Kvasnicu. Navađa da se je sa Matošićem sastao 5-6 puta kada su bili prisutni i Jolanda i Kvasnica. Na sastanku sa Matošićem dijelio je letke i to Spelmanov govor o Stepincu, pjesma o logoru koji su protudržavnog sadržaja. Letke je davao Jolandi, Matošiću i Kvasnici. List Hrvatski glas "Danica" donašao je Visković iz grada. U tim novinama nalazio se je članak o Ritigu, Hrvatskom saboru /riječ nečitvljiva/ napadala sve FNRJ. Tvrdi da je taj list dobio od Herenčića i Blaženke Mandić, dok je Bajić donašao list "La croix". Isto tako donašao je "Times" i govor Trumanov. Rasturivanje tih letaka osim njih samih vršio je njihov vratar Poljak, Jolanda Bauer, Vladimir Kvasnica i Ivan Matošić. Priznao je da se je tim letcima nastojalo prikazati progon ratnih zločinaca i gestapovskih špijuna iz redova narodnih izdajnika kao da u FNRJ nema slobode uopće, posebno slobode vjere, da se katolička crkva progoni i da se dobri katolici i dobri Hrvati progone samo zbog toga što su katolici Hrvati, da se stanje mora promjeniti i da se narodna vlast mora srušiti. Priznao je, da se o diverziji započelo raspravljati u drugoj polovini 1946. g. Do onda se je širila propaganda propovijedanjem i nagovaranjem na sabotažu.

U to vrijeme održuje više sastanaka sa Jolandom Bauer, Matošićem i Kvasnicom. On im daje zadatke i upute a prema instrukcijama optuženoga Mateja Vodanovića. Na tim sastancima pretresaju se razna pitanja, u vezi sa širenjem lažne propagande rasturivanjem letaka ilegalnim sadržajem. O svome sastanku sa Jolandom obavještavao je Vodanovića, Bajića, Viksovića i B. Bukića. Priznao je da kad se je prvi puta sastao sa Jolandom, Kvasnicom raspitao se za prošlost Kvasnice kojom zgodom mu je Jolanda kazala, da je isti dobar Hrvat da je ustaša i da mu je i otac kao ustaša poginuo u Drvaru. Naročito se provađa propaganda širenjem letaka, proturavanjem neprijateljskih parola, nakon uputa koje je špijun Mikulić donio iz inozemstva. Tu se također raspravlja dužnost pravljenja diverzija, plan da se pristupi vršenju sabotaže, upućuju se da među radnicima vrše propagandu, da se radi malo i polako, da se u radu ne radi dobro i pravilno itd. Optuženi Rajić navađa, da u svim tim aktima redovno obavještava optuženog Vodanovića, Bukića, Bajića i Viskovića, koji također daju mišljenja i upute za daljnji što supješniji ilegalni rad. Navađa da je polovinom 1946. g. ilegalno se prebacio iz Austrije u našu državu ustaški bojnik Fra. Jozo Mikulić. On dolazi u Zagreb pod imenom Kovač, odlazi na Kaptol tu se sastaje sa kanonikom Jesihom komu daje upute za rad, a zatim dolazi natrag u samostan i dolazi u vezu sa Vodanovićem, Bukićem, Bajićem, Viskovićem i s njime Rajićem. U samostanu se održava sastanak u kome učestvuju svi napomenuti. Priznaje da su Mikuliću davali lažna obavještanja o nezadovoljstvu u zemlji, da su nezadovoljni seljaci, trgovci i obrtnici i da se nevini ljudi osuđuju jer su Hrvati i katolici. Vodanović daje izvještaje, da među narodom vlada nezadovoljtvo, da seljaci nisu vlasnici svojih proizvoda, da je trgovcima i obrtnicima onemogućena egzistencija, da obrtnici nisu vlasnici svojih radnja, da se ljudi osuđuju na logor zbog toga što su Hrvati, da se svečenicima onemogućava vjerski rad, da nisu slobodni. Taj izvještaj, da je dan Mikuliću da ga preda u inozemstvo u svrhu klevetanja naše zemlje. S druge strane na tome sastanku Mikulić daje Vodanoviću, Bukiću, Bajiću i Viskoviću te njemu, Rajiću upute u pogledu daljnjeg rada njihove organizacije preporučujući im da porade ilegalno, da pojačaju propagandu i propovijedaju sabotaže. Optuženi priznaje da je bilo govora i o diverzijama, ali se ne sjeća, da je bilo govoreno o atentatima. Kad se je na sastanku govorilo o diverziji navodi, da su bili prisutna svih petorica optuženih fratara, sa svima su se složili, te je i Visković odobrio Mikulićeve direktive. Tvrdi da je na tome sastanku Vodanović zamolio Viskovića, da donese eksploziv što je ovaj obećao. Bilo je govora i o drugim diverzijama koje bi imale slijediti jedna za drugom, ali je Mikulić rekao da odlazi u Ameriku pa da će umjesto njega doći netko drugi sa /riječ nečitljiva/ lozinkom. Optuženi Rajić navodi da se također govorilo /nejasno napisano/ da bi bilo dobro, da se /nečitljivo napisano/ nad rukovodiocima, ali o nekom konkretnom zadatku nije bilo govora.

Nadalje tvrdi okrivljeni, da osim što se je o tome skupno među njima raspravljalo, da su razgovarali o istim stvarima i pojedinačno, tako da je o tome raspravljao pojedinačno sa Vodanovićem, Bukićem i Bajićem, dok se za Viskovića ne sjeća. Kada je fra Mikulić donio eksploziv razgovori između nas postajali su sve konkretniji. Na koncu u septembru 1946. sasma sponatano sastali su se sva petorica Vodanović, fra Matej Visković, fra Jozo (sic!) Bajić, fra Leonardo Bujić (sic!) fra Alberto i optuženi Rajić i razmotrili su kombinaciju o diverzijama i zaključili su, da bi se preko Matošića i Jolande Bauer odnosno preko grupe svjetovnih lica kojima rukovodi Rajić načinila diverzija u tvornici C. D, Gaon. Optuženi Rajić navodi da su u tome razgovoru učestvovali Vodanović, Visković, Bajić, Bukić i on i raspravljali kako bi za diverziju dolazile u obzir tvornice Rade Končar, C. D. Gaon, "Ivančica" i još neke, samo se on to sve ne sječa koje osim ove tri. Priznao je, da su se dogovorili da će on Rajić, Jolandi Bauer, Kvasnici, Matošiću na sastanku dati zadatak, da razmotre mogućnost podmetanja eksploziva u spomenutim tvornicama. Nakon toga kada bi oni izvidjeli mogućnost, a kod toga bi mogli pomoći i druga lica, izabralo bi se onu tvornicu gdje bi mogućnost o diverziji bila najbolja. U stvari na tome sastanku nije bila izabrana tvornica C. D. Gaon kao objekt za diverziju. Optuženi Rajić tvrdi, da su na tim razgovorima svi uzeli živog učešća. Bilo je govora i o opasnostima kojima se time izlažu, ali su svi bili za to, da se u jednoj od tih tvornica načini diverzija. Nadalje je optuženi Rajić priznao, da je nakon toga održao sastanak sa Jolandom Bauer, Kvasnica Vladimirom i Matošić Ivanom i s njima o diverziji raspravljao. Oni su na to pristali. Kvasnica je kazao, da će i on izvidjeti mogućnost diverzije, ali da  bi najbolji bio za to Matošić, jer je svršio diverzantski kurs. Kvasnica je preuzeo da će izvidjeti mogućnost diverzije u tvornici Rade Končar, za to, jer je ta tvornica važna. Matošić je preuzeo, da će izvidjeti mogućnost diverzije u tvornici C. D. Gaon jer je u toj tvornici radio. Kvasnica je obavijestio kasnije da nema mogućnosti za diverziju u tvornici Rade Končar, dok je Matošić kazao da može podmetnuti eksploziv u Gaon. Optuženi Rajić u daljnjem svojem priznanju izložio je, da je o tome izvjestio Vodanović fra Mateja, da jedino dolazi u obzir tvornica C. D. Gaon, i da će se u toj tvornici podmetnuti eksploziv, ali je to kasnije pričao i Visković fra Jozi, Bajić fra Leonardu i Bukić fra Albertu koji su stvar odobrili i složili se, pa su svi nakon toga živjeli u isčekivanju diverzije. Priznao je da su eksploziv primio iz ruku Vodanovića, kojega je predao Jolandi Bauer, koja ga je opet predala Kvasnici a ovaj Matošiću. Optuženi fra Rajić se brani, da je sve radio po uputama Vodanovića, da je on odredio, da održava sastanke sa Jolandom Bauer, Matošić Ivanom i Kvasnicom Vladimirom i da s njima radi kako isti ne bi imali vezu sa ostalim članovima organizacije već sa jednom osobom, čime se ostali izlažu manjoj opasnosti da budu otkriveni. Za Visković fra Jozu, Bajić fra Leonarda i Bukić fra Alberta tvrdi da nisu imali nekih dužnosti kao na pr: on, Rajić, ali su za sve što on znade znali, s njime razgovarali i davali svoje prijedloge i mišljenja. Također su razgovarali i davali prijedloge Vodanovića u vezi njegovog tajnog rada sa Jolandom i drugim. Prisustvovali su sastancima kao i onom sastanku, gdje je donešen zaključak, da će se načiniti diverzija.

Navodi, da je provincijal fra Petar Grabić došao u Zagreb drugom polovicom oktobra 1946. U to doba, se baš raspravljalo u kojoj tvornici bi se imala izvršiti diverzija. Fra Matej Vodanović je izvjestio provincijala Grabiča opširno i u detalje o radu organizacije o sastancima sa Jolandom Bauer, Kvasnicom i Matošićem o fra Jozi Mikuliću, o tome, kako je doneo eksploziv i kako se namjerava u jednoj napred spomenutoj tvornici podmetnuti taj eksploziv. Optuženi Rajić tvrdi, da se provincijal fra Petar Grabić nije protivio tom njihovom radu, već da je isti u cijelosti odobrio uz napomenu da budu oprezni.

Tvrdi da je temelj za propovijedi službeno slao pastoralni institut kojemu je pročelnik bio Jesih. Jesihu je Mikulić donio direktive za propovijedi t. j. da treba propovijedati potiv narodnih vlasti, da govori trebaju biti oštri, da trebaju upriličiti vjerske manifestacije, tako da su od tada propovijedi bile održane sa političkim karakterom i napadom na društveno uređenje u Jugoslaviji. Nadalje predmetom propagande bila su i tzv. čuda. Vodanović je 1946. otišao na otok Bol, da tamo pokupi podatke o čudesima. Donio je tome zapisnik, te je održao jedno predavanje. Uvijeno je govorio kod toga o kratkotrajnosti i propasti narodnih vlasti. To predavanje je održao katoličkim ženama i tvrdio, kako su ta čuda istinita.

Optuženi Rajić, priznao je da je znao, da Vodanović i Bukić pomažu ustašama fra Ambrozu Budimiru i fra Petru Topiću, vojnim obveznicima Modriću i Jakobu Šipiću bijeg i prelaz preko granice i da o tome nije izvjestio državne organe. Nadalje tvrdi, da su za ova predbacivanja znali osim njega i fra Leonardo Bajić te fra Jozo Visković. Ne sjeća se točno da li Bukić ili Vodanović a svakako jedan od onih razgovarao se sa Topićem prije njegova polaska i davao mu zadatak da se poveže sa svećenicima, koji su pobjegli iz Jugoslavije sa ustašama pred Jug. Armijom a koji se sada nalaze i u Italiji. Fra Petar Topić otišao je iz Trsta u Veneciju i tamo u samostanu povezao se je sa fra Jozom Mikulićem, bivši ustaškim bojnikom. Da su se Topić i Mikulić međusobno povezali, to se je saznalo od Mikulića, kad je ilegalno došao u Zagreb.

Tvrdi, da kada je fra Jozo Mikulić došao drugi puta u Zagreb, on je sobom donio u nekom papirantom paketu i dao u ruku fra Mati Vodanoviću oko 1.000.- Dolara. On nije taj novac za Vodanovića odbrojavao, nego je taj paket jednostavno dao Vodanoviću u ruke. Iz pričanja i vladanja fra Mikulića i ako on to nije izričito kazao optuženi Rajić došao je do zaključka, da je Mikulić tom prilikom donesao i oveću svotu novaca za Jesiha. Fra Jozo Mikulić je kazao neka tim novcem raspolaže fra Matej Vodanović u svrhu tajnog rada i event. pomoći ustaškim obiteljima. Na to je došlo do razgovora kako bi se promjenio taj novac u dinare. Govorilo se je kako bi bilo da se ti dolari promjene u švercu da bi se promjenili u banci i na koncu je Mikulić predložio da se taj novac može promjeniti na engleskom ili američkom konzulatu i za to, neka se Vodanović obrati Jesihu koji imade s njima veze i tako stvar uredi. Na koji način je kasnije promjenjen taj naovac, nije mi poznato. Vodanović je taj novac stavio u svoj stol. Znadem samo toliko, da je kasnije Vodanović promjenio taj novac.

Znade, da je za vrijeme napada Njemačke i Italije na Jugoslaviju provincijal fra Petar Grabić želio slom bivše Jugoslavije i da je želio NDH. Mjesec dana ili dva mjeseca nakon osnutka NDH. provincijal fra Petar Grabić darovao je za ustašku vojsku Din 50.000.-. Osim toga izdao je za provinciju okružnicu u kojoj je priznavao vlast NDH kao zakonitu, pozvao je sve fratre, da se toj vlasti pokoravaju i u okružnici i u ime čitave provincije izražavao je radost, da je došlo do osnutka NDH. Govorio je protiv partizana i NOP-a i družio se je sa nekim ministrima NDH. Nije sprečavao fratrima da budu ustaše, da postanu vojni dušobrižnici, tako na pr: iz provincije položili su ustašku zakletvu dosta veliki broj fratara, te vjeruje da je i sam provincijal položio ustašku zakletvu. Kad je došlo do sloma NDH, on je za tom državom žalio i nije sa simpatijom dočekao Novu Jugoslaviju. On je odobrio svim fratrima koji su se povlačili sa ustašama, da se povući mogu. On ih nije nagovaro da ostanu ovdje već je bio njihova mišljenja. Za to vrijeme kada su oni odlazili zajedno sa ustašama provincijal fra Petar Grabić nalazi se u Zagrebu u vezi odlaska tih fratara. Pred sam odlazak, im je kazao: "Vi idite, a ja ću ostati, pa što Bog bude dao". Provincijal fra Petar Grabić znao je da fra Ambroz Budimir, namjerava pobjeći u inozemstvo i za to mu je dao odobrenje. U vezi tog njegovog odobrenja bio je dan Budimiru novac za put. Fra Petar Grabić znao je, da po samostanu kolaju letaci i da su optuženim fratrima umnožavani. Znao je, da fra Jozo Visković i nadalje održava sastanke sa članicama katoličke akcije i za sve što se u samostanu događa, jer ga je o tome detaljno izvještavao fra Matej Vodanović. Prinaje da su se nakon hapšenja Jolande, Vodanović, Bajić, Bukić a možda i Visković te on, dogovarali, kako teba da se drže. Dogovoreno je, ako koji od njih bude uhapšen, neka ništa ne prizna, neka nikoga drugog ne oda. Naročito treba štititi Vodanovića i Bajića jer su oni u upravi samostana. Ono što bi teretilo Jolandu, Kvasnicu i Matošića da ne priznaju, ali nije to moguće, davati odgovore: ne znam, ne sječam se i slično neodređene odgovore. Na sudu treba sve poreći i negirati ukoliko bi nešto ranije priznali. Ako se pritisne dokazima onda jednostavno šutjeti ili davati odgovore da nije poznato ili slično.

4/. OPTUŽENI VODANOVIĆ FRA MATEJ, osjeća se krivim prema optužnici. Na početku odmah daje izjavu, da žali što je učinio i kaje se što je postao sudionik zločina u tvornici Gaon, gdje su stradali ljudski životi i dargocijena imovina potrebna za obnovu zemlje, te se ujedno brani, da su na njega utjecali viši crkveni krugovi i Mikulić, koji ga je uvjeravao, da je poslan od Šarića i Garića, kao i svi ostali optuženi fratri Vodanović Matej isticao je da je NDH volio a oslobođenje da je došekao indiferentno. Nije se znao orjentirati i poboljevao se (sic!) je da se što ne dogodi. Tvrdi da do dolaska Mikulića nisu bili organizirani kako je to u optužnici navedeno već su se samo nevezano razgovarali. Priznao je da se je razgovaralo o zatvaranju, ubijanju i stradanju svečenika onih narodnih neprijatelja, koje su narodne vlasti osudile odnosno tražile radi njihovog protunarodnog i ustaškog rada te o konfiskaciji i nacionalizaciji imovine, što se je sve kritiziralo, te su zauzeli odbojni stav prema narodnoj vlasti. O tome su razgovarali i pred svjetovnjacima. Poriče da bi imao neku vodeću ulogu u toj organizaciji. Tvrdi, da do dolaska Mikulića nije nitko niti mislio na neku organizaciju, a i letki su se počeli izdavati tek nakon Mikulićevog dolaska. Priznaje, da je do dva letka dao vrataru Poljaku da ih umnoži u 20-30 komada koje je onda on optuženi Vodanović sam dijelio. U god. 1945. drugi nisu sastavljali letke. Navodi da osim ove propagande neki fratri u svojim propovijedima nišanili  na političku situaciju te priznaje, da je on tako činio ali da to nije radio svijesno, da su njegove propovijedi mogle se tumačiti neprijateljske prema narodnim vlastima. Iskazao je da je Viskoviću i Bajiću prigovorio, da budu umjereniji u svojim propovijedima i da ne spominju politiku u svojim propovijedima. Letke koje je dao umnožiti sadržavali su dva članka o Čerčilu o našoj državi, jedan letak o tome, zašto Mačekovci ne idu u skupštinu a jedan letak je sam izdao nakon izbora. Nakon dolaska Mikulića govorio je, da će doći bolji dani te drži, da se je to moglo tumačiti da misli time kazati, da je kratkotrajna narodna vlast. Želio je da se primjena izvrši u državi mirnim putem. Priznao je, kada je Mikulić prvi puta došao da su njih petorica optuženih i to on i Vodanović, Rajić, Bukić, Visković i Bajić sastali se s njime i davali Mikuliću svoja mišljenja o stanju u zemlji, te je konačno bilo zaključeno, da on Vodanović, sva ta mišljenja sabere i sastavi za Mikulića pismeni izvještaj. Priznaje, da je u izvještaju naveo, da su neki svečenici ubijeni po narodnim vlastima, da vlada neraspoloženje među narodom, da je trgovcima onemogućena egzistencija, da obrtnici nisu vlasnici svojih radnja, da se ljudi osuđuju na logor, zbog toga što su Hrvati, da se svečenicima onemogućava vjerski rad, da izbori nisu slobodni. Priznaje, da su ti podaci i zvještaji bili lažni te uviđa, da je svrha toga izvještaja bila, da se naškodi FNRJ. Znao je u koju svrhu služi naš izvještaj, i da će na strana štampa zaprimiti kako bi svjetska javnost lažno i krivo bila obaviještena o političkim, ekonomskim i društvenim događajima u FNRJ.

Tom zgodom istiće, da je Mikulić tražio te informacije da posluži ustaškoj emigraciji da vide, kakove imaju izglede za svoje akcije, koje su spremili vani i da im to služi u propagandističke svrhe. Kad je Mikulić došao drugi puta nakon dva mjeseca donio je vijesti da će se iz vana diplomatskim putem izvršiti pritisak, da se kod nas izmjene prilike govorio je da će se provesti slobodni izbori, da to treba dalje širiti usmeno i pismeno, da treba uhvatiti vezu sa svjetovnim licima, te držati propovijedi u tome smislu, organizirati vjerske manifestacije, da se narod odvrati od narodne vlasti i privuče k Crkvi, iskorstiti čuda i td. Priznaje da je Mikulić tada donio paklenu mašinu i novac koji da je trebao [predao[ optuženima Vodanoviću u njegovoj sobi. Optuženi Vodanović priznaje, da je paklenu mašinu, stavio u svoj stol i zaključao. Kasnije taj stroj premjestio je na tavan u jedan mračni kut iza sušione za meso gdje je znao, da ga nitko neće pronaći. U januaru 1947. novac je dao Rajiću. Ne zna koliko ga je bilo premda je Mikulić rekao koliku je svotu novaca predao. Tvrdi, da Mikulić nije govorio o atentatima na pojedine istaknute funkcionere narodnih odbora ili fronte, već da treba izvršiti diverziju na tvornice te da će ovo biti samo pokus, a ako uspije, da će se nastaviti sa diverzijama. Rekao je, da slijedeći puta ne će doći on u Zagreb nego jedan drugi sa lozinkom "Ante Kovač". Mikulić je razgovarao i sa ostalim optuženima, t. j. Rajićem, Bukićem, Viskovićem i Bajićem jer je on t. j. optuženi Vodanović iz razgovora s njima vidio, da oni sve to znadu. Priznaje, da su u vezi toga razgovarali njih četvorica samo o jednoj tvornici, kako bi se izvršila eksplozija. Taj zadatak dobio je Rajić fra Serafin, da govori sa Bauer Jolandom u pogledu jedne tvornice, pošto je postojala samo jedna paklena mašina. Rajić je o svojim sastancima sa Jolandom i ostalima t. j. Kvasnicom i Matošićem obaviještavao optužene Bukića, Viskovića, Bajića. Na slijedećem sastanku Rajić je obavijestio, da je Jolanda našla mogućnost za diverziju u tvornici C. D. Gaon, te su svi prisutni odobrili rad Rajićev.

Tvrdi, da se sa Matošićem nije nigda sastajao, a niti je znao za njegovu prošlost, već se je pouzdavao u Jolandu. Jolanda je tražila da se izruči eksploziv pa je Rajiću dao eksploziv i novac. Priznao je, da su se njih petorica fratara sporazumjeli, da im novac koji je Mikulić donio namijenjen licima, koji bi izvršili zadatak kojeg su primili od Mikulića. Svi prisutni su to odobrili i primili do znanja. Izjavljuje da je Bauer Jolanda primila na sebe da će organizirati svjetovna lica, koja će izvršiti sve po planu, bez ikakovog nječkanja o čemu je Rajić fra Serafin obavijestio njega. O tome su bili obaviješteni i svi optuženi fratri t. j. Bukić, Viksović i Bajić. Poznato mu je da je Rajić nagovorio Jolandu da ne govori nikome ništa u pogledu diverzije, već da drži sve u strogoj tajnosti. Rajić fra Serafin kad je izručio paklenu mašinu Jolandi obavijestio je prvo njega, Vodanovića, te Bukić Alberta, Baić fra Serafina (sic!) i Visković fra Jozu. Od tada ne zna, da li se je Bauer Jolanda još koji puta sastala sa Rajić fra Serafinom u vezi zadatka kojeg je dobila. Na drugom sastanku koji je održan između optuženih petorica redovnika Vodanović je tom prilikom poslije sastanka izručio njoj svoju od Din 15.000.- Rajić Serafinu s time, da novac preda Jolandi Bauer, od koje svote da jedan dio zadrži za sebe, a ostalo da razdijeli među lica, koja će izvršiti postavljeni zadatak. Nije mu poznato, kada je Rajić fra Serafin dao novac Bauer Jolandi, i kako je Jolanda rasporedila novac. Tvrdi da ni on, Vodanović, kao ni Bukić fra Albert, Bajić fra Leonardo i Visković fra Jozo nisu znali, kada će se izvršiti postavljanje paklene mašine u tvornicu. Priznaje, da nakon što je Mikulić fra Jozo ostavio samostan, da je o svemu pismeno obavijestio provincijala Grabić fra Petra u Split, i da je donio instrukcije, kako i na koji način da prorade protiv današnjeg režima i o ilegalnoj akciji. Zatim da je držao u samostanu paklenu mašinu i novac koji se je trebao platiti svjetovnim licima, koja će izvršiti eksploziju u jednoj tvornici. Navađa da taj izvještaj nije poslao poštom, nego po jednoj osobi koja je putovala u Split. Nakon eksplozije pismeno je  obavijestio fra Grabića o paklenoj mašini, koju je ostavio Mikulić tako da mu je opisao, da je mašina eksplodirala, da je uništila neke strojeve, te da je tom prilikom bilo ranjeno pet osoba, od kojih su trojica poginula. Poznato mu je da je provincijal fra Petar Grabić one fratre koji su išli u partizane suspendirao, u koliko su javno nastupali, dok naprotiv one fratre, koji su išli u ustaše nije kaznio. Navodi, da je Ambroz Budimir, prije nego što je otišao iz samostana u namjeri da ilegalno pređe preko granice, govorio sa provincijalom Grabićem, koji se je tada nalazio u samostanu pa prizmaje, da su on, Vodanović, kao i Grabić znali da napomenuti bježi od naših vlasti. Isto tako Vodanović priznaje da je Modriću koji je inače bio vojnik Jug. Armije, pomogao prem je znao da je vojni bjegunac. Poriče da bi Šipiću koji je također bio vojni bjegunac dao novac da mu omogući bijeg, jer se te oklnosti tačno ne sjeća. Priznaje, konačno, da je samostan bio centar vojnih bjegunaca i špijuna iz zemlje i iz vana.

Optuženi Vodanović objašnjavajući podrobnije čudesa kaže, da su se i čuda imala upotrijebiti u političke svrhe, te se po uputama Mikulića imalo propagirati da su čuda znak neba i da će skoro doči do političkih promjena. Priznao je bez da se je uvjerio, da li čuda postoje, da ih je propovijedao kao istinita, širio ih putem letaka, a sve sa svrhom da se izmjene političke prilike u korist ustaša i Mačeka. Priznao je, konačno, da se je blamirao i svojim predavanjima o čudima. Poduzeto je suočenje između Vodanovića i Rajića u pogledu eksploziva pošto Vodanović tvrdi, da nije tražio od Mikulića da donese eksploziv našto Rajić izjavljuje, da je doduše rekao u svojim iskazima da je Vodanović tražio od Mikulića da donese eksploziv, ali danas da ne zna, tko je od njih petorice okrivljenih zatražio od Mikulića eksploziv.

V. OPTUŽENI BUKIĆ PETAR, izjavljuje da je optužnicu razumio i da se osjeća krivim, te da se iskreno kaje što nije o svemu tome što se je u samostanu događalo, a što je bilo upereno neprijateljski protiv narodnih vlasti obavijestio narodne vlasti. Tvrdi, da je volio NDH. te je odmah nakon oslobođenja u društvu sa ostalim optuženima zauzeo neprijateljski stav prema narodnim vlastima radi progona i kažnjavanja svečenika povodom njihovog protunarodnog rada, govoreći da se progone dobri Hrvati. Priznaje, da je letke koji su dolazili u samostan čitao ali poriče da bi ih dalje širio. Tvrdi, da su letke pisali Rajić i Vodanović. Vidio je list Hrv. "Danica" a znade da je dolazio "La croix" ikoji su imali članke protiv naše države. Znade da su u svojim propovijedima Visković i Vodanović klevetali narodne vlasti. Priznaje, da je prisustvovao prvom sastanku kada je došao Mikulić te tvrdi, da je na sastanku Vodanović preuzeo dužnost, da će Mikuliću sastaviti izvještaj. Tvrdi da o paklenoj mašini tada nije bilo gvora. Navodi da se na tome sastanku bili prisutni svi redovnici i to Rajić, Vodanović i Bajić, te da su se on, Bukić i Bajić na samom sastanku protivili postavljenim zadacima, jer nisu odobravali zadatke koje je donio Mikulić. Poslije togas njegovog protivljenja nije mu o tim zadacima nitko više ništa govorio, tako da mu o daljnjem radu koji je ova organizacija provodila nije ništa poznato. Priznaje, da o eksplozivu znade ali samo u toliko, što je Rajić upozorio njega, da je Mikulić donio neko novo oružje. Svijestan si je, da je morao narodnim vlastima prijaviti sve što je znao o eksplozivu i da je to bilo prvenstveno njegova dužnost kao starješine. Na suočenju između Rajića i Vodanovića s jedne strane te Bukića s druge strane, Vodanović i Rajić ostaju kod svoga dosadanjeg iskaza, naime da su na sastanku kod kojega su prisustvovali svi optuženi redovnici izričito govorili o diverziji, pa da se nitko tome nije protivio, a isto tako ni Bukić ni Rajić, ali dozvoljavaju da su optuženi Bukić i Rajić manje sudjelovali u radu. Optuženi Bukić poriče, da bi znao da je Jolanda angažirana za diverziju. Priznao je, da je bio prisutan, kad se je spominjala tvornica Gaon, Rade Končar, i još jedna tvornica i da će se izvršiti diverzija tamo gdje bude zgodno ali tvrdi, da su konačnu odluku o tome gdje će se diverzija izvršiti ostali optuženi redovnici donijeli bez njega. Tvrdi, da nakon izvršene diverzije, nije znao koju je izvršio, a niti je znao da je izvršena sa onim eksplozivom kojeg je Mikulić donio. Navađa, da je Vodanović o svemu uvijek obaviještavao Grabića, te je Grabić bio obaviješten i o dolasku Mikulića i o eksplozivu, a to mu je pripovijedao i sam Vodanović. Tvrdi, da je Vodanović bio najaktivniji, da je najviše govorio i davao instrukcije. Visković je prijatelj NDH., te je bio na sastanku kad se je govorilo o diverziji i nije se tome protivio, već je šutio. Visković je u svojim propovijedima bio žestok, nastavio je rad sa raspuštenim organizacijama, te je bio član pastoralnog instituta koji je davao skica za propovijedi, koje su bile uprene indirektno protiv narodnih vlasti. Navodi, da je od Vodanovića i Rajića čuo, da je Mikulić govorio i o partizanima.

VI. OPTUŽENI VISKOVIĆ PREDRAG JOSIP, izjavljuje, da je optužnicu razumio, a da se ne osjeća krivim, jer da se ista osniva na lažnim i klevetničkim iskazima ostalih optuženih. Ističe da je propast NDH. dočekao kao kaznu božju. Tvrdi, da nije vršio prekrštavanje već samo ispovijedao one, koji su već dobrovoljno prešli na katolicizam. Priznao je, da je krstio 6 Židova. Priznaje da je kod Pavelića bio jedamput, te ga je pozdravio kao predstavnika hrvatske države. Poriče da bi vršio bilo kakovu propagandu te ne zna, da li je uopće bilo govora tada o politici, dok o diverziji na tvornicu Gaon uopće niša ne na. Tvrdi da letke nije nikada dobivao, samo jedamput je dobio i pročitao list "Danicu". Poriče, da bi stupio u kakovu organizaciju i da bi pohađao bilo kakove sastanke na linije Mikulićeve politike. Ne poznaje niti Jolandu Bauer niti Matošića ni Kvasnicu. Navodi, da Mikulića poznaje, ali nakon njegovog odlaska prilikom sloma NDH. nije nikada bio s njime, te je istom od preslušavanja u istrazi doznao za njega. Provedeno je suočenje između Rajića i Viskovića pa Rajić u suočenju kaže Viskoviću, da je znao za Mikulićev dolazak, jer mu je Rajić sam o tome govorio. Isto tako i Vodanović potvrđuje da je Visković bio prisutan na prvom sastanku, a isto to na suočenju tvrdi i Bukić. Visković ostaje kod svoje tvrdnje, da je to obična kleveta, prem ne zna, zašto bi ga ostali optuživali pogotovo Bukić koji je častan čovjek. Tvrdi, da je o eksplozivu čuo od Vodanovića, kada je slučajno zašao u njegovu sobu za vrijeme kad je Vodanović razgovarao sa Grabićem. Vodanović mu je tom zgodm spomenuo eksploziv, ali Visković da je mislio, da je taj eksploziv ostao od povlačenja ustaša, te se je čudio zašto ga Vodanović tako dugo drži. Nije mu ništa poznato o tome, u kojoj se je tvornici imala izvršiti diverzija. Isto tako poriče, da bi što znao o bjeguncima vojnim, kao i odmetnicima narodnih vlasti: Budimiru, Modriću, Šipiću i ostalima. U suočenju Rajić i Vodanović tvrde Viskoviću, da je znao za taj njihov bijeg, ali optuženi Visković ostao je kod svoje tvrdnje.

VII. OPTUŽENI BAJIĆ LEONARDO, izjavio je da je razumio optužnicu ali da se ne osjeća krivim.

Priznao je, da su optuženi redovnici razgovarali odmah poslije oslobođenja o stavu države prema Crkvi, ali ono vrijeme nijesu imali posebnih sastanaka, niti se je govorilo protiv narodne vlasti. Priznao je da je pročitao kasnije u svemu 1 letak, ali niti njegov sadržaj nije pamtio. Priznaje da je list "La croix" čitalo par redovnika, a dobivali su ga od vratara Poljaka, koji ga je po svoj prilici donio iz engleske čitaonice. Nije mu poznato da su se u samostanu pisali letci, te ne zna ništa za propagandu preko propovijedi. Priznaje da je držao predavanja o čudima, prem sa čudima nije bio ni sam na čisto, ali u tome pogledu nije dobivao upute ni od koga. Ne zna za bilo kakovu organizaciju, niti mu je poznato da je Jolanda Bauer dobivala mjesečnu pomoč od samostana. Tvrdi da ništa ne zna o tome, da se Mikulić nakon svoga povlačenja u inostranstvo ponovno povratio u Zagreb, niti što znade o bilo kakovom izvještaju Vodanovića, kojeg je predao Mikuliću prigodom prvog njegovog dolaska u Zagreb. Tvrdi, da nije prisustvovao ni prvom ni drugom sastanku. Na suočenju Rajić, Vodanović i Bukić tvrde Bajiću, da je bio prisutan kod prvog sastanka sa Mikulićem. Bajić, nakon što mu je predočeno i njegovo djelomično priznanje u istrazi izjavljuje da je nešto priznao u istrazi ali to iz poštovanja prema Bukiću, te predpostavlja da je ono što je Bukić iskazao ostina, ali je nadalje i na raspravi ostao kod tvrdnje, da je o Mikuliću ništa ne zna. Isto tako poriče za Budimira, Topiša (sic!), Modrića i Šipića, da bi znao da su se sakrili u samostanu, i da su dobili odijelo i hranu, te isto tako ne zna da bi u vrijeme njihovog bijega provincijal Grabić bio u samostanu. Ne sječa se također da li je Grabić u listopadu 1946. bio u Zagrebu. Na suočenju Bukić tvrdi, da je Bajić znao sve one koji su imenovani u optužnici, a koji su preko samostana pobjegli preko granice, te da je i Bajić raspravljao po strani radio-vijestima, koje su bile uperene protiv naše države, te da je i Bajić bio prisutan sastanku kad se je govorilo o diverziji, ali se je protivio diverziji. Bajić je to porekao.

VIII. OPTUŽENA BAUER JOLANDA, izjavila je, da je razumjela optužnicu i da se osjeća krivom.

Tvrdi, da je bila uvijek u vezi sa svečenicima, redila je Crkvu i oltare, osnovala je u Drvaru crkveno pjevačko društvo a kad je nakon bijega iz Drvara došla u Zagreb, dobivala je novčanu i materijalnu pomoć iz samostana Majke Božje Lurdske. Branila se je na raspravi, da je ekonomski bila ovisna o samostanu. Raditi i zarađivati nije mogla, jer imade živčano bolesnu majku. Od fratara poznavala je Bukića, Vodanovića, Bajića i Rajića. S njima se je sastajala, oni su je zvali da dođe u pjevačko društvo da privuče i druge, i da nagovara djecu da uče vjeronauk. Govorili su joj, da katolicizam propada i da treba nešto učiniti u interesu vjere. Rajić joj je u dva maha dao letke koje je razbacala u vežama Vlaške ulice i Ulici Crvene Armije, Radišinoj ulici i to po uputi Rajiča. Sadržaj letaka bio je, da će skoro doči do preokreta i da treba stupati u križarske redove. Kazala je da joj je Rajić govorio da treba pojačati propagandu, pitao ju je da li poznaje kojeg svjetovnjaka koji mora biti pouzdan i dobar Hrvat.

Priznala je, da je navela Kvasnicu s kime je dalje širila letke, a Kvasnica doveo Matošića, te su svi radili zajednički na propagandi.

Iskazala je, da je o diverziji bilo govora prvi puta u mjesecu prosincu 1946. godine, te je za to bila opredjelena tvornica Gaon ili Rade Končar. Matošić je dobio zadatak, da će izviditi mogućnost diverzije u tvornici Gaon što je on i učinio. Nadalje je navela, da ju je Rajić nagovorio, da mora dalje predati eksploziv. Priznaje da je od Rajića dobila Din 10.000.-, te je uz pismenu potvrdu predala Din 5.000.- Matošiću a Din 5.000.- Kvasnici. U svome preslušanju dalje navađa, da je bila upozorena, da sve treba čuvati u najvećoj tajnosti, osim toga da joj se je optuženi Rajić zaprijetio, da će biti ekskomunicirana iz Crkve u koliko stvar oda, te se je radi toga morala pred Rajičem zakleti na Krista. Brani se, da je imala povjerenje u svečenike, koji su je uvjeravali da mora braniti vjeru te tvrdi, da je nakon toga uvjerenja osjećala kao svoju dužnost da radi za tu stvar, tim više što je bila i ovisna od optuženih koji su je ekonomski pomagali. Priznala je za Karlovića, da je znala da je bio ustaški svečenik, kojeg su narodne vlasti tražile radi njegovog protunarodnog rada, da se s njime nekoliko puta sastajala i pomogla mu da pobjegne preko granice.

IX. OPTUŽENI GRABIĆ PETAR, ne osjeća se krivim, te na glavnoj raspravi opozivlje i ono svoje priznanje u pogledu letaka, koje j dao u istragi. Brani se da nije bio pristaša ustaša ali NDH da je simpatizirao samo u početku. Priznao je, da je za ustašku vojsku dao prilog od Din 50.000.-, kao što priznaje, da je bio odlikovan Zvonimirovom krunom za zasluge. Isto tako priznao je, da je bio u audijenciji kod Pavelića i imao vezu sa Budakom, Cankijem, Madićem i drugima. Isto tako je priznao, da je omogućio da njemu podređeni redovnici preuzimaju dužnost ustaških dušobrižnika u najpoznatijim ustaškim koljačkim jedinicama, dok je redovnike koji su surađivalji sa NOP-om suspendirao, ali se brani, da je to morao učiniti, jer njihovo ponašanje nije odgovaralo njihovom staležu. Porekao je da bi znao, da su fratri u samostanu pisali te organizirano prišli primanju, umnožavanju i širenju letaka uperenih protiv postojećeg državnog poretka te širenje propagande. Porekao je, da je bio obaviješten o svrsi Mikulićeva dolaska. Priznao je, da mu je Vodanović pisao o ilegalnom radu, ali se ne sjeća ko je bio upleten u taj rad. Konačno pritješnjen dokazima priznao je da ga je Vodanović obavijestio o dolasku Mikulića te da su se u samostanu čitali letci. Na sve moguće načine izmiče da dade jasan odgovor, da li je bio obaviješten o diverziji u mjesecu listopadu 1946. godine. Rajić suočen sa Grabićem tvrdi mu u lice, da je on sam, Rajić, s njime o tome govorio u Zagrebu u mjesecu listopadu 1946., te ga je Grabić upozoravao da bude u tome radu oprezan. Isto tako i Bukić izjavlja da je Vodanović u mjesecu listopadu 1946. kad je optuženi Grabić došao u Zagrebu u samostan istoga obavijestio o ilegalnom radu nabrojivši i pojedince organizacije. Govorio mu je i o tome, da će eksploziv koji je donio Mikulić staviti u jednu tvornicu i dignuti u zrak. Sve to na suočenju potvrđuje i Vodanović.

Optuženome se je Grabiću predočio iskaz Rajića, kojega je ovaj dao u istrazi iz kojeg se vidi da je Grabić bio potanko obaviješten o diverziji, koji nije ništa prigovorio, niti ju zabranio. Optuženi Grabić priznao je, da je Budimiru odobrio njegov bijeg jer da mu je život bio u pogibelji, pa mu je dao i svoj blagoslov i odredio da mu se dade sve potrebno za bijeg. Priznao je, da je za Modrića čuo u samostanu, da je pobjegao. Nakon što je pročitan iskaz optuženog kojeg je dao u istrazi tvrdi da nije ni po božjem ni po prirodnim zakonima dužan teretiti i otkrivati samoga sebe, niti se sam optuživati, već se može braniti kako hoće. Pritješnjen dokazima, kad se više nije mogao izvući optuženi je nekoliko puta kazao: "savjest mi je čista". Ipak nakon što mu je pročitan iskaz ostalih okrivljenih redovnika, priznao je, da je znao za diverziju, ali se brani, da nije predmnjevao da je sve to ozbiljno. Konačno je priznao, da je bio i (riječ nečitljiva) začetnik ilegalnog rada u samostanu te uviđa, da je propustio zabraniti taj rad odnosno prijaviti narodnim vlastima, ali se ipak ne osjeća odgovorni za diverziju. Na pitanje, da li bi optuženi redovnici odustali od izvršenja zločina diverzije, da im je zabranio, optuženi Grabić je odgovorio da je provincijal glavar u crkvenim stvarima, ali da bi redovnici ipak bili dužni da ga poslušaju i u ovim stvarima.

Što misli Grabić o najvećem krvoloku Hrvatskog naroda Paveliću, među inim u njegovom dnevniku 23. 8. 1945. napisao je: savezničke vlasti kako javlja radio London izručit će Pavelića Jugoslavenskim vlastima. To znači njegovim neprijateljima i neprijateljima slobode i nezavesnosti hrvatske države.

Kako se iz sveukupnog toka i rezultata rasprave vidi, svi optuženi organizirali su se i postali članovi ustaško-špijunske terorističke organizacije, koja se je sastojala s jedne strane od ratnih zločinaca /Matošić i Salamon/ a s druge strane od elemenata, koji su se već ranije u svome radu istakli kao ustaše i neprijatelji svoga naroda Rajić, Vodanović, Bukić, Visković, Bajić, Bauer Jolana.

Upravo to je i dovelo do toga, da su se u jednoj špijunskoj terorističkoj grupi našli svi optuženi, ma da neki od njih kao na pr: Matošić, Salamon s jedne i Rajić i ostali sa druge strane do pred kratko vrijeme nisu se ni poznavali, a nakon međusobnog upoznavanja svog zločinačkog i protunarodnog rada za vrijeme okupacije, brzo stiću međusobno povjerenje i zajedničkim snagama prilaze izvršavanju svojih špijunsko-terorističkih akcija sve do diverzija i ubijstva.

Pri tome jasno dolazi do izražaja uloga ustaškog zločinca stranog špijuna Mikulića.

Optužnica u svojim razlozima ispravno konstatira, što je konačno tokom glavne rasprave ustanovljena činjenica, da se u redovima Crkve na istaknutim mjestima nalazio izvjestan broj osoba, koje su u navedenom pravcu odgajale svečenički podmladak. Zbog toga iz tih crkvenih redova je izišao prilično veliki broj ljudi, koji u doba ustaške-fašističke najezde nisu stajali uz svoj narod. Zbog toga se u redovima Crkve našao prilično velik broj svećenstva, za koje kaže fra Alberto Bukić, da su bili dušom i tijelom za Poglavnika i NDH. Tako se može objasniti, da se između njih regrutovao veliki broj ustaških satnika, bojnika i pukovnika i da su bili često svirepiji i krvoločniji nego drugi.

Optuženi su kao ostaci gestapovsko-ustaških elemenata iz vremena okupacije poslije oslobođenja naše zemlje, organizirali organizaciju sa sjedištem u samostanu Majke Božje Lurdske u Zagrebu, i na taj način stvorili punkt iz kojeg su se najaktivnije bavili širenjem lažne i neprijateljske propagande održavanjem veza i davanjem obaviještenja stranim špijunima, pripremanjem i izvršenjem terorističkih akcija i ubijstva, primanjem, preštampavanjem i širenjem letaka.

Iz toga punkta koji je predsavljao samo jednu jedinicu u organizatorskoj mreži tih i takovih punktova u zemlji organiziranim po ustaškim špijunima iz inozemstva, provodilo se je osim već rečene djelatnosti i prebacivanja ratnih zločinaca narodnih neprijatelja, vojnih bjegunaca i ostalih zločinaca i kolaboracionista u inozemstvo, a u svrhu špijunske i protunarodne djelatnosti.

I ako razbijeni poslije oslobođenja oni se nisu mogli služiti ranijim načinima i sredstvima borbe. U novim uslovima primjenjuju nove forme u svojoj protunarodnoj borbi. Sada im laž, špijunaža, eksploziv služe kao sredstvo njihove izdajničke djelatnosti. Iz postupka optuženih jasno se razabire kako je gestapovsko-špijunska služba razastrla svoje mreže po raznim crkvenim ustanovama i u njima našla sjedište svog špijunskog rada. Ali to im je bilo u toliko lakše postići, što se na prvim mjestima u raznim funkcijama nalaze ustaški odgojeni svečenici, te zloupotrebljavaju te funkcije u svoje nenarodne svrhe, pa su uvlačili druge svečenike, utičući na njih svojom ustaškom ideologijom i svojom starješinskom funkcijom. U tome pogledu i fra Alberto Bukić daje izjavu: u stav koji je zauzeo provincijal fra Petar Grabić za cijelo vrijeme NDH. ugldali smo se u njega kao pretpostavljenoga i mi ostali redovnici iz našeg reda. Da su takovi ustaško-teroristički punktovi postojali i u drugim samostanima i crkvenim organizacijama vidi se iz toga, da se inostrani špijun odbjegli ustaša Mikulić Jozo prilikom svoga bijega u inostranstvu skrivao u samostanu nedaleko Maribora, zloćinac Topić u kapucinskom samostanu na Rijeci, a prilikom ilegalnog dolaska Mikulića u našu zemlju isti je osim samostana u Vrbanićevoj ul. posjetio i donio direktive za rad i ustašama u kapucinskom samostanu u Dubravi, u samostan dominikanaca u Maksimirskoj koloniji, nadalje ustašama kojih imade i među konventualcima na Sv. Duhu, ustašama koji se nalaze među trečoredcima na Ksaveru, franjevcima u Hercegovačkoj ulici i pojedinim ustaškim elementima na Kaptolu.

Optuženi provodeći svoj špijunsko-teroristički rad imali su pokriće i u glavaru svoje provincije fra Petru Grabiću. On je bio usmeno i pismeno, kako je to već naprijed rečeno obaviješten o namjeravanom zločinu u tvornici C. D. Gaon. Još više on je za taj zločin dao svoj odobrenje. Cijela njegova prošlost je ustaška. Od Pavelića je odlikovan najvišim ordenom krune Kralja Zvonimira sa mačem. On je oduzeo crkvene funkcije fra Pili Vukoviću i fra Ivanu Vukoviću i drugim fratrima, koji su se za vrijeme okupacije našli u narodno-oslobodilačkom pokretu uz svoj narod i kao pravi narodni svečenici i danas aktivno rade u narodnoj fronti.

Naprotiv fra Petar Grabić ne samo da nije kažnjavao nego nije niti prigovorio nikada raznim ustaškim dušobrižnicima i koljačima, nego što više za vrijeme okupacije zalagao se je kod ustaških vlasti da im se povise beriva. Tu je i djelovanje kaptolskog prebendara Pavle Jesiha kao funkcionera pastoralnog instituta, koji je po riječima optuženog Rajića trebao davati naređenja i usklađivati rad u samostanima koje je dobio iz inozemstva. Pavle Jesih imao je da usklađuje političku aktivnost samostana, ne samo da usklađuje njihovu aktivnost, već i da daje zadatke prema instrukcijama Mikulića. Prema tome program i rad klera trebao da se odvija u jakim crkvenim manifestacijama, propovijedima, hodočašćima, inscenacijama čuda u raznim proročkim spisima i td. U duhu uputa koje je fra Jozo Mikulić donio iz inozemstva Jesihu i drugima, pastoralni institut usmjerio je svoj rad. Rajić je naveo, da je pastoralni institut slao skice propovijedi u kojima se je uvijek nastojalo dirnuti politiku i napasti vlast i dalje Rajić navodi: mi fratri vršili smo propagandu na dva načina preko propovijedi i preko ljudi, s kojima smo dolazili u kontakt. Napadanje na državu bilo je još jače dolaskom fra Joze Mikulića. Dovoljno je pročitati propovijedi 1947. godine pa se može odmah jasno vidjeti, da propovijedi sastavljene po njihovom primjeru moraju nužno biti sa političkom pozadinom. Putem nacrta propovijedi koje je pastoralni institut upućivao nižem kleru uspjelo je da se na rđav put zavede veliki broj svečenika fratara i opatica i da se koristi crkvena govornica u svrhu protunarodne propagande.

Kako je već napred spomenuto, dolaskom Mikulića u Zagreb polovinom juna 1946. godine neprjateljski rad optuženih fratara se je pojačao i proširio. Mikulić je prije svoga bijega u inozemstvo pripadao istom samostanu Majke Božje Lurdske. Za vrijeme Pavelićeve vladavine bio je ustaški bojnik, nosio je uniformu i pištolj i bio od Pavelića odlikovan. Bojeći se poslije oslobođenja, da ne bi pred sudom narodne pravde odgovarao za svoja nedjela, on se neko vrijeme krije u samostanu u okolici Maribora, da onda uspije da pobjegne u inozemstvo. U inozemstvu se stavi u službu pojedinih stranih špijuna, koji ga šalju u našu zemlju, da za njihov račun organizira propagandu nezadovoljstva, laži, pravljenje nereda, vršenje sabotaže, diverzija i atentata. Ovaj tuđinski plaćenik ilegalno dolazi u Zagreb i stupa u vezu sa optuženim Vodanovićem, Rajićem, Viskovićem, Bajićem i Bukićem. U Austriji i u Italiji Mikulić se je kretao slobodno, što se vidi po tome što se je prema utvrđenim činjenicama sastajao sa drugim ratnim zločincima. U doticaj sa ostalim ustaškim emigrantima-zločincima, došao je fra Mikulić posredstvom uticajnih ljudi među inostranim izdajicama i špijunima ka na pr: posredstvom poznatog neprijatelja naše zemlje svečenika Draganovič i td. Mikulić drži vezu između optuženih fratara i inozemnih špijuna, pa se optuženi fratri nalaze u najboljem kontaktu i odnosu s njima u svim pitanjima. Optuženi redovnici daju Mikuliću lažna obaviještenja kako je to njihovim preslušanjem ustanovljeno, te stvaraju povoljne uslove za njegovu špijunsku i ustašku djelatnost.

S druge strane Mikulić je uspio, da optužene i njima slične podstrekne i nagovori da zloupotrebljavaju svoj položaj svečenika, da drže propovijedi s tendencijama neprijateljskim prema narodu i državi, da pojačano priređuju razne vjerske manifestacije, procesije, proštenja, hodočašća i tako uza se povežu što veći broj vjernika, da sebi pouzdana lica uvlače u narodne odbore i razne ustanove, da im omogući sabotažu iz nutra, na izazivanje nereda na masovnim sastancima i td. Napokon direktiva je sadržala zahtjev, da se pristupi terorističkim aktima, diverzijama i ubijanju pojedinih funkcionera i rukovodilaca narodne vlasti i narodne fronte. On je donio eksploziv zajedno sa oko 1.000 Dolara u novcu za plaćanje izvršilaca zločina.

Poznato je, da naše tvornice kao C. D. Gaon, "Ivančica", "Katran", Rade Končar u našoj privredi predstavljaju vanredno važan faktor. Optuženi te špijuni iz vana znali su, da je baš naša industrija čvrsta ekonomska osnova demokratske narodne vlasti, a isto i garancija za naše narodne mase, da nema više povratka na staro. Oni su znali, da je industrijalizacija naše zemlje jedan od najbitnijih zadataka i osnov sigurnosti, pa su baš tu pokušali nasilnim sredstvima i metodama pravljenjem diverzija slabiti i obarati narodnu vlast.

Ustaški špijun Jozo Mikulić osim direktiva za špijunsko-teroristički rad donio je u našu zemlju i direktive za propagandistički rad, za koje je trebalo s jedne strane organizirati razna čuda i prikazivanja a s druge strane koristiti takova čuda u svrhu propagande kao narodna vlast ne će dugo ostati i kako će se u najkraće vrijeme povratiti "svi oni kojih sada nema" t. j. ustaše i Pavelić.

Osim toga takova propaganda imala je za cilj, da se obmani narod i odvrati od aktivnog učešća u izgradnji i obnovi te zemlje, kako bi tako oslabljena naša zemlja mogla što brže i lakše postati plijen stranih imperijalista.

Izvještaji koje su optuženi davali Jozi Mikuliću služili su kao temelj mnogim žučljivim napadajima na našu državu u reakcionarnoj štampi inostranstva. Napadji te štampe značili su direktan poziv stranim silama na vojničku intervenciju protiv naše države. To je bezuvjetno među inim jedno od vrlo teških djela optuženih, djelo sramotne izdaje svoga naroda u službi tuđina i kod toga djela učestvovali su svi okrivljeni franjevci kao organizatori i neposredni podnašači izvještaja.

Prema svemu tome je jasno, da su svi optuženi u svome radu pokazali krajno neprijateljski stav prema svome narodu i novoj Jugoslaviji. Oni su u tome radu bili ustrajni i uporni obavljajući sve radnje, koje su im bile u njihovoj moći.

Ovaj proces raskrinkao je optužene i dokazao, da optuženi nemaju toliko ljudskog morala i nacionalne časti i ponosa, da bi nakon vjekovnih patnji i oslobođenja našeg naroda prekinuili sa svojim dosadašnjim radom i stupili na stranu svoga naroda, koji ulaže sve napore za izgradnju i obnovu svoje domovine.

Kada optuženi koji su pred sudom presuđeni ne bi bili pravedno kažnjeni za svoje monstruozne zločine koje su ostvarivali u cilju da naškode našem narodu, tada ni narodno oslobodilački pokret ne bi pobijedio u našoj državi, zločin je okrivljenih to veći i teži.

Ocijenjujući rezultate cjelokupne rasprave i provedenih dokaza sud je na temelju potankog i okolnosnog priznanja kojeg su dali okrivljeni Matošić, Salamon, Rajić, Vodanović, Jolanda Bauer i u istrazi i na glavnoj raspravi, te djelomična priznanja Bukića, Bajića i fra Grabiča, a u kojim iskazima nema protuslovlja, stekao uvjerenje o ličnim krivnjama za svakog pojedinog od optuženih, za sva djela pobliže opisana u dispozitivu presude.

Obrana optuženih Bukića i Bajića, da nisu prisustvovali kod svih djela radi kojih su optuženi, te Viskovića, da nije sudjelovao kod nijednog toga djela, sud nije uvažio, obzirom da iz iskaza drugih okrivljenih proizlazi njihovo učestvovanje i djelovanje u špijunsko-terorističko-ustaškoj organizaciji.

Sud je stoga na temelju priznaja optuženih koji se međusobno poklapaju i nadopunjuju stekao uvjerenje o krivnji svih optuženih u subjektivnom i objektivnom pravcu.

Kazna je okrivljenom Matašić (sic!) Ivanu, za djelo pod I/. dispozitiva presude odmjerena po čl. 4. Zak. o kriv. djelima protiv naroda i države na kaznu smrti streljanjem, trajan gubitak političkih i u dispozitivu označenih građanskih prava.

Za djelo pod III. dispozitiva presude odmjerena je po istom zakonskom propisu na kaznu smrti streljanjem kao i za djelo pod 1/ presude.

Okrivljenom Salamon Ivici za djelo pod II. dispozitiva presude odmjerena je kazna po čl. 4. Zak. o kriv. djelima protiv naroda i države na kaznu lišenja slobode sa prinudnim radom u trajanju od 15 godina, te 5 godina političkih i građanskih prava na penziju i socijalno osiguranje.

Za djelo pod III. dispozitiva presude odmjerena je kazna po istom zakonskom propisu na kaznu smrti streljanjem te trajan gubitak političkih građanskih prava te konfiskaciju imovine.

Okrivljenom Rajić fra Serafinu za djelo pod III. presude odmjerena je po čl. 4. Zak. o kriv. djelima protiv naroda i države kazna smrti streljanjem, te trajan gubitak političkih kao i građanskih prava.

Za djelo pod V. dispozitiva presude odmjerena je kazna po čl- 8. Zak. o kriv. djelima protiv naroda i države, na kaznu prisilnog rada bez lišenja slobode u trajanju od 2 godine.

Okrivljenom Vodanović Mateju za djelo pod III. dispozitiva presude odmjerena je kazna po čl. 4. Zak. o kriv. djelima protiv naroda i države ma kaznu smrti streljanjem, trajan gubitak svih političkih i građanskih prava, te konfiskaciju imovine.

Za djelo pod IV. dispozitiva presude odmjerena je kazna po istom zakonskom propisu kao i za djelo pod III. na kaznu lišenja slobode sa prinudnim radom u trajanju od 2 godine, te na gubitak političkih i građanskh prava na penziju i socijalno osiguranje, te mu je u povišenje teže kazne izrečena jedna jedinstvena kazna kao u dispozitivu presude.

Okrivljenom Bukić fra Albertu za djelo pod III. dispozitiva presude odmjerena je kazna po čl. 4. Zak. o kriv. djelima protiv naroda i države sa 6 godina lišenja slobode sa prinudnim radom te 2 godine gubitka političkih i građanskih prava gubitka na penziju i socijalno osiguranje.

Za djelo pod IV. dispozitiva presude odmjerena mu je kazna po istom zakonskom propisu kao i za djelo pod III. na godinu i pol lišenja slobode sa prisilnim radom, te 1 godine gubitka političkih i građanskioh prava na penziju i socijalno osiguranje, te mu je u povišenju tih kazna izrečena jedinstven kazna kao u dispozitivu presude.

Okrivljenom Visković fra Josipu, kazna je odmjerena za djelo pod III. dispozitiva presude po čl. 4. Zak. o kriv. djelima protiv naroda i države na kaznu lišenja slobode sa prisilnim radom u trajanju od 12 godina, gubitka političkih i građanskih prava na penziju i socijalno osiguranje u trajanju od 5 godina.

Za djelo pod V. dispozitiva presude odmjerena mu je kazna po čl. 8. Zak. o kriv. djelima protiv naroda i države na kaznu prisilnog rada bez lišenja slobode u trajanju od 2 godine.

Za djelo pod VI. dispozitiva presude odmjerena mu je kazna po čl. 4. Zak. o kriv. djelima protiv naroda i države na kaznu lišenja slobode sa prisilnim radom u trajanju od 3 godine, te gubitka političkih i građanskih prava na penziju i socijalno osiguranje u trajanju od dvije godine, te mu je u povišenju teže kazne određena jedna jedinstvena kazna kao u dispozitivu presude.

Kazna je okrivljenom Bajić Leonardu za djelo pod III. dispozitiva presude odmjerena je po čl. 4. Zak. o kriv. djelima protiv naroda i države na kazan 12 godina lišenja slobode sa prisilnim radom te gubitka političkih i građanskih prava na penziju i socijalno osiguranje u trajanju od 5 godina.

Za djelo pod V. dispozitiva presude odmjerena je kazna po čl. 8. Zak. o kriv. djelima protiv naroda i države, sa 2 godine prisilnog rada bez lišenja slobode te mu je u povišenju teže kazne izrečena jedna jedinstvena kazna kao u dispozitivu presude.

Okrivljenoj Jolandi Bauer za djelo pod III. dispozitiva presude izrečena je kazna po čl. 4. Zak. o kriv. djelima protiv naroda i države sa 8 godina lišenja slobode sa prisilnim radom te na dvije godine gubitka političkih i građanskih prava na penziju i socijalno osiguranje.

Za djelo pod VII. dispozitiva presude odmjerena je kazna po čl. 4. Zak. o kriv. djelima protiv naroda i države na kaznu lišenja slobode sa prinudnim radom u trajanju od dvije godine te 1 godinu gubitka političkih i građanskih prava na penziju i socijalno osiguranje, te joj je u povišenje teže kazne izrećena jedna jedinstvena kazna kao u dispozitivu presude.

Kazna za okrivljenog Grabić Petra odmjerena je za djelo pod VIII. dispozitiva presude po čl. 4. Zak. o kriv. djelima protiv naroda i države, na kaznu lišenja slobode sa prinudnim radom u trajanju od 12 godina, te gubitka političkih i građanskih prava na penziju i socijalno osiguranje u trajanju od 5 godina.

Za djelo pod IX. dispozitiva presude odmjerena je kazna po čl. 4. Zak. o kriv. djelima protiv naroda i države na kaznu lišenja slobode sa prisilnim radom u trajanju od 3 godine, te na gubitak političkih i građanskih prava na penziju i socijalno osiguranje u trajanju od 2 godine.

Za djelo pod X. dispozitiva presude odmjerena je  kazna po čl. 3. Odluke o zaštiti nacionalne časti Srba i Hrvata u Hrvatskoj na kaznu lišenja slobode sa prisilnim radom u trajanju od tri godine, te gubitak političkih i građanskih prava na penziju i socijalno osiguranje u trajanju od 2 godine, te mu je u povišenju teže kazne izrečena jedna jedinstvena kazna kao u dispozitivu presude.

Kao glavnim voditeljima ove grupe i organizatorima špijunaže terorističkih akata Rajić fra Serafin i Vodanović fra Mateju te neposrednim izvršiteljima ovoga zločinstva Matošić Ivanu i Salamon Ivici, sud je izrekao najtežu kaznu, jer je tokom postupka stekao uvjerenje, da ni najdulja vremenska kazna ne bi na optužene efikasno djelovala niti bi mogla popraviti kao okorjele neprijatelje slobode i nezavisnosti našeg naroda.

Kod odmjere kazne Bukiću, Viskoviću i Bajiću, uzeto je kao otegotno, što su kao članovi te organizacije bili svijesni, da je cijeli rad krajne štetan po našu društvenu stvarnost i narod, te su se pokazali ustrajnim u svome zločinačkom radu, a kod optuženog Viskovića još i otsutnost svakog kajanja za počinjeni zločin uvaživši pri tome kao olakotno za optuženog Bukić fra Alberta njegovu visoku starost i kajanje.

Kod odmjere kazne fra Petru Grabiću uz te je kao otegotno što je široko zloupotrebljavao svoj položaj i upliv kao provincijal, kako bi što veći broj svečenika priveo špijunskom radu i stvorio mrežu narodnih neprijatelja.

Za optuženu Jolandu Bauer uzeto je kao otegotno njezin uporan rad do konca izvršenog zločina, a kao olakotno fanatična religioznost, materijalna ovisnost od optuženih redovnika, kao i veliki duhovni upliv, koji su okrivljeni redovnici na nju vršili, te njezino skrušeno kajanje za počinjeni zločin.

Uvaženjem svih ovih otegotnih i olakotnih okolnosti ukazuje se stoga odmjerena kazna primjerena stepenu krivične odgovornosti za svakog od okrivljenih i na zakonu osnovana.

Konfiskaciju lične imovine okrivljenih Matošić Ivana, Salamon Ivana, Rajić fra Serafina, Vodanović fra Mateja valjalo je odrediti pozivom na propis zakona o kriv. djelima protiv naroda i države. Osim toga svi okrivljeni u ostalom dijelu presude presuđeni su da plate troškove krivičnog postupka, ovrhe kazne, koji se proglašuju nenaplativima, iz istih razloga oslobođeni su od plaćanja paušalnog iznosa.

SMRT FAŠIZMU - SLOBODA NARODU!

                                      Okružni sud za grad Zagreb u Zagrebu

                                      Zagreb, 26. 7. 1947.

ZAPISNIČAR:                                                                       PREDSJEDNIK VIJEĆA:

/Gostl Ivka/                                                                                         /Anger Livije/

potpis                                                                                                        potpis

                                      Pečat: Okružni narodni sud za grad Zagreb

     

PRILOG V.

 

(Prijepis)

 

DR ĆIRIL BRAJŠA

ZAGREB, Vlaška ul. 70A/I. kat

TELEFON 65-24

  

O K R U Ž N I  S U D

za grad Zagreb

 Z A G R E B

K 375/47

  

Ž A L B A

 

Bajić o. Leonarda, franjevca iz Zagreba Vrbanićeva ul. 35, kojega zastupa

ADVOKAT

DR ĆIRIL BRAJŠA

ZAGREB, Vlaška ul. 70A/I. kat

TELEFON 65-24

Potpis: Ćiril Brajša

protiv presude od 28. VII. 1947. radi djela iz čl. 3. t. 8. i 13., te čl. 8 zakona o kriv. djelima protiv naroda i države.

Protiv presude od 28. VII. 1947. br. K 375/47 žalim se iz slijedećih razloga:

I. U čitavom postupku niti u istrazi niti na glavnoj raspravi nije nikakvim objektivnim dokzom dokazana moja krivnja.

Sav dokaz za moju krivnju sastoji u izjavi optuženih Rajića i Bukića.

Oni hoće da smanje svoju krivnju time, što uvlače i mene među krivce. No i njih peče savjest, pa hoće nekako da sami smanje zlo koje time meni čine, pa Rajić ističe, da nisam imao "nikakvih dužnosti" u tom njihovom društvu, a Bukić naglasuje, da nisam odobravao "zadatke, koje je donio Mikulić", te da sam se protivio diverziji.

Prema tome o. Serafin Rajić ističe jdini da sam se aktivno protudržavno izjavljivao.

No tu ne smijemo mimoići okolnost, da je isti živčano bolestan, te da se je liječio u bolnici na Rebru, pa ga se ne može smatrati objektivnim. a Bukić je preko 75 god. stari starac, koji bi želio smanjiti krivnju svojih drugova redovnika time, da uvlači i mene u zločinačke planove Mikulićeve.

Isto tako i glede pružanja pomoći mladim redovnicima vojnim bjeguncima nema nikakva objektivna dokaza, da sam ja znao za njihovu nakanu izbjeći vojnoj dužnosti i da sam ih u toj nakani podupirao.

Potpuno je razumljivo, da se ovakvi mladići rado ne povjeravaju starom čovjeku, kaošto sam ja, stoga ni nema nikakvih dokaza o tome.

Činjenica, što sam bio gvardijanom, samo otešćava pouzdanje tako mladih ljudi u mene, a osim toga valja imati na pameti, da su oni bili samo prolazno u našem samostanu t. j. da su ostali pod trajnom paskom svojih poglavara i za svog prolaznog boravka u zagrebačkom samostanu.

Moja tvrdnja, da nisam znao za nikakva izričita dogovaranja, da se počine neka određena kažnjiva djela, nije nimalo čudna, iako sam bio poglavar samostana. Moramo naime imati na umu, da je u samostanu bilo stalno preko 45 lica, a s druge strane bilo je i razloga, da se ta dogovaranja kriju preda mnom, kad su ti "saradnici" znali, da sam protivan njihovim planovima.

Optužnica ne govori istinu, kad na 15. strani tvrdi, da "Bajić priznaje svoje učešće u radu terorističke ustaške gestapovačke grupe."

To mogu razumjeti jedino tako, da je tu pomutnjom upisano prezime "Bajić" mjesto "Rajić", jer ja nisam nikada priznao u istrazi takvu saradnju.

Kad sve to imamo na pameti, jasno je, za svakog objektivnog prosuđivača moje uloge u čitavom tom predmetu, da ne postoji nikakva moja krivnja.

Stoga nema presude nikakvog objektivnog dokaza za moju suradnju kod zločinačkih djela, o kojima radi ovaj krivični postupak.

Može li se kraj takvog stanja dokaznog materijala presuditi jednog optuženika na kaznu lišenja slobode u trajanju od punih 12 godina te na gubitak raznih prava u trajanju od daljnjih 5 godina?

To znači, da bih imao postati opet čitavim građaninom naše države tek u svojoj 75. godini, koju sigurno ne bih ni doživio, ako ta presuda ostane na snazi!

Kad se pitamo: kojim je dokazima dokazana tako teška kažnjena moja krivnja, moramo odgovoriti: nikakvim!

Ja nisam imao nikakve veze ni s Matošićem ni sa Kvasnicom, niti Jolandom Bauer, niti sa Salamonom.

Stoga nema nikakvih dokaza o tome osim izjave suoptuženog Rajića koji nastoji smanjiti svoju krivnju uvlačeći i mene u svoj krug.

III. Iz svega proizlazi, da nema nikakvih objektivnih dokaza o mojoj krivnji, a svaki objektivni pravnik mora priznati, da je kudikamo manja šteta za mir i poredak u jednoj državi te za ugled državne vlasti, da ne znam koliko krivaca prođe bez kazne, nego da jedan nevini bude osuđen.

Ako sam pročitao koji broj lista "La croix", te nisam na temelju u njemu pročitanih članaka ništa učinio na štetu naše države, ne mogu biti za to osuđen sa 12 godina lišenja slobode.

Budući da nema u spisu priložene još punomoći mog zastupnika, premda sam pred sudom izjavio, da ga uzimam za branitelja, to predlažem ovdje svoju punomoć pod A/i po njemu

 

p r e d l a ž e m  i  m o l i m

da se ova žalba uvaži i napadnuta presuda poništi te mene riješi svake krivnje i kazne ili da se bar odredi ponovna rasprava, na kojoj bi se imali provesti novi dokazi za moju krivnju - ako ih ima - jer provedenim  dokazima nije nikakva moja krivnja dokazana.

U uvjerenju, da će viši sud popraviti nanesenu mi krivicu te pojačati moje pouzdanje i povjerenje u naše sudove, očekujem sa sigurnošću povoljno rješenje ove moje žalbe, na čemu se unaprijed najljepše zahvaljujem.

Smrt fašizmu-sloboda narodu!

U Zagrebu, dne, 5. kolovoza 1947.

 

                                                                         Bajić o. Leonard

     

PRILOG VI.

 

(Prijepis)

Broj Kž. 1730/47

 

P R E S U D A

U  I M E  N A R O D A !

 

Vrhovni sud Narodne Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Iveković dr. Stjepana, kao predsjednika vijeća, Krovinović Valentina i Kovačević Petra kao članova vijeća, i tajnika Vrhovnog suda Šulina Bogoslava kao zapisičara, u krivičnom predmetu protiv opt. Matošić Ivana i družine zbog kriv. djela iz čl. 3. toč. 2, 3, 8, 13 i 14 i čl. 8. Zakona o krivičnim djelima protiv naroda i države, rješavajući žalbu opt. Matošić Ivana, Salamon Ivice, Rajić Ivana-Serafina, Vodanović Jerka-Mateja, Bajić Miška-Leonarda protiv presude Okružnog suda za grad Zagreb u Zagrebu od 28. VII. 1947 br. K. 375/47 u sjednici održanoj dana 13. VIII. 1947

 

p r e s u d i o  j e:

 

Žalbe se ne uvažavaju, a prvostepena presuda potvrđuje se u cijelosti.

 

R A Z L O Z I:

 

Pobijanom presudom prvostepeni je sud među inim optuženima proglasio krivim I. opt. Matošić Ivana i II. opt. Salamon Ivicu radi kriv. djela iz čl. 3. t. 3, 8, i 13. Zakona o krivičnim djelima protiv naroda i države. III. opt. Rajić Ivana-Serafina radi kriv. djela iz čl. 3. t. 8 i 13 i čl. 8. cit. zakona. IV. opt. Vodanović Jerka-Mateja radi kriv. djela iz čl. 3. t. 2, 8 i 13 cit. zak. i VII. opt. Bajić Miška-Leonarda radi kriv. djela iz čl. 3. t. 8. i 13. i čl. 8. cit. zak. te su zbog toga po čl. 3 istog zakona osuđeni i to: opt. Matošić Ivan, Salamon Ivica, Rajić Ivan-Serafin i Vodanović Jerko-Matej svaki na kaznu smrti strijeljanjem, trajan gubitak političkih i svih građanskih prava i konfiskaciju imovine, a opt. Bajić Miško Leonard na kaznu lišenja slobode sa prisilnim radom u trajanju od 12. godina, te na gubitak političkih prava na penziju i socijalno osiguranje u trajanju od 5 godina.

Protiv te presude uložili su žalbu II. opt. Salamon Ivica i VII. opt. Bajić Miško-Leonard radi izreke suda o krivnji i kazni, a I. opt. Matošić Ivan, III. opt. Rajić Ivan-Serafin i IV. opt. Vodanović Jerko-Matej samo radi izreke suda o kazni.

Žalbe opt. Salamon Ivice i opt. Bajić Miška Leonarda zbog izreke suda o krivnji nisu osnovane.

Opt. Salmon Ivica pobija prvostepenu presudu najprije zbog pogrješne kvalifikacije djela pod toč. 2/dispozitiva te presude, koja djela je prvostepeni sud kvalificirao kao djelo iz čl. 3. toč. 3. cit. zak. a u stvari da to djelo on nije učinio, jer je on bio samo doušnik u korist neprijatelja te da je prijavljivao samo takove osobe koje su htjele iz tvornice pobjeći ili su tamo na radu sabotirale, ali da od njegovog rada nije nitko stradao, pa da se tu radi o blažem djelu kažnjivom po Odluci o zaštiti nacionalne časti. Nadalje navodi u pogledu djela opisanog pod toč. 3. dispozitiva pobijane presude da on nije počinio djelo iz čl. 3. toč. 8. cit. zak. nego samo djelo iz čl. 3. toč. 13. cit. zak. jer da on nije uopće znao da je u konkretnom slučaju postojala neka špijunska teroristička organizacija u Franjevačkom samostanu Majke Božje Lurdske u Zagrebu u Vrbanićevoj ul. br. 35, a pristao je na diverziju u tvornici C. D. Gaon u Zagrebu, na nagovor I. opt. Matošić Ivana, jer mu je za to obećao dati nagradu.

Opt. Bajić Miško-Leonard navodi, da on nije sudjelovao u spomenutoj špijunskoj terorističkoj organizaciji i da on s tom organizacijom nema nikakve veze, a isto tako da ne stoji da je on pomagao kod bjekstva vojnih bjegunaca, pa prema tome da ne stoji da je izvršio djelo pod toč. 3 i pod toč. 5. dispozitiva pobijane presude.

Prigovor opt. Salamon Ivica u pogledu pogrješne kvalifikacije djela iz čl. 3. toč. 3. nije osnovan. Prvostepeni sud je pravilno ocjenio utvrđenu činjenicu, da je opt. Salamon za vrijeme okupacije stupio u službu zloglasne njemačke špijunske organizacije Gestapo služeći u toj organizaciji najprije u Njemačkoj, a poslije u domovini, što je optuženi i sam priznao. Notorno je da je Gestapo bila špijunska teroristička organizacija, a optuženi je i sam prizano da je vršio službu u toj organizaciji, dakle je bio pripadnik terorističkog aparata neprijatelja. Njegova je služba bila da za plaću otkriva naše rodoljube kao protivnike fašizma bilo da su se oni našli na prisilnom radu u Njemačkoj bilo da su održavali veze s NOP u domovini ne vodeći nimalo računa, kakove će posljedice stići te naše rodoljube, a općenito je poznato da su posljedice takove optuženikove rabote bile teške, da su naši ljudi zbog toga zatvarani, odvođeni i konc. logore, premlačivani i ubijani. Prema tome prvostepeni sud je pravilno uzeo da u takovoj radnji optuženog stoji ratni zločin iz čl. 3. toč. 3. cit. zak.

Isto tako neosnovan je prigovor optuženog u pogledu djela iz toč. 3. t. 8 cit. zak. Optuženi i sam u svojoj žalbi priznaje, da ga je opt. Matošić nagovorio na izvršenje diverzije u tvornici C. D. Gaon i da mu je kazao, da ga u toj diverziji potpomaže neka grupa ljudi. Optuženi Matošić je u istrazi iskazao, kako je došlo do toga da su njih dvoje izvršili tu diverziju. Kad je Matošić otkrio Salamonu svoju prošlost, da je prošao gestapovsku diverzantsku školu i da je bio ustaša, a Salamon sa svoje strane, da je i on bio u gestapovskoj službi, oni su stekli time uzajamno povjerenje i pritom je Matošić upoznao Salamona kakav je zadatak dobio od izvjesne grupe ljudi, koja stoji iza njega. Iza toga slijedi da je Salamonu moralo biti jasno, da se tu radi o jednoj terorističkoj organizaciji, koja se bavi podmetanjem paklenih mašina, kao što je bio slučaj i u spomenutoj tvornici "Gaon".

Opt. Salamon je prema tome svjesno pristao da pomaže tu terorističku organizaciju, pa nije bitno, što on nije poznavao pojedine članove te organizacije, nego je bitno, da je znao, da postoji takova grupa ljudi, koja organizira vršenje tih diverzija.

Zbog toga je pravilno prvostepeni sud uzeo, da je optuženi izvršio zločin iz čl. 3. t. 8. i 13. cit. zakona.

Navodi i prigovori opt. Bajić Miška-Leonarda istaknuti u žalbi u stvari su samo ponavljanje njegove obrane na glavnoj raspravi, na koje se je prvostepeni sud dovoljno osvrnuo u razlozima pobijane presude, a koji razlozi odgovaraju stvarnom i pravnom stanju, jer je u njima jasno i određeno navedeno, koje je činjenice i iz kojih razloga sud uzeo za dokazane i na osnovu čega se je uvjerio o krivnji optuženog.

Svoje uvjerenje temelji prvostepeni sud na iskazima suoptuženika Rajić Ivana, Vodanović Jerka i Bukić Petra iz čijih iskaza proizlazi, da je optuženi učestvovao zajedno s njima na sastanku sa zločincem i stranim špijunom Mikuličem, koji je od njih prikupljao lažne i klevetničke izvještaje protiv interesa naše zemlje i našeg naroda a u korist strane reakcionarne štampe, da je prema tome bio saradnik u spomenutoj špijunskoj terorističkoj organizaciji, koja je osim toga išla za cieljem, da se putem nasilja obori i ugrozi postojeće državno uređenje FNRJ i da je bio upoznat sa direktivama i zadatkom koje je pred tu organizaciju postavio ustaški zločinac Mikulić a napose sa izvršenjem diverzije u tvornici "Gaon".

Zbog toga kraj takovog stanja stvari i osnovanih razloga prvostepene presude, koje ovaj sud usvaja u cjelini, žalbe opt. Salamom  Ivice i Bajić Miška Leonarda zbog odluke suda o krivnji nisu se mogle uvažiti. Ni kazne odmjerene optuženima Matošić Ivanu, Salamon Ivici, Rajić Ivanu-Serafinu, Vodanović Jerku-Mateju i Bajić Mišku-Leonardu nisu prestroge.

Poslije pobjede nad fašizmom naši su narodi uložili sve svoje snage u obnovu i izgradnju naše porušene i opljačkane zemlje od strane okupatora i njihovih pomagača domaćih izdajnika. I dok naši trudbenici, svjesni radnici, seljaci i radna inteligencija u mirnodobskoj  izgradnji naše zemlje s najvećim elanom i radnim heroizmom ulažu najveće napore na ostvarenju našeg Petogodišnjeg plana industrijaliozacije i elektrifikacije naše zemlje, znajući dobro da je to uslov ekonomske i političke nezavisnosti i sretnijeg života naših naroda, to neprijatelji naše nove države izmišljaju nove metode napada.

Kakav je odnos optuženih prema našoj novoj državi, našem novom državnom i drštvenom uređenju najbolje pokazuje ovaj proces. Oni su nezadovoljni, jer za izdajice naroda nema mjesta u novoj državi i zbog toga prema tom novom državnom i društvenom uređenju zauzimaju negativni i neprijateljski stav.

Opt. Rajić, Vodanović i ostali neprijateljski raspoloženi redovnici šire laži i klevetaju našu narodnu vlast, povezuju se u špijunsku mrežu u zemlji i u inozemstvu, naročito s odbjeglim ustašama i ratnim zločincima. Njima dolazi iz inozemstva ustaški špijun i diverzant redovnik Mikulić Joza i nosi im direktive za organiziranje protunarodne propagande za širenje nezadovoljstva i neraspoloženja prema našoj narodnoj vlasti, za pravljenje nereda, vršenje sabotaže diverzija i atentata. Vodstvo preuzima opt. Vodanović i stvara centar u samostanu Majke Božje Lurdske, a njegovi pomagači u toj raboti su Rajić i drugovi. Mikulić mu predaje paklenu mašinu i 1.000 Dolara za plaćanje izvršioca zločina. Treba početi napadom na tvornice "C. D. Gaon", "Ivančica", "Katran", "Rade Končara" i dr, koje predstavlja važan faktor u privredi, dobro znajući da se slabljenjem i rušenjem ekonomske snage naroda ujedno slabe i ruše temelji države. Preko opt. Bauer Jolande povezuju se sa neprijateljski raspoloženim svjetovnjacima, a u konkretnom slučaju sa ratnim zločincima Kvasnicom Vladimirom i opt. Matošić Ivanom i Salamon Ivicom od kojih se posljednja dvojica primaju zadatka i postavljaju pakleni stroj u tvornici "C. D. Gaon". Osim toga obmanjuju narod raznim izmišljenim vijestima iz inozemstva, daju podatke za strane špijune, šire letke sa protunarodnom sadržinom, izmišljaju priče o progonima crkve i o nekim "čudima", a sve u cilju slabljenja povjerenja prema narodnoj vlasti i odvraćanju narodnih masa od učešća u izgradnji i obnovi zemlje i da bi se izazvala strana intervencija protiv naše države.

Kad se sve to uoči, onda će se pravilno shvatiti, kakovu ogromnu društvenu opasnost predstavljaju optuženi i njihova djela za naše državno i društveno uređenje, kako je to pravilno uočio i dobro obrazložio prvostepeni sud.

Prvostepeni sud je pravilno uvažio sve okonosti, koje utiču na visinu kazne. Kod svih optuženih, te se dosuđene kazne ukazuju primjerenima težini i posljedicama djela, stepenu kriv. odgovornosti i društvene opasnosti optuženih.

Optuženima Matošić Ivanu, Rajić Ivanu i Vodanović Jerku ovaj Vrhovni sud priznaje doduše kao olakotno priznanje, a opt. Salmon Ivici djelomično priznanje, ali jer je to priznanje uslijedilo naknadno, kad su optuženici već bili raskrinkani, to ono prema otegotnim okolnostima nema uticaja na odmjeru kazne, dok opt. Bajiću kao olakotno ne priznaje ništa, a kao otegotno ovaj sud povrh već istaknutih otegotrnih okolnosti, koje je uzeo u obzir prvostepeni sud, uzme još i ovo: kod opt. Matošića i Salamona, Rajića i Viskovića teške posljedice djela, što su stradala životom tri radnika, a dva ranjena te kod prve dvojice što su prošavši kroz gestapovsku zločinačku špijunsku i diverzantsku školu postali okorjeli i nepopravljivi zločinci, kako se to vidi iz čitavog njihovog ponašanja u prošlosti i sadašnjosti, a kod opt. Rajića i Vodanovića, još i zloupotrebu njihovog svečeničkog zvanja, a kako su se svi optuženi pokazali bezobzirnim prema teškim posljedicama, do kojih dovodi ovakav njihov rad, postali su trajno opasni za današnje društvo, pa ih je zato valjalo za uvijek ukloniti iz društva. Za opt. Bajića razlozi su isti kao u prvostepenoj presudi.

Zbog toga su žalbe svih optuženih zbog odluke suda o kazni ostale neuvažene.

Smrt fašizmu-sloboda narodu!

u Zagrebu, dne 13. kolovoza 1947.

Zapisničar:

/Šulina Bogoslav/ potpis                                                          Predsjednik vjeća:

                                                                                                /Dr. Stjepan Iveković/

                                                                                                            potpis

                                      Pečat: Vrhovni sud Hrvatske



[1]  To je prijevod iz revije Les Documents. (Piše provincijalu Grabiću, Visovac 24. VII. 1930., i traži Imprimatur, u Spisi prov. Grabića, br. 1260/30., od 26. VII. 1930., u PASD).

*  Napomena! Donosimo tekst Optužnice kao i kasnijih dokumenata bez leksičkih promjena, sa svim pogreškama i stilskim izričajima.

[2]   Službeni spisi 1943.-1947, S-5, u AFSMBLZ;

[3]  Mandić Nikola (*Travnik, 20 I. 1869.-†Zagrebm 7. VI. 1945.), odvjetnik i političar, predsjednik vlade NDH. Nad njim su komunisti izvršili smrtnu kaznu 7. VI. 1945. u Zagrebu

[4]  Canki Pavao (*Nin, 19. V. 1892.-Zagreb, 7. VI. 1945.), odvjetnik i političar, ministar u vladi NDH. Nad njim izvršena smrtna kazna 7. VI. 1945. u Zagrebu.

[5]  Makanec Julije, pl. (*Sarajevo, 19. IX. 1904.-†Zagreb, 7. VI. 1945.), filozof, političar i ministar u vladi NDH. Smrtna kazna izvršena nad njim u Zagrebu 7. VI. 1945.

 

 

 

 

 

Najave

Župni list "Majka"

list 159

Pastoralne aktivnosti

Plakat MBL 2015

Akcija Caritasa "5 za 1"

caritas

Dovršetak izgradnje crkve

 

Tko je online

Trenutno aktivnih Gostiju: 27 

Broj posjetitelja

DanasDanas252
Ovaj mjesecOvaj mjesec18634
SveukupnoSveukupno1474427
, Powered by Joomla! and designed by SiteGround web hosting