Sveta Bernardica Soubirous
(1844-1879)
 
Koliki su već prije mene bili u Lurdu, doživjeli ga i opisali! Mogu li ja reći i napisati nešto novo, do sada nedoživljeno? - Jedva. Ali mi ipak nešto ne da mira i neka me tajanstvena sila tjera da stavim na papir svoje dojmove i doživljaje s hodočašća u Lurd. Oni će se najvećim dijelom odnositi na onu odabranu dušu kojoj se u više navrata i na neobičan način ukazala blažena Gospa. To je sveta Bernardica Soubirous.

Jedna od postaja moga razgledanja Lurda bila je rodna kuća sv. Bernardice ili "Moulin de Boly" (Mlin de Boly). Ta stara zgrada, sačuvana u izvornom stanju, danas je muzej koji vrlo rado posjećuju svi lurdski hodočasnici. Ona je nekoć bila mlin na potoku Lapaca. Prekrivena je smeđim crijepom. U njoj se 7. siječnja 1844. u 2 sata poslije podne rodila najslavnija lurdska kćerka, kojoj su dali ime Marija Bernardica, a u domaćem narječju Bernardette. Bilo je to na početku drugog francuskog imperija. U toj kući Bernardica je proživjela 10 godina. Još i danas mnogi od sačuvanih predmeta i slika podsjećaju na nju. Život u mlinu de Boly nije bio raskošan, ali je za ondašnje prilike bio dobar. Nije se obilovalo, ali ni oskudijevalo.
Razgledajući Lurd došao sam i do kuće zvane Cachot - zatvor, u kojoj se oskudijevalo. Bernardica je stanovala u njoj za vrijeme ukazanja. Bio je to vrlo siromašan i vlažan stan, koji je Bernardičinu astmu samo još pogoršavao. Od nekadašnjeg malog bogatstva iz mlina de Boly nije ostalo drugo do jednog sanduka koji je sadržavao najpotrebnije stvari: nešto odjeće i rublja, zatim dva siromašna kreveta, dvije stolice i nekoliko zemljanih tanjura.
Povjesničar i teolog Lurda René Laurentin sažeo je lurdsku poruku u četiri točke, od kojih je prva siromaštvo. A baš zato što je Bernardica bila siromašna, izabrala ju je Blažena Gospa za svoja ukazanja. O tome je u Franskuckoj pisala Antoinette Tardhivail već 29. ožujka 1858. ovako: "Njezini su roditelji vrlo siromašni, a ipak ništa ne uzimaju... Oni su siromašni, tako siromašni kao što je bio na zemlji i naš Gospodin. A Marija je svrnula svoje oči na to siromašno dijete, pretpostavivši ga tolikim drugim mladim bogatim osobama koje su u tom času željele udes one koju su bile gledale s prezirom, a poslije se smatrale sretnima da je mogu zagrliti ili joj dotaknuti ruku..."

Kad hodočasnik dođe u Cachot, onda se na svoje oči može uvjeriti o istinitosti Bernardičina siromaštva. A baš zato je lurdski biskup nakon 4 godine pomnoga ispitivanja ukazanja mogao zaključiti: "Kakvo je oruđe kojim će se Svemogući poslužiti da nam priopći planove Svoga milosrđa? To je opet ono što je najslabije na ovom svijetu: dijete od 14 godina, rođeno od siromašnih roditelja..."

Krstareći po Lurdu došao sam i do župne crkve Sv. Petra u kojoj se nalazi krstionica kod koje je Bernardica 9. siječnja 1844. bila preporođena vodom i Duhom Svetim. Ta crkva blista diskretno raskošnim bas-reljefima od pozlaćenog drveta. Poviše granitne krstionice, u kojoj se još i danas krste lurdska djeca, nalazi se natpis da je tu krštena sv. Bernardica. To zapravo i nije ona ista crkva iz vremena sv. Bernardice, već nova, ali je krstionica kao dragocjena relikvija ostala iz stare, kao i ispovjedaonica lurskog župnika Peyramala, koji je pokopan u kripti te crkve. On se rodio 9. siječnja 1811., a umro na Malu Gospu 1877.; godine 1874. bio je odlikovan čašću apostolskog protonotara. Lurd mu se odužio podignuvši mu spomenik koji je blagoslovljen 8. rujna 1928. Toranj sadašnje župne crkve sagrađen je od lurdskog mramora, visok 6 metara, a dogotovljen je godine 1936. Od vrijednih stvari u crkvi valja spomenuti lijepi kip svete Bernardice, isklesan iz bijeloga mramora. U kripti je sačuvana iz stare crkve pričesna klupa, na kojoj je često klečala sveta Bernardica.

Jedno poslijepodne išli smo autobusom u Bartres te ondje posjetili najprije župnu crkvu Sv. Ivana Krstitelja, groblje i kuću u kojoj je Bernardica kao posve malo dijete i kasnije kao pastirica provela jedan dio svoje mladosti, te originalno sačuvanu staju u koju je zatvarala ovce. Bartres je i danas još uvijek samo malo selo, a udaljeno od Lurda oko 4 kilometra. Dakako da do njega vodi lijepa asfaltna cesta.

U Bartresu je Bernardica učinila svoje prve korake. Tu je, naime, bila još kao sićušno dijete kad ju je svojim mlijekom hranila Marija Langues, seljakinja, koja je bila prijateljica njezine majke. U listopadu 1845. Bernardica se vratila u Lurd, u očinski dom, sačuvavši uvijek veliku ljubav prema svojoj hraniteljici.

Kad je bijeda pohodila obitelj Soubirous, eto Bernardice u jesen godine 1857. opet u Bartres, gdje postaje vrla pastirica ovaca. Mnogo je sati provela na obroncima koji su bili pokriveni sočnom travom za izvrsnu ispašu ovaca. Rado se igrala s nestašnim jaganjcima, psom Pigouom, bdjela nad ovcama i padala na koljena kad bi sa župne crkve zvonilo pozdravljenje. Bili su to sretni časovi njezina djetinjstva. Sretni na paši, dok je u kući njezina hraniteljica bila s njome prilično stroga, što je Bernardica koji put i bolno osjećala.

Pred stajom, u koju je zatvarala ovce, zapjevali smo pjesmu Isusu, Dobrom Pastiru, "Spasitelju, dobri Isukrste, ti si dobar pastir stada svog!" - sjetili smo se kako su pastiri bili prvi posjetioci Isusove stajske kolijevke te kako je Isus i Sebe nazvao dobrim pastirom koji poznaje svoje ovce i koji za njih život daje. I tu smo pred tom skromnom stajom, u kojoj se danas nalazi kip sv. Bernardice, načinili snimku našega hodočašća, da nam ostane kao mila uspomena Bernardičina pastirskog života.

A sada da kažemo nekoliko riječi o samome mjestu ukazanja. Izišavši iz autobusa prvi put stupam na teritorij koji pripada lurdskom svetištu. Penjem se odmah prema gornjoj bazilici, obilazim je i spuštam se dolje prema Gavi i prema špilji ukazanja. Tu sam našao nešto hodočasnika kako se mole. Pomno razgledavam špilju uspoređujući je s onim što sam o njoj čitao i gledao na slikama. U otvoru nad špiljom nalazi se poznati kip Lurdske Gospe. Na tom se mjestu Gospa ukazivala Bernardici. Bilo je to prvi put u četvrtak 11. veljače 1858. Nakon toga uslijedilo je još 17 ukazanja. Posljednje je bilo 16. srpnja, na blagdan Karmelske Gospe.
Lurdska ili Masabjelska špilja sastoji se od tri nejednaka otvora, koja su među sobom povezana. Najveći je dubok 8 metara, širok 12 metara, a visok 6 metara. Na lijevoj se strani nalazi čudesno vrelo, što ga je na Gospinu zapovijed prokopala mala vidjelica sv. Bernardica. Ono je provedeno podzemno što u pipe koje se nalaze na lijevo, što u piscine koje se nalaze na desno. Na desnoj strani nalazi se ambon sa zvučnikom, a još desnije uklesana u stijeni mala sakristija. Nad masabjelskom strmom stijenom diže se gornja bazilika.

Nalazeći se pred špiljom doživio sam ono što doživljava umoran čovjek. Umoran od duga putovanja nisam bio u stanju da i osjećajno doživim sreću što se nalazim na mjestu koje je odabrala nebeska Majka za Sebe. No, znajući da religiozni čin nije bitno u osjećaju, već u činu vjere, koji je čin razuma i volje, molio sam se kako sam znao i mogao. Gledao sam u mramorni kip Gospin, što ga je isklesao lyonski majstor Fabish, a koji je razočarao Bernardicu, jer je Gospa u stvarnosti daleko ljepša nego što Je taj ili bilo koji kip prikazuje. Nebesku je ljepotu nemoguće dočarati zemaljskim materijalnim oblicima.

Na mjestu Gospinih ukazanja u Lurdu gore neprestano svijeće. Izgorjelo ih je već na milijune, a često ih je palila drhtava ruka Gospinih štovatelja moleći za koju milost, zahvaljujući na uslišanjima. Često su je palili i oni koji uopće ne znaju moliti pa su mislili da će ta goruća svijeća izreći Gospi sve ono što oni ne znaju. Vjerujemo da Gospa razumije i jezik svijeća što gore. Majka razumije više jezika nego bilo koje drugo biće. Ona ih razumije srcem. Srce Majke Marije pogotovo.

U Lurdu sam pregledao i glasovitu "Dioramu", koja prikazuje 16 slika iz života svete Bernardice. U minijaturnim likovima prikazan je mlin de Boly, zatim Bernardica u Bartresu, zatvor Cachot u Lurdu, prvo ukazanje, poruka prigodom ukazanja 25. veljače, kad je Gospa rekla Svojoj odabranici: "Pođi na izvor, napij se i operi!" Daljnje diorame pokazuju kako Bernardicu preslušava strogi komesar Jacomet, pa kako polazi lurdskome župniku Peyramalu da ga obavijesti o ukazanjima i porukama, danima iz špilje. Vrlo živo prikazano je ukazanje od 25. ožujka u kojem je Gospa rekla: "Ja sam Bezgrješno Začeće!" Deveta diorama prikazuje Bernardičinu prvu pričest, onda slijedi posljednje ukazanje, Bernardica kod sestara uči čitati i pisati, mons. Laurence, biskup Tarbesa, ispituje Bernardicu, Bernardica kao redovnica u Neversu pravi božićne jaslice, njezina blažena smrt, blagoslov bolesnika u Lurdu za vrijeme procesije s Presvetim Sakramentom i napokon procesija "aux flambeaux" - sa svijećama na esplanadi pred bazilikom.

Prolazeći kroz dioramu čovjek se može na vrlo plastičan način obavijestiti o najvažnijim lurdskim događajima, koji su počeli s ukazanjima Majke Božje. No u Lurdu čovjek može vlastitim očima vidjeti špilju ukazanja, može prisustvovati procesijama, može obići mlin de Boly, Cachot, a može se odvesti i u nedaleki Bartres i sve vidjeti u naravnoj veličini. Sva smo ta mjesta obišli i mi za vrijeme našeg hodočašća 1972. u želji da nam se ona što dublje usade u pamet i da ih nosimo kao dio svoga duhovnog svijeta.

Istina, Gospa se ukazala samo svetoj Bernardici, jednoj osobi, ali Lurd i Njezina poruka dani su svima. Obilazeći lurdske spomenike, koji su u vezi bilo s Gospom bilo sa svetom Bernardicom, hodočasnik nastoji što više ući i u smisao i poruku Lurda da bi onda po toj poruci više i živio. Budući da smo mi ne samo duhovna nego i osjetna bića, i posve duhovne poruke moraju ući u nas preko materijalnih stvarnosti. Tom metodom služila se i Gospa kad je od Bernardice tražila da prstima prokopa izvor, da pije, da se mije, da za pokoru paše travu, da poradi kako bi se na mjestu ukazanja sagradila crkva i kako bi se onamo dolazilo u procesijama.

Lurdska "Diorama" izdana je i kao knjižica, ilustrirana u bojama sa svih 16 postaja. Na koncu te knjižice napisao je otac Delpal: "A sada tko god bio, ti moj brate, vjernik ili nevjernik, a koji si došao u Lurd bilo iz pobožnosti bilo iz znatiželje, zaustavi jedan čas svoj pogled na ovim slikama koje ocrtavaju život svete Bernardice!

Zaustavi se, razmišljaj i onda pođi! Križ koji pritišće tvoja ramena, a koji moramo nositi od kolijevke do groba - bit će ti lakši."

Kad je Gospa Bernardicu odlikovala Svojim ukazanjima, rekla joj je da će je učiniti sretnom, ali ne na ovom već na drugom svijetu. Zemaljski život svete Bernardice bilo u Lurdu bilo kasnije kao redovnice u Neversu bio je posut mnogim križevima. Ona ih je sve hrabro nosila i zato je njezina smrt u Neversu 16. travnja 1879. bila tako sretna. Pošla je ususret svojoj Majci, a Ona je ispunila Svoje obećanje. I Crkva je prema Bernardici učinila svoje. Godine 1925. proglasila ju je blaženom, a na blagdan Bezgrješnog Začeća 1933. svetom.